Gradoplov 06.10.2020.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 6. listopada 2013. godine, Folklorni Ansambl Linđo i Grad Dubrovnik bili su domaćini proslave 10. obljetnice UNESCO–ve konvencije o nematerijalnoj kulturnoj baštini i Mreži među-gradske suradnje o očuvanju nematerijalne baštine. (1) 6. listopada 1931. u Murteru je rođen Fra Marijo Šikić,* 6. listopada 1938. godine, u Čitluku kraj Mostara rođen je povjesničar Stjepan Krasić,** 6. listopada 1965. godine, u Dubrovniku je rođena pijanistica i profesorica klavira Marija Grazio,*** a 6. listopada 2010. g. u Zagrebu je umro književni povjesničar i kritičar Rafo Bogišić.**** (2) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Bruno, Renato,Verica, Vjera i Leonard. (3)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

1349. g. zaoštrili su se odnosi između bosanskoga bana Stjepana Kotromanića i srpskog cara Dušana. Dušan nije mogao zaboraviti na izgubljeno Zahumlje te je 1350. u nj provalio s jakom vojskom. U Dubrovnik i Mletke stigli su glasovi da car misli zaposjesti i Stonski rat. Kao posrednici između bana i cara javili su se se Mleci uputivši k njima poslanike. Kad je čula glas o opasnosti po Ston, mletačka vlada naložila je, na današnji dan, 6. listopada, te 1350. godine, svojim poslanicima da nastave svoju misiju i zauzmu se za sigurnost Dubrovnika i Stona. Situacija se brzo izmijenila. U južne predjele Dušanove države provalili su Grci, te ga je to ponukalo da se povuče iz Zahumlja i krene na jug. Prije toga, na poziv dubrovačke vlade sredinomstudenoga, on je posjetio Dubrovnik a Dubrovčani mu prirediše sjajan doček. Oni su pak taj posjet htjeli iskoristiti politički. Veliko vijeće ovlašćuje kneza i Malo vijeće da caru predaju četiri Slavena što ih je njima predao Strahinja, pod uvjetom da im car dade zemljište iznad nižeg dijela Župe; u suprotnom slučaju ovlašćenje ne vrijedi. Ali Dubrovčani u svom nastojanju tom prigodom nisu uspjeli. To možemo zaključiti iz podatka što još u srpnju 1356. Veliko vijeće pod prijetnjom kazne zaključuje da se, što se tiče zasađivanja vinograda na granici prema Slavenima, točno pridržava odredaba Statuta, što pak znači da se zabranjuje prekoračivanje granice koja je priznata 1321. (4) 

Na današnji dan, 6. listopada 1507. godine,  Malo vijeće odredilo je dva malovijećnika, da pregledaju kruništa, svodove i zid na gatu klaonice, gdje će se vezivati brodovi. Rezultat tog pregleda nije zabilježen, ali činjenica, da se i danas na zidu stare klaonice nalaze uzidana tri velika kamena koluta za vezivanje brodova, svjedoči, da su se tamo doista brodovi vezivali. (5) 

Na današnji dan, 6. listopada 1523. godine, Vijeće umoljenih donijelo je odluku o čuvanju i zatvaranju gradskih vrata od Pila i od Ploča. Prema toj odluci službujući gospari noći imali su stajati cijeli dan jedan na Placi, a drugi na vratima od Ploča. Na vratima od Ploča uz drabante morala su stajati i dva plaćena bombardijera. U određeno vrijeme gospari noći morali su prvo zatvoriti vrata od Ploča, pa onda ona od Pila. Ujutro kod otvaranja vrata bilo je obratno, to jest najprije su imali otvoriti vrata od Pila, pa onda ona od Ploča. Vrata nisu smjela ostati bez straže drabanata. Dva drabanta imala su sa kape­tanom odnijeti gradske ključeve u Dvor, a ostali drabanti sa dva bombardijera ostati na straži vrata. Čim predaju ključeve, gospar noći trebao se povratiti na vrata od Ploča, i tu ostati cijeli dan. (6) 

