Gradoplov 04.12.2018.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 4. prosinca 1923. godine u Dubrovniku je osnovano »Židovsko kulturno društvo«. (1) Na današnji dan, 4. prosinca 2009. godine, zbog zločina počinjenih tijekom napada na područje bivše Općine Dubrovnik, Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podiglo je optužnicu protiv trojice zapovjednika 2. operativne grupe - generala Jevrema Cokića, Mile Ružinovskog i Pavla Strugara, te drugih. (2) Dnas se slavi sv. Barbara: u Dubrovačkoj biskupiji, posebno svečano slave je Dubravka i Lumbarda/Žabljak. (3) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Barbara i Ivan Damašćanski. (4)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Nakon što je ugarsko-hrvatski kralj Žigmund 1408. porazio bosanskog kralja Tvrtka II. Tvrtkovića, ovaj je još neko vrijeme bio bosanski kralj, ali mu tijekom 1409, za neko vrijeme nestaje trag. Žigmund nije namjeravao više nikoga iz dinastije Kotromanića postaviti za bosanskog kralja, već se kanio sam okruniti bosanskom krunom. Ipak u Bosni po drugi put izabraše za kralja Stjepana Ostoju, koji je već bio bosanskim kraljem 1398-1404. Doduše, Ostoju nisu svi priznavali, te su se Dubrovčani u početku donekle sustezali davati mu dužne danke, opravdavajući se time da je u Bosni nered. No uza svu svoju odanost Žigmundu, vodeći prije svega računa o stvarnosti susjedstva, već ga 1409. priznaše bosanskim kraljem, te im on, na današnji dan, 4. prosinca iste 1409. godine, izdaje povelju kojom im potvrđuje sve povlastice i povelje što su ih primili od gospode srpske i bosanske, s time što je i Dubrovnik po svojim poslanicima potvrdio svoje povelje izdane njemu. Ova povelja stigla je u Dubrovnik 30. prosinca, a odmah sutradani Dubrovnik je izdao povelju kralju Ostoji, kojom mu vraćaju palaču u gradu i imanje u Primorju, te priznaju njega i čitavo njegovo potomstvo za vlastelu dubrovačku. (5) 

