Gradoplov 03.04.2021.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Velika je Subota spomen na Kristov počinak u grobu. Nema mise niti pričešćivanja. Oltar ostaje i dalje nepokriven. Navečer se slavi Vazmeno bdijenje. Započinje kako padne mrak na Veliku subotu, a završava prije svanuća na dan Vazma. Bdijenje sadrži „službu Svjetla“, „službu Riječi“, te euharistiju s „krsnom službom“. (20) Na današnji dan, 3. travnja 1434. godine, donesena je prva odluka u našim krajevima kojom je zakonom regulirano osnivanje sabirališta za smeće na gradskom području. (3) Na današnji dan, 3. travnja 1996. godine, nedaleko od aerodroma u Čilipima u konavoskim brdima, srušio se američki vojni zrakoplov u kojem je bio tadašnji ministar trgovine SAD-a Ron Brown i delegacija s još 34 osobe, koja se u Dubrovniku trebala sastati s hrvatskim dužnosnicima. (4) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Rikard, Ratko, Cvijeta, Niceta i Vladislav. (5)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Veliki tjedan kroz stoljeća Dubrovačke Republike protjecao je u znaku Muke Gospodnje. Li­turgija Velike subote kroz stoljeća Dubrovačke Republike simbolizirala je iščekivanja uskrsnuća, s tim što su obredi uskrsne noći preneseni na subotu prije podne. Žalost zbog Spasiteljeve muke već je ustupala mjesto radosti i pripremi za Uskrs: zato su knez i nadbiskup posredstvom sakristana i tajnika, razmjenjivali prve blagdanske čestitke i darove, a knez se iz žalobnog ruha preodijevao u crveno.¹U stolnici se, uz napjev Lumen Christi, trostruka svijećapalila vatrom s ognja koji je netom upaljen i blagoslovljen pred crkvom. Ta se uskrsna svijeća, koja je simbolično odgonila mrak i smrt, blagoslivljala uz pjevanje Exulteta. U Vazmenoj noći provodilo se i krštenje katekumena; obred je potanko opisan u Ceremonijalnoj knjizi, jer se nerijetko molilo kneza da kršteniku bude kum. (21) 

Kroz povijest izgradnje utvrđenja Dubrovačke republike, u zaključcima Dubrovačkih vijeća mogu se naći mnogi podaci o onim građevinskim javnim i crkvenim spomenicima kojih više nema. Prema Božu Cvjetkoviću prva kapela sv. Vlaha bila je sa strane Pila, na mjestu koje sada zauzimaju gradske zidine, u blizini bivšeg samostana sv. Klare. Položaj prvobitne kapele mogao bi biti na mjestu današnje kule »Puncjele«, utemeljene 1305. godine, koja se zida 1323. godine. Naime, u sjevernom dijelu te kule, između gornjeg i donjeg svoda, postoji mala, već davno napuštena kapela, možda podignuta na uspomenu prvobitne crkvice. Kada je bila sagrađena ta prva crkvica, nije moguće ustanoviti. Ako je ona stvarno bila sagrađena na prostoru, koji zauzimaju zidine, to je najkasnije u drugoj polovini XIII. stoljeća bila porušena radi gradnje zidina. Nakon toga je sagrađena veća crkva posvećena sv. Vlahu na mjestu bivše crkve sv. Klare. Statut iz godine 1272. spominje svečanost sv. Vlaha, ali crkvu ne spominje. Matejašević stavlja preseljenje koludrica klarisa iz samostana kod crkve sv. Vida na Pilama u grad u godinu 1290. te kaže, da su bile preseljene do stare crkve sv. Vlaha, sada nazvane sv. Klara. Da je stara crkva sv. Vlaha bila na tom mjestu, svjedoči nam presuda o oporuci Jelene Drago koja nosi današnji datum, 3. travnja 1333. godine, u kojoj se spominje »monasterio pulcellarum ancti Blasii de Ragusio.) kao i oporuka Danice Benešić iz 1403. godine, u kojoj se navodi S. Biagio delle Pulcelle.) Naziv »Pulzelle«, u dubrovačkom narječju »Puncjele«, često se upotrebljavao za samostan sv. Klare. Taj naziv dolazi od talijanske riječi pulzelle = djevice, jer su se tu odgajale djevojke. Kad je grad bio podijeljen na seksterije, jedan se zvao sv. Vlaha, a taj je prema Matejaševiću bio baš od Široke ulice do vrata Pila, naime na negdašnjem zemljištu nadbiskupije, na kojemu je dijelu grada bila i ta stara crkva. I samo postojanje seksterija sv. Vlaha, prije gradnje njemu posvećene crkve na današnjem mjestu, svjedoči nam o postojanju stare crkve. Tijekom vremena crkva je potpuno promijenila naslovnika, te se prozvala crkvom sv. Klare. Godine 1706. izgorjela je crkva sv. Vlaha, koja je bila građena 1348. godine na današnjem mjestu. Za svečanosti sv. Vlaha 1707, i 1708. godine Senat naređuje, da se te svečanosti obavljaju u sv. Klari, jer da je tu bila stara svečeva crkva. Od stare crkve, iz vremena dok se je još nazivala sv. Vlaho, jedini bi ostatak mogao biti jedan kameni ormarić u zidu apside. (17) 