Dva dana nakoš to se odvojio unutarnji zid grada Stona, sa strane polja za jedan lakat od zemlje u dužini od 33 sežnja, na današnji dan, 6. listopada, te 1526. godine, ovlašten je Rektor i Malo vijeće poslati dvojicu vlastele s majstorima, da pregledaju nastalu štetu, jer je prema pisanju Kneza i činovnika zid ruševan do temelja. Što je bio uzrok tim štetama, iz zaključaka Vijeća se ne vidi. Činilo bi se da je bio potres, ali se taj, odnosno te godine ne spominje, što ne bi bilo prema običaju starih Dubrovčana. Možda su uslijed velikih po­plava popustili temelji onih zgrada, koje su na mekom nekad močvar­nom zemljištu, kao što je bio zid prema polju. (7) 

Jedini postojeći zapis kacamorata Dubrovačke Republike, iz kojeg je razvidno da su ozdravljenici, takozvani resanati, koji su preboljeli kugu,  morali nositi na sebi posebni znak, kako bi zdrave osobe s kojima su dolazile u dodir bile upozorene, nosi današnji datum. Naime, na današnji dan, 6. listopada 1527. godine, upitana na Pilama kada je preboljela kugu, Radosava Paskojeva iz Župe dubrovačke izjavila je, da je dok je boravila u Dubrovniku nosila rubac iznad vrata. Jedna od najpogubnijih epidemija koja je ikada zadesila Dubrovačku Republiku, kužna pošast pogodila je Dubrovnik u prosincu 1626. godine i trajala sve do studenoga 1527. **Do srpnja 1527. godine epidemija se postupno gasila, ali nova pojedinačna oboljenja javljala su se još nekoliko godina, što dokazuje da je u Dubrovniku, kao i na njegovom cijelom području, kuga tada još uvijek bila endemična.** Nakon višemjesečnoga egzodusa iz zaraženog grada, 16. lipnja 1527. preživjeli vijećnici vratili su se u grad. Vijeće umoljenih nije htjelo ništa prepustiti slučaju. Najprije je odredilo da postojeći odredi moraju i dalje čuvati grad, a donosile su se i druge uredbe za preveniranje i sprječavanje širenja kuge. Zbog svoga imuniteta ozdravljenici, takozvani resanati, koji su preboljeli kugu, bili su u povlaštenom položaju prema svim društvenim slojevima, pa su zbog toga pobuđivali zavist i nepovjerenje gdje god bi se pojavili. Imuni na zarazu, resanati se više nisu mogli zaraziti niti su bili zarazni, ali su mogli prenijeti kugu drugima prenošenjem i preprodavanjem zaražene odjeće. Istrage zdravstvene službe o kretanju i djelatnostima osoba koje su preboljele kugu u to su vrijeme bile intezivne. Radosava Paskojeva iz Župe dubrovačke i služavka Stana, obje ozdravljenice, resanatae, ušle su u grad, 6. listopada 1527. godine i prodavale zelenje i voće na Pilama, ali na sebi nisu nosile nikakav znak upozorenja. Kapetan Pila, Paladin upitao ih je kada su preboljele kugu i ustanovio da je Stana bila bolesna za vrijeme karnevala, dakle, još prije šest mjeseci, dok je Radosava također ozdravila prije nekoliko mjeseci. Radosava je izjavila da je nosila rubac iznad vrata dok je boravila u Dubrovniku. Ovo je jedini postojeći zapis kacamorata iz kojeg je razvidno da su ozdravljenici morali nositi na sebi posebni znak, kako bi zdrave osobe s kojima su dolazile u dodir bile upozorene. Ako su one preboljele kugu prije više mjeseci, trebale su se, čak i prema najstrožim, karantenskim propisima iz 16. stoljeća, smatrati zdravima. Vjerojatno kazneni postupak za takve prekršaje nije bio ustanovljen, pa se proizvoljno odlučivalo od slučaja do slučaja, u čemu je i pripadnost određenom društvenom sloju igrala važnu ulogu. (8) 