Opstanak male Dubrovačke Republike na geopolitički nestabilnom prostoru i u složenim međunarodnim odnosima temeljio se na spoznaji da od nje mogu imati koristi sve tadašnje velesile. Uz pomoć spretne diplomacije Dubrovčani su uspijevali istodobno održavati dobre odnose sa svima, čak i onda kad su moćni zaštitnici njihove državice vodili međusobne krvave ratove. Zadivljujuća je činjenica, da je Dubrovačka Republika - s teritorijem površine od svega 1.092 četvor­na kilometra i, ovisno o različitim demografskim čimbenicima, s 25.000 do 85.000 stanovnika - u poje­dinim razdobljima imala više diplomatskih predsta­vništava nego neke tadašnje neusporedivo veće i snažnije europske države, poput Austrije. Konkretno, u drugoj polovici 18. stoljeća Dubrovnik je uzdržavao više od 80 konzulata i vicekonzulata! Zahvaljujući svojoj razgrananoj i nadasve spretnoj diplomaciji, Dubrovačka Republika ostajala je na zemljovidnoj karti ondašnjega svijeta i u vrijeme kad su mnoge feu­dalne države bez imalo sentimentalnosti utapljane u teritorije velesila. Diplomacija je presudno pridonijela održanju političke neovisnosti dubrovačke državice, stabilnosti i sigurnosti njezina međunarodnog položaja, omogućujući da se stari Dubrovčani afirmi­raju kao jedini sposobni trgovački posrednici na razmeđu dvaju različitih svjetova, s različitim poli­tičkim interesima i gospodarskim potrebama. Prvi dokument u kojemu se navodi postojanje du­brovačke diplomacije je Statut grada Dubrovnika iz 1272. godine, kojega je najstariji sačuvani službeni prijepis, izrađen oko 1349. godine, podvrgnut "pročišćavanju" osobito nakon osamostaljenja du­brovačke općine od mletačke vrhovne vlasti 1358. godine. U drugoj knjizi Statuta poglavlje XXIII. ima naslov "Prisega poklisara koje gospodin knez šalje za poslove Općine dubrovačke", a tekst koji se od­nosi na dužnosti i obveze poslanika glasi: "Prisežem na sveta Božja evanđelja da ću vjerno, bez himbe, predano i kako najbolje mogu, voditi pregovore na ovom putovanju i raditi na svaki meni mogući način za dobrobit, čast i korist grada Dubrovnika, te na čast naše Općine dubrovačke. I što mi bude naređeno reći i učiniti, pomno ću reći i učiniti bez himbe, kako mi bude zapovijedio gospodin knez dubrovački; ne ću uzimati mito ni dati da se uzme; ne ću prijevarno prijatelju pomagati ni škoditi neprijatelju. A po svom povratku u Dubrovnik reći ću istinu gospodinu kne­zu i njegovu Vijeću o svemu o čemu me upitaju, a isto tako o onome što sam učinio za stvar za koju sam bio poslan. Sve ću ovo izvršavati u dobroj vjeri, bez himbe". Slijedeće, XXIV. poglavlje, s naslovom "Plaće poklisara", otkriva da su dubrovački poklisa­ri (poslanici) po zadatku putovali posebnim brodovi­ma i na unajmljenim konjima u: Drač, Valonu, Krf, Artu, Armir, Arbano, Ulcinj, Bar, Skadar, Brskovo, Nikšić, u Bosnu, Omiš, Split, Trogir, Zadar, Pulu, Trst, Mletke, Anconu, Brindisi i druga mjesta. Broj­ne propise o ustroju i organizaciji diplomatske i kon­zularne službe sadržavaju zbornici iz 14. i 15. sto­ljeća, "Zelena knjiga" i "Žuta knjiga". Za diplomaciju Dubrovačke Republike bilo je zaduženo Malo vijeće i ono je preko državnoga tajni­ka provodilo odluke Senata (Consiglio dei Fregati ili Vijeće umoljenih, sastavljeno od 51 člana, koje je upravljalo svim unutarnjim i vanjskim poslovima, imenovalo poslanike i konzule, te objavljivalo rat ili potpisivalo mir) i Velikog vijeća (Maggior Cansiglio - sačinjavali su ga svi vlastelini s navršenih 20 godi­na). Najmlađi član Maloga vijeća vodio je korespon­denciju s diplomatskim i konzularnim predstavnici­ma. Strane diplomatske poslanike primao je knez u audijenciju koja se održavala u Kneževu dvoru, pri čemu je primjenjivan propisani ceremonijal. Poslanici-poklisari, koje su Dubrovčani upućivali stranim vladarima, dobivali su od Senata vrlo opširne i detaljne upute o tomu na koji će način - posebno kad prenose odbijanje svoje vlade da pristane na određene zahtjeve - izreći sultanima, kraljevima i ca­revima obilje lijepih, ljubaznih i laskavih riječi. U uputi Senata od 4. prosinca 1533. određeno je da po­klisari upućeni u Španjolsku radi prosvjedovanja zbog progona Dubrovčana, trebaju i plačući moliti španjolskog cara da ispuni njihove zamolbe - ako ne bi pomogli svi njihovi argumenti. I poklisari upući­vani u Carigrad povremeno su se služili plakanjem i bacanjem pred noge sultana i velikih vezira, kako bi pojačali utisak svojih vrlo brižno sastavljenih govora. Upute poklisarima sadržavale su detaljne instrukcije o broju i vrsti darova koje trebaju dati uglednicima na stranim dvorovima, rangiranima prema njihovu položaju i utjecaju, ali i za mito što se često davalo turskim velikodostojnicima utjecajnima kod sultana. Jedno od dubrovačkih lukavstava bila je i njihova praksa da svakomu čestitaju na postignutim ratnim pobjedama, ali i da pobijeđenomu izraze sućut u povodu poraza. Tako su poslije bitke kod Lepanta uputili čestitku zapovjedniku kršćanskoga brodovlja Don Juanu od Austrije, a Turke su u porukama tješili da su i kršćani imali znatne gubitke. Dubrovačku je di­plomaciju karakterizirala izrazita mudrost i umje­šnost u izboru i primjeni postupaka, metoda i takta u ophođenju s bližim i udaljenijim susjedima, uz izbje­gavanje bilo kakva povoda za sukobe. Oslanjajući se na zaštitu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, Svete Stolice, Španjolske i Turske, Du­brovčani su uspijevali održati potpunu samostalnost u vođenju unutrašnje politike i gotovo neograničenu vanjskopolitičku autonomiju. Zahvaljujući spretnoj diplomaciji ostajali su u dobrim odnosima s moćnim zaštitnicima čak i u vrijeme kad su oni vodili krvave međusobne ratove. (6) 

