Gradoplov 06.01.2020.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Blagdan je BOGOJAVLJENJA ili SvetaTri Kralja, kršćanski blagdan kojim se u katoličkoj crkvi slavi objava Boga čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusovoj. Blagdan BOGOJAVLJENJA - Državni je blagdan u Republici Hrvatskoj. (1) Kolekta je sv. Djetinjstva - Hrvatska biskupska konferencija 2005. godine donijela je odluku da blagdan Bogojavljenja – Sv. Tri Kralja bude Dan Djela svetog Djetinjstva. Na taj blagdan svi prijatelji misija, a osobito djeca imaju prigodu molitvama i darovima pomoći Dječje misijsko djelo. (2) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Gašpar i Darinka (3) Pravoslavni vjernici, Kršćani koji slave Božić po julijanskom kalendaru, danas slave Badnjak. (4)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Blagdan Bogojavljena obilježavao se 6. siječnja i u  kalendaru državnih blagdana Dubrovačke Republike.Liturgijski naziv blagdana je Bogojavljenje, a u Dubrovniku se naziva i Vodokršće, jer se u crkvama uoči ili na sam blagdan, svečano blagoslivlje voda. Metafora blagoslovljene vode uvodi nas i u blagdan Isusova krštenja na Jordanu. Vodokršće je u Dubrovniku po tradiciji bilo prigodom za završne božićne kolende kao i dogorijevanje badnjaka kojeg je, po starinskom običaju u dubrovačkom kraju, domaćin kuće raznosio po baštini kao blagoslov. (5) 

U Dubrovniku već u početku XIV.st., vatrogasna služba bila je na zavidnoj visini, i to je - koliko nam je poznato - najstarija vatrogasna služba u našoj zemlji. Prvu uredbu, pod naslovom „De igne“ - o vatri, donio je, na današnji dan, 6. siječnja 1309. godine, dubrovački knez Andrija Dauro, sa privolom Velikog i Malog vijeća, i uz odobrenje puka skupljenog na Placi, po običaju zvonjavom zvona, a u želji da sačuva ljude i grad Dubrovnik, u slučaju kad bi uslijed nepažnje ljudi u njemu izbio požar i tako ga doveo u veliku i opću opasnost. (6) 

Na današnji dan, 6. siječnja 1450. godine, Vijeće umoljenih donijelo je zaključak o izgradnji gradskih zidina prema brdu, koji se može smatrati početkom velikih pojačanja gradskih zidina i utvrda, čime su ti objekti primili današnji oblik i jačinu. (7) 

Giovanni Angelo Medici iz Milana, nadbiskup Dubrovnika od 1545. do 1553. godine, na današnji dan, 6. siječnja 1560. godine,  postao je papa pod imenom Pio IV.. Njegov nasljednik Pio V. priznao je Dubrovačku Republiku. (8) 

Nakon što je 27. prosinca 1807. godine,ujutro francuska vlast zapriječila podizanje zastave sv. Vlaha na Orlandovu stupu na Placi, i nakon što se nekoliko dana nije na Orlandovu stupu vijorila nikakva zastava, na današnji dan, 6. siječnja 1808. godine, uz počasnu topovsku paljbu, izvješena je zastava Kraljevine Italije. Taj čin, kojemu je prisustvovao i novi francuski zapovjednik Dubrovnika Clauzel, bio je jedan od onih kojima je francuska okupacijska vlast ukidala razne atribute dubrovačke državne suverenosti, u nastojanjima njenog potpunog ukidanja, što se i dogodilo, posljednjeg siječanjskog dana, te 1808. godine, kada je odlukom generala Marmonta, raspuštanjem Dubrovačke Vlade i Senata, ukinuta Dubrovačka Republika.(9) 