Na današnji dan, 6. listopada 2013. godine, Folklorni Ansambl Linđo i Grad Dubrovnik bili su domaćini proslave 10. obljetnice UNESCO–ve konvencije o nematerijalnoj kulturnoj baštini i Mreži među-gradske suradnje o očuvanju nematerijalne baštine (ICCN) koja se od 2. do 6. listopada održavala u Dubrovniku. Svrha manifestacije je bila među ostalim, privući mlade, informirati ih i povećati njihov interes za očuvanje žive baštine, što se postiglo izložbom žive baštine u palači Sponza, nastupima festivalskih grupa na Stradunu, te posjetima školama s kratkim interaktivnim izlaganjem o živoj baštini i linđu. Posljednjeg dana, u nedjelju, otplesao se najveći linđo na Stradunu, gdje je sudjelovalo 276 plesača i ušli su u knjigu Guinnessovu knjigu rekorda. Manifestacija je okupila gradonačelnike i njihove predstavnike iz preko 40 zemalja svijeta, kao i mlade i folklorne grupe iz tih i drugih gostujućih zemalja. (9) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 6. listopada 1896. godine, u Badenu kraj Beča umro je Alois Hauser [hạu'zəɹ], austrijski arhitekt, restaurator i arheolog, pod čijim su vodstvom restaurirani kulturni spomenici diljem Dalmacije, a među njima i Knežev dvor i palača Sponza u Dubrovniku. Alois Hauser rođen je u Beču 16. studenoga 1841. godine. (10)

Na današnji dan, 6. listopada 1931. u Murteru je rođen Fra Marijo Šikić, s krsnim imenom Vojko, Branimir. Fra Marijo je obavljao razne službe: magistar bogoslova, arhivar Provincije, profesor na Franjevačkoj teologiji, profesor na Humanističkoj školi Ruđer Bošković za odgoj klera u Dubrovniku, kateheta srednjoškolaca i studenata. Tijekom profesorske službe u Zadru, Dubrovniku i Makarskoj predavao je: povijest filozofije, psihologiju, logiku, estetiku i socijalni nauk crkve. Obnašao je službu definitora, dva mandata bio je vikar Provincije, a provincijal od 1991. do 1997. Bio je i član Biskupske konferencije Jugoslavije za misije i član prezbiterijalnog vijeća u Dubrovniku. U četiri mandata bio je gvardijan samostana Male braće u Dubrovniku. Bio je bolnički kapelan u Dubrovniku, knjižničar Male braće, duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda, direktor Papinskih misijskih djela u Dubrovačkoj biskupiji, pomoćni sudac Crkvenog interdijecezanskog suda I. stupnja u brakorazvodnim parnicama; član Studijsko-izdavačke komisije, pri Južnoslavenskoj konferenciji viših redovničkih poglavara OFM; član prve Međunarodne komisije za pravdu i mir, pri Generalnoj kuriji OFM; pročelnik Komisije za pravdu i mir, pri Konferenciji viših redovničkih poglavara OFM. Bio je član Vijeća za razvitak hrvatskih otoka, pri Ministarstvu za razvitak i obnovu (1994.g.); predsjednik Južnoslavenske konferencije provincijala OFM; duhovni asistent časnih sestara u Dubrovniku, član Biskupijske komisije u procesu za beatifikaciju Službenice Božje č.s. Marije od Propetoga Petković. Sudjelovao je na više znanstvenih skupova i objavio više znanstvenih članaka teološkog sadržaja u različitim časopisima, a kao životno djelo na kojem je radio nekoliko desetljeća njegov je prijevod s latinskog na hrvatski knjige Tria opuscula sv. Bonaventure (preveli Marije Šikić i Stjepan Kušar, KS, Zagreb, rujan 2009.). Bavio se i spisima fra Franje Vlašića, te je o njemu izdao knjigu: Franjo Vlašić, Dubrovnik 2011. Najduže je živio i radio u Dubrovniku, i to od 1969. do 1991., pa zatim opet od 1997. do 2006. Poslije toga od 2006. do 2012. živio je u samostanu sv. Klare u Kotoru, a neko vrijeme bio je upravitelj župe Bogdašići iznad Tivta. Papa Benedikt XVI. 8. travnja 2009. u dubrovačkoj katedrali preko papinskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Maria Roberta Cassari udijelio mu je odličje Pro ecclesia et pontifica. Družba “Braća Hrvatskoga Zmaja” imenovala je fra Marija 7. srpnja 2012. počasnim doživotnim članom Družbe (Ordo draconicus). Od 2012. do smrti fra Marijo je živio i radio u samostanu Male braće Dubrovniku. Posljednje mjesece života strpljivo je podnosio bolest. Fra Marijo Šikić preminuo je u srijedu, 8. srpnja 2015., u Franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku u 84. godini života, 64. redovništva i 58. svećeništva. (11)