20-ih godi­na XX. st. u Dubrovniku je bila aktivna i kulturna djelatnost Židovske općine. Općina je 13. siječnja 1923. podnijela državnim organima prijavu osnivanja svo­ga kulturnog društva, priloživši i pravila društva, tražeći njihovu potvrdu. Odo­brenje je uslijedilo, na današnji dan, 4. prosinca 1923. godine i od tada je društvo djelovalo pod naslovom »Židovsko kulturno društvo«. Svrha mu je bila ovako normirana: »a) priređivanje sastan­aka, diskusija, predavanja i zabava, širenje židovskih brošura, novina i knjiga; b) upoznavanje i gajenje cjelokupne židovske kulture (povijesti, znanosti, um­jetnosti, glazbe i literature) a naročito učenje hebrejskog jezika; c) osnutak ži­dovskog narodnog doma, knjižnice i čitaonice, te podržavanje tih uredaba; d) osnutak i podržavanje hebrejskih zabavišta i domova za djecu, i e) gajenje športa i gimnastike«. Članom je mogao biti »svaki Židov i svaka Židovka nakon navršene 18. godi­ne, koji plaća mjesečnu članarinu od Din. 50.-« . Upravni i nadzorni od­bor imaju jednogodišnji mandat . Upravni odbor »prima, briše i isključuje članove«. Pri raspuštanju Društva eventualni ostatak njegove imovine »predaje se na pohranu Izraelskoj bogoštovnoj općini u Dubrovniku«; ako se u roku od 5 godina osnuje novo slično društvo, njemu se predaje ta imovina; ako ne dođe do osnutka novoga društva u navedenom roku, spomenuta imovina postaje »svojinom Židovskog narodnog fonda«. Nažalost, nije još pronađena dokumentacija o djelatnosti tog Društva. Ono je prestalo svojom aktivnošću 1929. g. Koliko je poznato, nije nakon toga for­mirano neko drugo slično društvo. (7) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 4. prosinca 1778. godine, u rodnom Dubrovniku umro je pjesnik, prevoditelj i diplomat Luko Mihov Bunić. Školovao se u dubrovačkom kolegiju. Stekao je pravničku spremu, te se bavio odvjetništvom. Obavljao je razne dužnosti u javnim i državnim službama Republike. Već je 1730. izabran u zbor Officiali Scritta Ospidale Misericordiae, 1731. prvi put je »avvocato della Corte Grande«. Bio je knez Konavala, knez Lopuda i Koločepa, kapetan Cavtata, između 1757. i 1778. šest puta knez Republike, zatim sudac kriminala, četiri puta član Malog vijeća i 13 puta član Vijeća umoljenih, na kojem položaju ga je zatekla smrt 1778. (8)

Na današnji dan, 4. prosinca 1904. godine, u Dubrovniku je rođen kapetan duge plovidbe, turistički djelatnik i pomorski publicist Zvonimir Goić. Završio je Pomorsko-trgovačku akademiju u Dubrovniku, od 1935–40. vodio svoju putničku agenciju u Dubrovniku, te  nakon II. svjetskog rata radio u turističkim poduzećima i organizacijama. 1935. pokretač je i urednik časopisa Dubrovačka rivijera, a 1954. pomorskog časopisa Naše more u kojemu je surađivao do smrti. (9)

Na današnji dan, 4. prosinca 1925. godine, u Dubrovniku je umro političar i pravnik Niko Nardelli [~de'li]. Od 1906. do 1911. obnašao dužnost austrijskoga namjesnika u Dalmaciji; bio je jedini Hrvat na tom položaju za austrijske vladavine u Dalmaciji. Iako je zastupao politiku austrijskog režima, zalagao se za hrvatsko-srpsku kulturnu i političku suradnju te je zaslužan za uređenje jezičnoga pitanja u Dalmaciji kojim je hrvatski jezik priznat kao službeni u d ržavnim uredima u Dalmaciji. Ujedno se bavio slikarstvom. (10)

Na današnji dan, 4. prosinca 1954. godine, u Pakracuje rođen Dragan Komlenac (inspektor). Policajac, trajno nastanjen u Orašcu. Smrtno je stradao nesretnim slučajem 5. listopada 1991. godine u Sustjepanu, kao pripadnik djelatnog sastava MUP-a.  (11)    