Uoči pada Napoleona, austrijske snage su odlučile vratiti Ilirske provincije, te s njima proširiti teritorij i na Dubrovnik. 6. siječnja 1814. g., austrijske vojne snage pod zapovjedništvom Todora Milutinovića, započele su izgradnju bitnice ispred Dubrovnika. 22. siječnjazapočelo je bombardiranje Dubrovnika, dok su Britanci napali utvrdu na otoku Lokrumu a Austrijanci utvrdu Imperial. Do 26.1., obje utvrde su bile u rukama saveznika, te francuska vojska time više nije mogla držati grad. U noći sa 28. na 29. siječnja, Montrichard je potpisao predaju grada saveznicima. Mjesne pobunjenike, koji su se nadali obnoviti Dubrovačku Republiku general Milutinović uvjerio je da odustanu od nauma, te da Dubrovnik radije predaju Austrijskom Carstvu. *Čim su Francuzi otputovali, istog su dana poslije podne, u grad - probivši Vrata od Pila - ušli Englezi i austrijska vojska, ali ne i prevareni dubrovački ustanici. Dopušten je bio ulazak jedino Vlahu Cabogi, kojega je Milutinović odmah imenovao civilnim intendantom Dubrovnika. A tko stvarno drži vlast u Dubrovniku, pokazao je general neposredno po dolasku, raspustivši Narodnu stražu. Samo dva dana na Orlandovu stupu uz austrijsku i englesku zastavu bila je i dubrovačka, a onda je Milutinović naredio dotadašnjem općinskom načelniku Sabu Giorgiju da ukloni onu "suvišnu", dubrovačku. Prema legendi je ostarjeli dubrovački vlastelin iskazao posljednji tračak ponosa, rekavši: "Ne mogu, pripeo ju je puk!" Zato su generalovu zapovijed izvršili austrijski vojnici, skinuvši s Orlandova stupa usput i zastavu Engleza, koji su već bili odjedrili prema drugim ciljevima svoje politike. Kao što je prethodno Marmont zahtijevao da dubrovačka vlastela i svećenstvo polože zakletvu o vjernosti francuskom caru Napoleonu, to je isto za austrijskog cara Franju I. zatražio general Milutinović. U vezi s tim, na jednoj sjednici Vijeća dubrovačke općine, bio je načelniku Đivu Bozdariju uručen "Protest vlastele", potpisan od gotovo cijelog patricijata, u kojemu je istaknuto da je jedini predstavnik naroda prethodno spomenuti Odbor vlastele. Milutinovićevo reagiranje bilo je odlučno; za sve potpisnike protesta odredio je kućni pritvor i svakomu od njih postavio ispred kuće po dva stražara, koje su oni morali hraniti. Pošto je Milutinović zaprijetio i drugim, još gorim represijama, potpisnici su, jedan za drugim, pognuh glave izjavama da se pokoravaju, misleći u sebi da je to samo privremeno, jer su se kao utopljenik slamčice hvatali za posljednju nadu - Bečki kongres. Prošlo je više od od mjesec dana prije nego što su Dubrovčani službeno upoznati s odlukama Bečkog kongresa, koje su ih proglasile državljanima Austrije. Učinio je to general Milutinović pred građanima pozvanima u katadralu - govoreći po vojnički s propovjedaonice! Pprije je njegovo primitivno ponašanje bilo razlogom zgražanju Dubrovčana, a najviše ih je ozlojedio 3. veljače 1814. za vrijeme Feste sv. Vlaha: iako je bio pravoslavne vjere, taj se pridošlica drznuo da za vrijeme svečane svete mise u katedrali sjedne na pozlaćeno prijestolje postavljeno desno od oltara na koje je dotad smio sjesti samo dubrovački knez, a zatim se s duplijerom u ruci - kao nekad kneževi - uključio u procesiju i zauzeo mjesto predviđeno za kneza! Koliko je Todor Milutinovic bio omražen, najbolje se vidjelo kada je 25. kolovoza 1816. godine odlazio iz Dubrovnika: cijeli je dan u Gružu čekao povoljan vjetar za isplovljavanje jedrenjaka, ali nitko mu nije prišao niti ga je u svoju kuću pozvao - otišao je s dubrovačke povijesne pozornice bez ispraćaja Dubrovčana!* (9a) 

Na današnji dan, 6. siječnja 1825. godine, snažna bura koja je tog dana zapuhala, svojom orkanskom snagom srušila je kip Orlanda. Pri prevrtanju Orlandovog stupa, i njegovom padu vitez je zadobio oštećenja desne noge i desne podlaktice sa šakom u kojoj drži mač, a prelomljen mu je bio i štit. Nakon toga, odnesen je u Knežev dvor, gdje je nemarom austrijske vlasti bio gotovo pola stoljeća. Na glavni trg vraćen je 17. travnja 1878. godine, zahvaljujući upornom nastojanju Iva Kaznačića, Stijepa Skurle i drugih ljubitelja dubrovačkih starina, uz čije su zalaganje popravljena oštećenja kipa ugrađivanjem kamenih umetaka, tzv. tešela, koji su i danas vidljivi. (10) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 6. siječnja 1771. godine, u rodnom Dubrovniku umrla je pjesnikinja Benedikta Gradić, (de Gradis, Gradi). U dvadesetoj godini stupila je u benediktinski samostan sv. Marije te krsno ime Pera promijenila u Benedikta. Od njezina književnoga rada poznat je samo rukopis (i jedan kasniji prijepis) pastirske igre koji se čuva u (Državnom Arhivu) u Dubrovniku, a nosi naslov Zbor pastijerski skupljen na polju od Betlema više poroda Jezusova složen u slovinske pjesni od prisvijetle Benedete Gradi gospođe aliti abadese manastijera dumana Svete Marie, godišta 1761. Djelo pripada žanru božićne pastorale raširene u Dubrovniku u XVIII. st., a koje najraniji izdanci sežu u hrvatsku srednjovjekovnu književnost. Pastorala Benedikte Gradić  ima 394 stiha te je znatno kraća od sličnih suvremenih djela. Pisana je za scensko izvođenje (recitiranje i pjevanje); trima scenskim slikama pridružena su tri kora. Uvođenje korova bilo je uobičajeno u sličnim talijanskim djelima, no u dubrovačkoj božićnoj pastorali susreće se samo u tom djelu. Izvedena je u benediktinskom samostanu 1761. Benedikta Gradić rođena je u  Dubrovniku 15. studenoga 1688. godine.