Na današnji dan, 6. listopada 1938. godine, u Čitluku kraj Mostara rođen je povjesničar Stjepan Krasić. *Djelom "Počelo je u Rimu" je Stjepan Krasić je obilato pomaknuo početke normiranja hrvatskoga jezika skoro dvjesta godina u prošlost u odnosu na stavove koje je znanost do tada široko prihvaćala.* Filozofsko-teološke studije pohađao je u Dubrovniku i u Zagrebu, gdje je 1965. zaređen. **Na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga u Rimu doktorirao je povijesnom disertacijom o Dubrovačkoj dominikanskoj kongregaciji (1487-1550). Istovremeno je (1966-68) na Paleografsko-diplomatičkoj školi u Vatikanu diplomirao paleografiju, arhivistiku i diplomatiku.Studij povijesti pohađao je na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu doktoriravši disertacijom o dubrovačkom učenjaku i diplomatu Stjepanu Gradiću (1613 - 1683)**. Predsjednik je Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu i glavni urednik časopisa Angelicum. Savjetnik je Kongregacije za proglašenje svetih u Vatikanu, a od 1997. dopisni član HAZU. U znanstveno-istraživačkom radu poglavito se bavi poviješću dominikanskoga reda u Hrvatskoj. Autorom je 14 knjiga, među kojima i onima vezanim uz dubrovačku povijesnu baštinu: Dubrovačka dominikanska zajednica (1487–1550) (Congregatio Ragusina Ord. Praed. (1487–1550), 1972), Stjepan Gradić: (1613–1683): život i djelo (1987), *Dubrovačke metropolije i dubrovačkih nadbiskupa (X. - XVI. stoljeća), 1999. (zajedno sa Seraphinom Razzijem) i Dominikanski samostan u Dubrovniku, 2002.* Autorom je prve sustavnije povijesti bivše Dalmatinske dominikanske provincije, danas Hrvatske dominikanske provincije Marijina Navještenja, obuhvativši razdoblje otkad su dominikanci došli na hrvatske prostore pa sve do danas. U tom je radu otkrio nekoliko desetak samostana, dotad nepoznatih.**Nakon što se umirovio, otišao je živjeti i raditi u Dubrovnik, u dominikanski samostan. *Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među kojima i 1998.: nagrade Hrvatskog kulturnog društva Napredak, 1998.: nagrade Matice Hrvatske, 1998.: Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića; odlikovao ga je predsjednik Republike Hrvatske, nagrada Dubrovačko-neretvanske županije za životno djelo za iznimna postignuća u jednogodišnjem razdoblju i za doprinos ugledu i promociji županije u zemlji i svijetu dodijeljena mu je 2009., a iste godine srebrnu medalju dodijelilomu je Društvo prijatelja Dubrovačke starine u znak zahvalnosti za doprinos u istraživanju dubrovačke povijesti.* (12)

