Hrvatski radio

Radio Dubrovnik

Bojan Krištofić predstavlja zbirku pjesama "Makroorganizmi"

30.09.2019.

09:21

Autor: Radio Dubrovnik

Radio Dubrovnik

Radio Dubrovnik

Foto: - / -

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerija Flora pozivaju na predstavljanje zbirke pjesama "Makroorganizmi" dizajnera i pisca Bojana Krištofića večeras u 20 sati u Galeriji Flora u Uvali Lapad.

Zapisi o marginalnom, nevidljivom, onome što nestaje i stalno je tu okorjelo i okamenjeno u strukturi estetike predgrađa, dodir divljine i civilizacije u okviru prolaznika, lirskog subjekta u kojemu je upaljeno dugme primijeti, ne daj da prođe, uzmi, pospremi.

Pospremi nebitnost i bitnost u zajednički zapis, stavi jedno do drugog livadu i postelju, rijeku i reklamni pano. Pohvataj starce, pijance, klošare, žene na ulici, pohvataj prašinu i umrljana stakla, pohvataj dane u kojima sebe ostavljaš pod plahtom.

Bojanovi Makroorganizmi dobili su nagradu Post scriptum, nagradu za književnost na društvenim mrežama. Forma je u cijelom prvom ciklusu određena proizvoljnom zapisu, kratkoj crtici, okidanju dojma iz svakodnevnice. Njezina je jedina tendencija zagrabiti u marginalno, sprijateljiti nespojivo. Najbliže bismo bili ako bismo rekli da je Bojan Krištofić majstor crtice, fragmenta, mozaika. Prostor o kojemu on piše je prostor koji koleba, ne bi bio ali mora, koji se sam od sebe događa, vitalnost grada sama po sebi, prepuštena bivanju, slučaju i znaku zatečenom u tom slučaju.

Ako je poezija ona koja simbol uznosi do visine kontemplativnog medija onda iz Makroorganizama iščešljavamo trunje grada, nepopijene bočice votke u pothodniku, prašinu, jedno neprodano vrhnje na štandu pred ženom koja ga ne može baciti pa tu ostaje i onda kada se ostali povuku s pozornice utrinske tržnice.

Bojan biciklist, prolaznik, sakupljač marginalija (skupljač vrhnja u procesu sirenja grada) sastavlja kabinete čuda od ostataka ne negirajući i ne kritizirajući rekvizitarij urbane svakodnevice, pomno bilježeći trzaje aktera nakon igre, skupljajući odbačene rekvizite kao gradivni material svoje poezije. Uostalom tako je i naslovljen prvi ciklus U međuvremenu; U. Bojan je pjesnik koji za nas zaviruje u dvorišta u popodnevima, odlazi na rijeku prije nego se povuče magla, razgrće snijeg i izvlači ono što je pokriveno refleksom ignorancije. Stalno u odnosu grubosti i nježnosti, autentičan u poetici nekritiziranja, nježnog poigravanja s ruinama.

Grad mu se raščinjava u zvukovima pa samo izdvajajući onomatopeju možemo pustiti tok Mikroorganizama: pulsirajuće srce partija; prasak slomljenog stakla; pjesma uličnog svirača zvuči kao napjev starozavjetnog proroka/ Kricima, lelecima i jaucima gudi po svim našim skrivenim strunama. Sretni smo jer smo pokoreni.

Duboka nota Bojanove poezije je subwoofer razlomljenih slika do nadrealnog: Seljaci su jedva jedvice izvukli čovjeka bez jedne noge iz gorućeg automobila. Podivljala buktinja presijavala se šarenilom alkoholnih para.

Povrativši po grabi u koju se maločas zabio, jednonogi se upoznao sa svojim budućim potomcima, neplaniranima i nepredvidivima.

Makroorganizmi su energizirajuće štivo, postavljeno na čulne dojmove u ritmu pjesnikove manipulacije percepcijom to je uigrani metež dojmova, ne odlazi u refleksivno, on podastire, sugerira, ne objašnjava ni docira, refleksivnost je svedena na rebus u kojemu su u odnos postavljeni divljina, njezino nježno podavanje gradu, njihova prelijevanja, spajanja i pucanja.

Što ranije pada noć, to se prije pale svjetla u ovim naseljima – svuda trepću sazviježđa posvećena ljudima umjesto bogovima. Ako ćemo i izvući misao iz ove poezije ona je u formi grafita, ljubavne poruke, slučajnosti koju pročitamo na zidu pothodnika. Drugi ciklus Doba buba, posvećen Tebi, (ti znaš tko si)

Ova poezija žestoka je balada izgovorena u prostoru granice. Ovdje već govorimo o peziji koja se izgovara u intervalima. U razdaljini, razdvojenosti, razmaku i praznini uporno je pjesnikovo govorenje kao sipanje pijeska na granicama, vremenskim i prostornim. Estetski rekvizitarij Bojana Krištofića simbol je i zadire u mit i drevno utoliko je ova poezija jača i na trenutke distorzirana ljubavlju do pucanja. Bojan Krištofić umače svoje korake u blato ovih prostora i izranja na beton vukući u poeziji ostatke. Marljivi emotivac.

—Staša Aras

Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.