Na današnji dan, 6. siječnja 1774. godine, u rodnom Dubrovniku, umro je vrijedni službenik Republike, starinar i pisac Antun Aletin, koji je zajedno s ocem Ivanom prikupio bogatu zbirku antikviteta. (12)

Na današnji dan, 6. siječnja 1912. godine, u Zadru je umro liječnik Jakov Gjivanović (Đivanović). 1883. izdao je svoje prvo djelo O kužnim bolestima za općine i narod. Njegovo glavno djelo Brodarska higijena prva je takva knjiga na hrvatskom jeziku i na nekom slavenskom jeziku uopće, a 60 godina bila je i jedini hrvatskim jezikom pisani priručnik o pomorskoj higijeni. Srednju školu završio je 1861. u Dubrovniku, a studij medicine 1868. u Beču. Bio pokrajinski liječnik u Blatu na Korčuli i Dubrovniku 1871–82. i istodobno suplent na dubrovačkoj gimnaziji. Za bosansko-hercegovačkog ustanka 1875–78. organizira u lazaretu na Pločama i u Ježevici medicinsku skrb za izbjeglice i ranjene pobunjenike te pritom i sam obolijeva od pjegavog tifusa. Zahvaljujući uspjesima u suzbijanju malarije u Dalmaciji, dobiva naslov dvorskog savjetnika, ali ubrzo potom umire,. Tijelo mu je preneseno u Dubrovnik gdje je pokopan. (13) 

Na današnji dan, 6. siječnja 1927. godine, u Zagrebu je rođena glumica Vjera Žagar-Nardelli, koja je od 1946., do 1949. nastupala u Narodnom kazalištu u Dubrovniku kao Petrunjela (u predstavi Dundo Maroje, Marina Držića), Dora Krupićeva (u Zlatarovom zlatu Augusta Šenoe), te Anica (u predstavi Maškarate ispod kuplja, Iva Vojnović,), a potom je do 1953. bila članica zagrebačkoga HNK-a, od kada kontinuirano nastupa u Dramskom kazalištu »Gavella«  kojem je bila jedan od osnivača, te 1953. godine. U domaćem repertoaru zapažena je, između ostaloga i kao Držićeva Tirena. (14) 

Na današnji dan, 6. siječnja 1942. godine, u Jarama pokraj Širokog Brijega rođen je svećenik i teolog, dugogodišnji katedralni župnik u Dubrovniku, dr. sc. don Stanko Lasić. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Dubrovniku, a filozofiju i teologiju studirao na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru i Centralnoj bogoslovnoj školi u Splitu. Teologiju je diplomirao na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974., magisterij teoloških znanosti stekao je 1979. na istom fakultetu, a moralnu je teologiju doktorirao 1984. na Alfozijanskoj akademiji Papinskoga lateranskog sveučilišta u Rimu. Doktorska je diploma nostrificirana u Hrvatskoj 12. ožujka 1993. Za prezbitera Dubrovačke biskupije zaređen je 29. lipnja 1967. Bio je bilježnik Biskupskoga ordinarijata u Dubrovniku (1968.-1971.), župnik Smokvice (1971.-1990.) i Čare na Korčuli (1976.-1990.), a od 23. listopada 1990. župnik je gradske ili katedralne župe Gospe Velike u Dubrovniku. Za vrijeme rata organizirao je duhovni život u najvećem skloništu u Državi – tvrđavi Revelin, djelovao u Crvenom križu te se tijekom blokade Dubrovnika i u poratnoj bijedi angažirao na dopremi i raspodjeli humanitarne pomoći kroz župni Caritas. Od 1976. do 1992. vodio je permanentno obrazovanje dubrovačkog svećenstva kroz mjesečne studijske dane. Svake godine organizira hodočašće mladih Dubrovčana papi u Rim. U Smokvici je potaknuo i vodio gradnju pastoralnoga centra, a u Čari mjesnoga zvonika. Za dubrovačku katedralu dao je napraviti umjetnički ciklus postaja križnoga puta.Od lipnja 1995. izdaje list katedralne župe u Dubrovniku „Naša Gospa“. Dr. sc. don Stanko Lasić, katedralni župnik u Dubrovniku, dubrovački dekan (2003.-2010.), vjeroučitelj na dubrovačkoj Gimnaziji (1996.-2010.), predavač na katehetsko-teološkim institutima u Splitu (od 1992.-1999.), Dubrovniku (1992.-1998.) i Mostaru (1989.-1991. i od 2000. do danas), član Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva (od 1994.), Hrvatskoga kulturnog društva Napredak -Dubrovnik (od 1993.) i Vijeća za obitelj Hrvatske biskupske konferencije (1995.-2000.). Predsjednik je Hrvatskoga kulturnog društva Napredak - Dubrovnik. (15)