Na današnji dan, 6. listopada 1965.godine, u  Dubrovniku je rođena pijanistica i profesorica klavira Marija Grazio. Rođena je u poznatoj dubrovačkoj obitelji glazbenika. Studirala je kod Vladimira Krpana, Marjana Mike, Konstantina Bogina i Slave Gabrielova. Diplomirala je na Glazbenoj akademiji u Podgorici 1987. godine u razredu Dušana Trbojevića, a 2004. godine završila je poslijediplomski studij kod Dubravke Tomšić-Srebotnjak na Glazbenoj akademiji u Ljubljani. Godine 1992. u duetu s violinistom Markom Generom osvaja Nagradu Vjesnika koja nosi ime pijanista Darka Lukića. Ranih '90-ih bavila se i vizualnom umjetnošću, prvenstveno performanceom, zajedno sa Slavenom Toljem. Od 1997. nastupa solistički, uz razne orkestre izvodeći djela Haydna, Mozarta, Rahmanjinova, Šostakoviča i drugih. 2001. s Aljošom Lečićem osniva Glazbenu radionicu Sorgo, s ciljem promoviranja dubrovačke glazbene baštine i zaboravljene glazbe u glazbenim arhivima Dubrovnika, istražujući notne zapise i provocirajući nove načine izvođačke prakse i autorskog suvremenog rada. Profesorica je glasovira na Glazbenoj školi Luka Sorkočević u Dubrovniku. Bavi se i solo pjevanjem, skladanjem te pisanjem glazbenih kritika.Godine 2010. predstavljena je njena izložba "Smrtno ozbiljna trilogija" u Art Radionici Lazareti u Dubrovniku. Godine 2014. predstavlja samostalnu izložbu fotografija pod nazivom „Od-tjes-kob-ljenje“. (13)

Na današnji dan, 6. listopada 2010. godine u Zagrebu je umro, književni povjesničar i kritičar Rafo Bogišić, rođen u Mrcinama, danas Dubravci u Konavlima, 2. ožujka 1925. godine. Doktorirao je temom Književno djelo Nikole Nalješkovića. God. 1957–91. predavao stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1991. bio je redoviti član HAZU. Objavljivao je eseje, studije i rasprave u književnim i književno-znanstvenim publikacijama. Bavio se u prvome redu dubrovačkim piscima i starijim dubrovačkim književnim razdobljem, a zatim i sveukupnom starijom hrvatskom književnosti. Priredio je nekoliko knjiga tekstova iz starije hrvatske književnosti među kojima i djelo Mladi dani Marina Držića (1987). (14) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u nedjelju 6. listopada 1991. godine, u noći s 5. na 6. listopada, u Komolcu neprijateljskom vatrom s Golubovog kamena ubijena su dva radnika "Elektrojuga", a dva ranjena pri pokušaju popravka električne i vodovodne instalacije. **U želji da građanima Dubrovnika omoguće bar opskrbu vodom iz vodovoda, a u nemogućnosti da to učine danju, zbog stalne topovske i minobacačke kanonade područja Rijeke dubrovačke, grupa radnika "Elektrojuga" je u noći između 5. i 6. listopada otišla u Komolac da bi pod okriljem mraka, omogućila nužno napajanja strujom dubrovačkog vodoopskrbnog sustava. Na žalost, Elektrojugovi radnici zasuti su s dvije bombe i tom su prilikom izgubili život Stijepo Čikato, rukovoditelj tehničke službe "Elektrojuga", i Andro Crnčević, monter, dok su ranjeni inženjeri Mišo Bonačić i Pero Božanja**. (15) Na današnji dan, 6.listopada 1991. godine, kao civilna žrtva u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginuo je IVAN MILJANIĆ, iz Uskoplja, rođen 1939. (16)****U 13:30 u biltenu Radio Dubrovnika, članovi kriznog štaba govorili su pučanstvu o nadlijetanju neprijateljskih zrakoplova te o jednom helikopteru koji je ispuštao nekakav nepoznati prašak. Davali su uputu kako se zaštititi uz pomoć krpe natopljene u otopini sodina bikarbonata. Opovrgnute su glasine o navodnoj smrti gradonačelnika Poljanića koje je bio objavio crnogorski radio****.  *U 13 sati i 40 minuta, neprijateljski zrakoplovi su u dva navrata istresali bombe i raketirali već ranije oštećeni odašiljač na Srđu. Posljedica toga napada je paljenje preostale borove šume iznad Grada. Zahvaljujući naporima vatrogasaca CZP, dio šume je spašen*. ***Nakon 1. listopada 1991. godine, kada je oko 10,30 sati prvi put okupatorski zrakoplov iz zaokreta istresao svoj smrtonosan teret na Srđu, i kada su se zrakoplovi istoga dana vraćali još u dva navrata na današnji dan relejna postaja i odašiljač na Srđu oštećeni su bombama i raketama te su prekinute sve radio, televizijske i telefonske veze Dubrovnika sa svijetom. Ove informacije objavljene su i 12. listopada 1991. godine, u šestom broju ratnog izdanja Dubrovačkog vjesnika, koji se za razliku od prvih pet brojeva koji su se  dijelili besplatno, prodavao po cijeni od 10 dinara***.  *****Prema podacima Kriznog štaba, istoga dana na Nuncijati su otkrivena dva snajperska gnijezda. U Konavlima neprijatelj nije uspio prodrijeti preko linije fronte Gabrile - Čilipi - Popovići, već je dalekometnom artiljerijom s kopna i mora počeo napadati šire područje Cavtata i Zvekovice, te aerodrom „Dubrovnik". Sa udaljenih položaja neprijatelj je nasumce ispaljivao mine na šire područje Župe. Velike borbe vodile su se i na Osojniku, gdje su hrabri hrvatski bra­nitelji čvrsto držali položaje i nanosili teške gubitke okupatoru. Uhićena su 2 diverzanta prije nego su uspjeli ostvariti svoje opasne namjere. U posljednja 24 sata u MC Dubrovnik dopremljena su tijela 8 poginulih gardista, 29 ozlijeđenih, od kojih 7 teže. U drugom broju ratnog izdanja Dubrovačkog vjesnika, koje se dijelilo besplatno, na današnji dan, 6.listopada 1991. godine, između ostaloga objavljena je: VAŽNA OBAVIJEST: Pozivaju se građani koji kod sebe imaju vojnu opremu da je donesu u prodavaonicu „Dubrovkinje" kod Atlantske plovidbe. Posebno su nužni šljemovi, kao i džemperi šarenih i tamnih boja. Višak mesa i ostalih namirnica može se predati hotelu „Libertas" za pripremu jela za prognanike. U potpisu, ovog drugog ratnog izdanja Dubrovačkog vjesnika, koje se dijelilo besplatno, zapisano je: “Nema mjesta panici! Narod nitko ne može pobijediti!” Ratno uredništvo „Dubrovačkog vjesnika" Molimo Vas, kada pročitate, proslijedite drugima *****! ******U   vrijeme   kada   su   zrakoplovi   federalne armije   izručivali   smrtonosni   tovar na   Srđ  predsjednik  izvršnoga   vijeća   Skupštine   općine   Dubrovnik   i Kriznoga  štaba općine   Dubrovnik   mr.    Željko   šikić   izjavio   je:  "Napadaj   na   odašiljač   znači napadaj   na   istinu.   Želja   neprijatelja   da spriječi   odlazak   istine   u   svijet   neće   se ostvariti." Svijet   će   saznati   da   je   napadnut   grad-spomenik,    jedan   od   bisera svjetske   kulturno   baštine.****** (15) 