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u srijedu 4. prosinca 1991. godine, bio je 65. po redu ratni dan u opkoljenom Dubrovniku. Tijekom poslijepopodneva primirje se kršilo na području Rijeke dubrovačke. je **Neprijatelj je od 15:40 do 16:30 sati s područja stare Mokošice iz topova i pješačkog oružja pucao na hrvatske vojnike u Sustjepanu i na civilne ciljeve na Nuncijati**. Zapovjedništvo obrane Grada uputilo je još jedan oštar protest vojnoj komandi za sektor Boka u Kumboru. Nastavljen je desetodnevni festival mira, ali pod drugim imenom "Istina o Dubrovniku". Na tribini su govorili novinari Antun Masle i Luko Brailo. Obojica su se svojedobno nalazila na područjima koja su sada okupirana, ili iz drugih razloga nisu dostupna. Odgovarali su na pitanja građana i kolega novinara. Važan je događaj bio dolazak trojice ministara i dolazak skupine europskih promatrača. Promatrači već duže nisu boravili u Dubrovniku. *—Na pregovore s jugo-armijom stigli ministri Vlade Republike Hrvatske dr. Davorin Rudolf, ministar pomorstva, mr. Petar Kriste, ministar trgovine i dr. Ivan Cifrić, ministar zaštite okoliša, prostornog uređenja i stambeno-komunalne djelatnosti, te Per Hvalkov,zamjenik šefa regionalne promatračke misije EZ za Dalmaciju.* (12) Na današnji dan, 4. prosinca 1991. godine, kao civilna žrtva u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginula je KATICA MILOVČIĆ, iz Dubrovnika, rođena 1954. (13) Na današnji dan, 4. prosinca 2009. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podiglo je optužnicu protiv trojice zapovjednika 2. operativne grupe - generala Jevrema Cokića 1934., Mile Ružinovskog 1935. i Pavla Strugara 1933., zatim zapovjednika 9. Vojnopomorskog sektora admirala Miodraga Jokića 1935. i njegova zamjenika kapetana bojnog broda Milana Zeca 1943., zapovjednika 2. taktičke grupe generala B. Stankovića 1934., zapovjednika 472. motorizirane brigade potpukovnika O. Vičića 1944. i njegova zamjenika majora R. Komara 1951. Također su optuženi kapetan I. klase Vladimir Kovačević zvani Rambo 1961. zapovjednik 3. bataljuna 472. motorizirane brigade te poručnik bojnog broda  Z. Gvozdenović 1958. zapovjednik raketne topovnjače broj 403. Na Međunarodnom sudu za ratne zločine, zbog zločina počinjenih tijekom napada na područje bivše Općine Dubrovnik, podignute su optužnice po zapovjednoj odgovornosti protiv četvorice zapovjednika JNA. Optuženi su Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović i Aleksandar Vasiljević. Podignuta je i optužnica protiv Slobodana Miloševića. General Pavle Strugar je osuđen na jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora zbog svoje uloge u granatiranju grada, čime je prekršio zakone i običaje ratovanja, te zbog svjesnog uništavanja i oštećivanja religijskih, karitativnih, odgojnih, umjetničkih i znanstvenih ustanova, povijesnih spomenika nulte kategorije, te umjetničkih i znanstvenih djela. Ta je kazna nakon žalbenog postupka, a zbog zdravstvenog stanja osuđenika, smanjena na kaznu u trajanju od sedam i pol godina. Nakon odsluženja dvije trećine kazne, general Strugar je prijevremeno pušten na slobodu. Miodrag Jokić (zapovjednik  9. vojno-pomorskog sektora Boka) je osuđen na 7 godina zatvora. Nakon odsluženja dvije trećine kazne pušten je na slobodu. Vladimir Kovačević (zapovjednik trećeg bataljuna 472. Motorizirane brigade JNA iz Trebinja) optužen je zajedno sa Strugarom, ali je njegov slučaj zbog navodne procesne nesposobnosti zbog dijagnosticirane duševne bolesti prepušten srpskom pravosuđu. Optužen je i Božidar Vučurević, ratni gradonačelnik Trebinja, predsjednik Srpske autonomne oblasti Hercegovine, predsjednik kriznog štaba i ratnog štaba općine Trebinje te predsjednik ratnog predsjedništva općine Trebinje. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podiglo je optužnicu protiv Vučurevića zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dubrovačkog područja te uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika između 1991. i 1995.. Božidar Vučurević, osim počinjenih zločina, ostat će upamćen i po izjavi: „Napravit ćemo mi i ljepši i stariji Dubrovnik!” (14) 

Izvori i literatura:

(1) Dr BERNARD STULLI, ŽIDOVI U DUBROVNIKU, str. 80

(2)http://hr.wikipedia.org/wiki/Obrana_Dubrovnika

(3) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(4)http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

preuzeto sa www.bijakova.com

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(5) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 178

(6) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 36-39

(7) Dr BERNARD STULLI, ŽIDOVI U DUBROVNIKU, str. 80

(8) HBL Miljenko Foretić (1989)

(9) HBL Tatjana Delibašić (2002)

(10)http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(11) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. -69-

(12) ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ , str. 59

*Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 543

** POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 105

(13) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 267, 269

(14)http://hr.wikipedia.org/wiki/Obrana_Dubrovnika