Na današnji dan, 3. travnja 1434. godine, trojica vlastele predložili su Malom vijeću da se na dnu svake ulice postave sanduci, u kojima će se skupljati i privremeno ostavljati nečist. To je, koliko je poznato prva odluka u našim krajevima kojom je zakonom regulirano osnivanje sabirališta za smeće na gradskom području. Spomenimo kako se još četiri godine ranije sva nečist bacala u more, a, ova odluka Malog vije­ća donosi se kako bi se stalo u kraj stanovnicima grada koji su sami i proizvoljno pravili sabirališta za smeće. (8) 

Godine 1910., kada je g. Antun Kordić počeo raditi svoju obiteljsku kuću u Gružu, nije mogao ni sanjati što će otkriti. Kopajući temelje, radnici su naišli na neku rupu i pozvali vlasnika da vidi što će dalje raditi. Iskopali su prvo malu rupu, a onda ustanovili kako je to više nego obična rupa. Gospođa Blaženka Kordić je dosta sjetno pričala o povijesti ove špilje. Izgradivši prvo kuću, g. Antun Kordić se dao u novu investiciju, potrošio mnogo novaca te uredio špilju za posjetu domaćim i stranim turistima. Ime joj je stavio po svojoj prvoj ženi Karli. Špilja je duga oko 40 metara i ima nekoliko dvorana. Danas je zatvorena i nalazi se u privatnom vlasništvu obitelji Kordić u Gružu na adresi Škara 11. A što su dubrovačke novine pred 70 godina pisale o ovoj špilji, najbolje govori novinski tekst, objavljen na današnji dan, 3. travnja 1936. godine, u listu «Narodna svijest»: «Špilja Karte» u Gružu zaslužuje osobitu pažnju svih onih koji svojom susretljivošću mogu pomoći nje­zinoj popularnosti; a to su uz raši­renu reklamu turističkih ustanova u prvom redu Općina i porezne vlasti: prva što jačim stalnim novčanim dopri­nosima, a druga rasterećenjem vlasnika od previsokih nameta. Nadamo se da će kod mjerodavnih faktora ova razložita akcija u korist našeg turizma naići na ispravno razumijevanje, što će mu ne samo ukloniti neizbježivu štetu, nego i podići dobar glas i napredak. Ovakvo razmišljanje, vjerujemo, pozdravili bi i svi današnji sudionici turističkog gospodarstva. (15) 