Izvori i literatura:

(1)http://www.dura.hr/get/novosti/461/unesco_u_dubrovniku_suradnja_durae_i_linda.html

(2)* http://dbhz.hr/wordpress/?p=2005

**http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

***http://hr.wikipedia.org/wiki/Marija_Grazio

****http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(3) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(4) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 93

(5) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 120

(6) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 128

(7) LUKŠA BERITIĆ, STONSKE UTVRDE, str. 100

(8) ZLATA BLAŽINA TOMIĆ, KACAMORTI I KUGA – UTEMELJENJE I RAZVOJ ZDRAVSTVENE USLUGE U DUBROVNIKU, str. 147,148,166,167,168,169

(9)http://www.dura.hr/get/novosti/461/unesco_u_dubrovniku_suradnja_durae_i_linda.html

(10) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(11) http://dbhz.hr/wordpress/?p=2005

(12) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

**http://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Krasić

(13) http://hr.wikipedia.org/wiki/Marija_Grazio

(14) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

*http://leksikon.muzej-marindrzic.eu/bogisic-rafo-rafael/

*Autor: Leo Rafolt

(15) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 527

**ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ, str. 16,17

*DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE br. 3 — 7. listopada 1991.

***DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE br. 6 — 12. listopada 1991.

****ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ, str. 16,17

*****DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE br. 2 — 6. listopada 1991.

******DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE br. 5 — 9. listopada 1991.

(16) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 267, 268