Na današnji dan, 6. siječnja 1952. godine, u Katunima jerođen Božo Merčep (satnik), poginuo 12. studenoga 1991. godine na Strinčjeri, kao pripadnik 9. bojne HOS-a 4. brigade ZNG-e Split, u borbi s neprijateljem. (16) 

Na današnji dan, 6. siječnja 1961. godine, u Dubrovniku  je rođen dubrovački i hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac Maro Martinović. Godine 1983. diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 1984. do 1990. godine član je  ansambla Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, a od 1992. godine član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Sudjelovao u gotovo svim predstavama matičnog kazališta. U kazalištu Marina Držića, 2008. godine glumio je u predstavi Darsa-farsa, Nastupao u predstavama Histriona (Bečko Novo Mjesto), na Dubrovačkim ljetnim igrama ostvario je zapažene uloge u predstavama (Dubrovačka trilogija, Dundo Maroje, Skup, Arkulin, Ekvinocijo, Kate Kapuralica, Amphitrion), a sudjeluje i u programu Dubrovačkih ljetnih igara „Pisci na igrama“, uu HNK (Osman). Glumio u nekoliko filmova: Krvopijci Dejana Šorka, Je l' jasno, prijatelju Dejana Aćimovića, Konjanik Branka Ivande, te u nekoliko američko-hrvatskih koprodukcija. Glumio u televizijskim serijama (Tuđinac itd.). Stalno sudjeluje u radio dramama Hrvatskog radija. Nominiran za Nagradu hrvatskoga glumišta u kategoriji najbolje muške uloge u dječjim predstavama. Dobitnik Nagrade za najbolju sporednu mušku ulogu 10. međunarodnog naj, naj, naj festivala u Zagrebu. (17) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u ponedjeljak 6. siječnja ratne 1992. godine, na dubrovačkom području bilo je više incidenata. Najteži se dogodio oko 9:30, prilikom svraćanja broda "Tuzla" na redovitoj liniji iz Mljeta za Dubrovnik u koločepsku luku. Po brodu, na kojem se nalazilo oko 200 ljudi, putnika i članova posade, otvarana je višekratna vatra iz teške strojnice. Toga dana, suprotno sporazumu od 7. prosinca i Sarajevskog sporazuma, uočeno je dovlačenje novih vojnih efektiva u Mokošicu i Zaton. U nazočnosti novinara, toga je dana održan sastanak predstavnika dubrovačke općine, komande jugovojske i promatrača Europske zajednice. Razgovaralo se o uspostavljanju boljih prometnih veza s okupiranim dijelovaima dubrovačke općine. Uspostavljene su i dvije izravne veze Zapovjedništva Grada i Komande okupacijske vojske, telefonska i veza telefaksom. (18) 

Izvori i literatura:

 (1) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(2) http://www.misije.hr/djela/djelo-sv-djetinjstva/dan-sv-djetinjstva-2014

(3) CRKVENI KATOLIČKI KALENDAR

(4) http://www.index.hr/vijesti/clanak/pravoslavni-vjernici-slave-badnjak/720076.aspx

(5) RADIO DUBROVNIK, AUTOR: Jelena Obradović, OBJAVLJENO: 06.01.2014 12:14

(6)http://www.dubrovacki-vatrogasci.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1&Itemid=2

(7) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIK, str. 67

(8) http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrovnik

(9) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., DRUGI DIO,  RAZDOBLJE 1526-1808., str. 463,464

(9a)http://www.wikiwand.com/sh/Opsada_Dubrovnika_(1814)

*SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 212-215

(10) http://www.dulist.hr/ravno-na-nos-znate-li-sto-se-orlandu-dogodilo-na-danasnji-dan-1825-godine/217592/

(11) HBL Davor Dukić (2002)

(12) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(13) HBL Nenad Kostović, Köln-Holweide i Roman Jelić (1998)

(14) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(15) http://www.danikrscanskekulture.info/sudionik.php?id=132

(16) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. -140-

(17) http://www.zekaem.hr/ansambl/maro-martinovic/?id=12

(18) IVO STJEPOVIĆ, ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, str. 90,91