Na današnji dan, 3. travnja 1996. godine, nedaleko od aerodroma u Čilipima u konavoskim brdima, srušio se američki vojni zrakoplov u kojem je bio tadašnji ministar trgovine SAD-a Ron Brown i delegacija, koja se u Dubrovniku trebala sastati s hrvatskim dužnosnicima. Zbog navodne greške u navigaciji uslijed velikog nevremena zrakoplov tipa Boeing 737, preuređen za vojne svrhe, udario je u konavosko brdo Sveti Ivan, u blizini sela Velji Do. Svi putnici u zrakoplovu su poginuli uključujući i dvoje hrvatskih državljana. *** Ovaj tragični događaj iznjedrio je nekoliko misterija. U zrakoplovu je bilo 35 osoba, a jedina preživjela je bila stjuardesa Shelley Kelley. Letjela je u repu aviona, i čudom je prošla s modricama i ogrebotinama, te je sama mogla hodati i ući u helikopter Hitne pomoći. No, kada je helikopter Hitne pomoći sletio, bila je mrtva. Uzrok smrti bio je rez na bedrenoj arteriji za koju je mrtvozornik utvrdio da je nastala tri sata nakon drugih ozljeda.** ***Nestali su audio zapisi iz kontrolnog tornja, crna kutija, rengenska snimka Brownove glave na kojoj je navodno vidljiva rupa od metka, a jedini koji je mogao znati što se dogodilo, šef navigacije aerodroma Čilipi Niko Jerkić, pronađen je tri dana nakon nesreće s prostrjelnom ranom na prsima, što je utvrđeno kao samoubojstvo. *** No, tu nije kraj. 'Djelatnik Zračne luke Dubrovnik, nadležan za ispravnost zemaljskih radionavigacijskih uređaja ubio se mjesec dana nakon nesreće,' rekao je stručnjak Milošević.****  ***Sve to pokrenulo je priče, teorije zavjere, da je tadašnji predsjednik Bill Clinton naručio Brownovo ubojstvo te da je on naredio da se tijelo mrtve stjuardese, ministra kao i ostalih stradalih Amerikanaca kremiraju.***  *****U Dubrovniku je povodom prve obljetnice nesreće, pred ulazom na Peskariju otvoren muzej Memorijalna kuća Ronalda Browna. Danas je lokalitet ove najteže zrakoplovne nesreće na dubrovačkom području označen desetmetarskim križem od nehrđajućeg čelika. (9) 

Motorni brod "Liburnija", na svom posljednjem putovanju, prema rezalištu Aliaga u Turskoj, na današnji dan, 3. travnja 2015. godine, oko 5 sati,  prošao je na 3 nautičke milje od Dubrovnika. Simboličnim  oglašavanjem, tri puta brodskom sirenom,  pozdravila je Dubrovnik i Dubrovčane. Grad, koji je, prvi put, na svom inauguralnom putovanju, prvi put, posjetio na Uskrs 1965. godine. "Liburnija" je kroz 50 godina, bila simbolom, Jadrana i Plave magistrale, kao i naše nacionalne flote brodova na kružnim putovanjima Mediteranom. (16) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 3. travnja 1762. godine, u Rimu je umro vjerski pisac i propovjednik,  rektor Dubrovačkoga kolegija Bernard  Zuzorić (Zuzzeri),. God. 1697. u Rimu je ušao u isusovački red. Studirao retoriku i filozofiju; predavao je u gimnazijama u Firenci, Sieni i Rimu. Od 1709. studirao je teologiju u Rimskom kolegiju. God. 1719. vratio se u Dubrovnik kao apostolski misionar za Dalmaciju i susjedne ilirske zemlje. Djelovao je kao rektor Dubrovačkoga kolegija. U Rim se vratio 1742. i obnašao dužnost ravnatelja za duhovnost u Rimskom kolegiju. Tijekom misionarskoga rada objavio je katekizam Nauk kerstjanski (1730) i knjižicu pjesama Hvale duhovne (1752). God. 1793. objavljena je zbirka njegovih propovijedi Besjede duhovne od 34 »besjede« (dvije su trećine misionarske propovijedi, ostale su sa svetačkih svečanosti u Dubrovniku), koje pružaju podatke o svakodnevici i etičkim pitanjima hrvatskog naroda i plemstva u prvoj polovici XVIII. st., a prikazuju ga kao vješta retoričara. Bernard  Zuzorić rođen je u Dubrovniku 2. siječnja 1683. godine. (10)

Na današnji dan, 3. travnja 1876. godine, u  Dubrovniku je rođen Ivo De Giulli,  gospodarstvenik i političar. Bio je pravnik te je radio i kao odvjetnik. Do I. svjetskog rata sudjelovao u privrednom i političkom životu Dubrovnika kao dioničar i član uprave dubrovačkih parobrodarskih društava i novčarskih zavoda te vlasnik tiskare, u kojoj se 1906–14. tiskalo glasilo Crvena Hrvatska. Pripadao je Hrvatskoj stranci i blisko surađivao s političkim istomišljenicima Perom i Melkom Čingrijom, Franom Supilom i Antom Trumbićem. Bio općinskim vijećnikom i prisjednikom te predvodnički sudjelovao u izborima za Dalmatinski sabor (1901, 1908) i Carevinsko vijeće (1901, 1907, 1911). Izdavao je i bio glavnim urednikom Crvene Hrvatske (1905–07), u kojoj je objavljivao i članke o ekonomskom položaju pomoraca u zemlji te o problemima trgovačke mornarice, s posebnim osvrtom na odnose s parobrodarskim društvom Austrijski Lloyd (1906, 1910, 1913). Borio se protiv klerikalizma i na više načina iskazivao svoje antiaustrijsko raspoloženje. Za vrijeme I. svjetskog rata bio u emigraciji i djelovao kao član Jugoslavenskog odbora. Od 1924. do 1945. radio je u diplomatskoj službi u Ankari, Varšavi i Jeruzalemu. Ivo De Giulli, umro je u Dubrovniku, 24. travnja 1957. godine. (11) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u petak 3. travnja 1992. godine, noć je na dubrovačkom ratištu bila mirna, osim jedne jake eksplozije u predjelu Bosanke u 4:30. Nakon kvara zbog kojeg je dan ranije Dubrovnik ostao bez struje i vode, te nakon što je opskrba električnom energijom normalizirana već predvečerje prethodnog dana, voda je u dubrovačke domove došla u podne današnjeg dana 1992. Bilo je i druge pucnjave, između ostalog i dva duža rafala iz teške strojnice u Rijeci dubrovačkoj. Nešto poslije 21 sat Grad je potresla snažna detonacija mine koja je bila postavljena ispred vrata pravoslavne crkve. Vrata su teže oštećena, dok na samoj građevini nije bilo ozbiljnije štete. (12) Tijekom Domovinskog rata svoje živote dali su na Južnom bojištu brojni branitelji, pri­padnici brojnih postrojbi Hrvatske vojske. 3. travnja 1994. godine, poginuo je pripadnik 114. brigade HV-e, Denis Medić. (13) 

Izvori i literatura:

(3) JURICA BAČIĆ, NEKAD U DUBROVNIK – HIGIJENSKO EPIDEMIOLOŠKE PRILIKE U DUBROVNIKU U XV STOLJEĆU, str. 18

(4) http://hr.wikipedia.org/wiki/3._travnja

*http://hr.wikipedia.org/wiki/Ron_Brown

**http://dubrovackidnevnik.rtl.hr/vijesti/grad/na-danasnji-dan-poginuo-ron-brown

***http://www.index.hr/vijesti/clanak/najpotresnije-zrakoplovne-nesrece-u-hrvatskoj-povijesti/399333.aspx

****http://www.portaloko.hr/clanak/americki-ministar-brown-ubijen-u-dubrovniku-jer-je-dogovarao-prodaju-oruzja-u-bih/0/38794/

*****http://hr.wikipedia.org/wiki/Memorijalna_ku%C4%87a_Ronalda_Browna

(5) CRKVENI KATOLIČKI KALENDAR

(8) JURICA BAČIĆ, NEKAD U DUBROVNIK – HIGIJENSKO EPIDEMIOLOŠKE PRILIKE U DUBROVNIKU U XV STOLJEĆU, str. 18

(9) http://hr.wikipedia.org/wiki/3._travnja

*http://hr.wikipedia.org/wiki/Ron_Brown

**http://dubrovackidnevnik.rtl.hr/vijesti/grad/na-danasnji-dan-poginuo-ron-brown

***http://www.index.hr/vijesti/clanak/najpotresnije-zrakoplovne-nesrece-u-hrvatskoj-povijesti/399333.aspx

****http://www.portaloko.hr/clanak/americki-ministar-brown-ubijen-u-dubrovniku-jer-je-dogovarao-prodaju-oruzja-u-bih/0/38794/

*****http://hr.wikipedia.org/wiki/Memorijalna_ku%C4%87a_Ronalda_Browna

(10) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(11) HBL Ivo Perić (1993)

(12) IVO STJEPOVIĆ, ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, str. 137,138

(13) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Str. -253-260-

(14) http://www.radiokim.net/vesti/?AID=69210

(15) LUKŠA LUCIJANOVIĆ, IZ POVIJESTI DUBROVAČKOG TURIZMA, str. 47,49

(16) Božica Đurđević  Dnevnik radio Dubrovnika

(17) LUKŠA   BERITIĆ, UBIKACIJA NESTALIH GRADJEVINSKIH SPOMENIKA U DUBROVNIKU, PRILOZI POVIJESTI UMJETNOSTI U DALMACIJI, IZDANJE KONZERVATORSKOG ZAVODA DALMACIJE U SPLITU 1956., Str 67,68

(20) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(21) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 351