Gradoplov 10.03.2018.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Uoći 10. ožujka 1400. godine, spriječen je jedini pokušaj državnoga udara u Dubrovačkoj Republici. (10) Na današnji dan, 10. ožujka 1462. godine, Malo vijeće još jednom zaključuje, da ljudi nastanjeni sa strane prema Gružu, kao i oni, koji dolaze u grad kroz vrata od Ploča, moraju kada dolaze u grad, svaki donijeti po jedan kamen. (1) Na današnji dan, 10. ožujka 1549. godine, objavljeno je da su najpoznatiji osuđenici Republike, dubrovački senator Miho i brat Pavao Bučinjelić osuđeni na smrt i da će njihov ubojica biti nagrađen. (2) U vrijeme kada je malo tko mogao i promisliti da je na područje Dubrovnika moguća agresija i surovi rat, na današnji dan, u nedjelju 10. ožujka 1991. godine, u organizaciji dubrovačkog ogranka Srpske demokratske stranke u naselju Ivanica održan je osnivački skup i mitnig podrške. (3) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Makarije, Viktor, Blaženko, Emil (4)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

***Jedini pokušaj državnoga udara u Dubrovačkoj Republici otkriven je 9. ožujka 1400. godine, a kao podsjetnik na taj događaj više godina na blagdan četrdesetorice mučenika održavana je u Dubrovniku svečana procesija kao opomena svima da se ne usude mijenjati državni poredak. Mnogo učinkovitije zastrašivanje izvedeno je javnim pogubljenjima urot­nika na glavnomu gradskom trgu pred Sv. Vlahom i Sponzom, kod visokog stupa (kara) s kojega su objavljivane sve važnije odluke vlasti***. *Taj je događaj zanimljiv utoliko više što su urotničke vođe bili čla­novi najuglednijih vlastelinskih obitelji iz roda Zamanja i Bodazza, braća Lovro i Simora Budačić i Nikola i Jakov Zamanja, težili su preuzimanju vlasti u gradu zbacivanjem vladajućih plemića uz pomoć puka, osobito kožara i mesara te susjednih slavenskih velikaša, ***bosansko­ga vojvode Stefana Miljuševića i hercegovačkog voj­vode Dimitrija Markočevića. Prema planu što su ga smislila dva brata Zamanja i tri brata Bodazza, urotnici su trebali u noći 10. ožujka, te 1400. godine svladati stražare kod Vrata od Ploča i spustititi pokretni drveni most kako bi u grad ušla vojska bosansko-hercegovačkih feudalaca uz čiju su pomoć namjeravali preuzeti vlast u gradu***. ***Ovaj možda i jedini pokušaj državnog udara u Dubrovačkoj Republici, zaslužuje i dodatnu pažnju današnjeg Gradoplova. U tajnim je pre­govorima urotnika i saveznika, naime, zaključeno da će zauzvrat vojvode Miljušević i Markočević od braće Zamanja i Bodaz­za dobiti poluotok Pelješac, koji je svojedobno Du­brovačkoj Republici ustupio srpski car Dušan. Premda se činilo da su urotnici razradili plan do najsitnijih detalja, dogodio se neočekivani zaplet kao u nekom špijunskom romanu. Naime, najmlađi urot­nik Jakov Zamanja zaljubio se u Marislavu, lijepu kćer zanatlije Nikole Prislića Kudeljice, i udvarao joj sve dok nije pristala biti njegovom ljubavnicom una­toč svima dobro znanoj činjenici da u staleški strogo podijeljenom dubrovačkom društvu veza vlastelina i građanke ne može prerasti u brak. Kad je Kudeljica doznao da mu je kći osramoćena, otišao se požaliti Jakovljevu ocu Orsatu Zamanji, ali mu je stari vla­stelin umjesto razumijevanja ponudio "odštetu" od dvadeset zlatnih dukata kako bi s tim novcem našao nekoga tko bi Marislavu oženio i tako prikrio njezi­nu ljubavnu avanturu. Za majstora Kudeljicu to je bila strašna uvrjeda, pogotovo jer je Orsat Zamanja opravdavao sinov postupak uz komentar: "Tko je vraga tjerao da mu se podmeće." Bacivši dukate Ku-deljica je otišao s čvrstom odlukom da će se osvetiti. Po svoj je prilici Jakov Zamanja na ljubavnom sa­stanku s Marislavom izbrbljao da se priprema urota, a ona je to kazala ocu, koji je jedva dočekao da iz osvete obavijesti senatore u Kneževu dvoru. Odmah je u najvećoj tajnosti aktivirana državna obavještajna služba da pomno prati svaki korak urotnika i prisluškuje njihove razgovore. Tako se saznalo da će 9. ožujka iz Trebinja doći prerušen u seljaka glasnik vojvoda Miljuševića i Markočevića s porukom zavje­renicima koju će im predati uz prije dogovorenu lo­zinku. Čim je glasnik ušao u grad, prišao mu je državni agent i izgovorivši lozinku preuzeo poruku. Ne sluteći ništa, glasnik se vratio odakle je došao, a vlast je urotnicima pripremila zamku. Nakon uzaludnoga čekanja glasnika, braća Za­manja i Bodazza nisu odustala od svoje namjere, već su odlučili s pristalicama iz grada uhititi i pogubiti kneza i članove dubrovačke Vlade. Ali, oko jedan sat poslije ponoći, upravo u trenutku kad su naoružani htjeli izaći iz svojih palača, gradska ih je straža opko­lila i vezane odvela u tamnice Kneževa dvora. Izvr­gnuti strašnoj torturi, svi su priznali sudjelovanje u uroti, a zbog veleizdaje osuđeni su na "sramotnu smrt" odrubljivanjem glave***. **Zavjera iz 1400. jedina je urota koja se probila u centralni kalendar dubrovačkih državnih blagdana**. (10) 

Na današnji dan, 10. ožujka 1462. godine, kao i četiri dana ranije, Malo vijeće zaključuje, da ljudi nastanjeni sa strane prema Gružu, kao i oni, koji dolaze u grad kroz vrata od Ploča, moraju donositi kamen u grad, s tim, da ne smiju taj kamen uzimati sa međa i inače činiti štetu.Malo vijeće odredilo je da se uzmu dva čovjeka, koji će, jedan kod belvedera Marinka Rajkovića i na putu od Gruža, a drugi na Pločama naređivati ljudima, koji dolaze u grad, da svaki donese po jedan kamen, i to na taj način, da jači i razvijeniji donesu po veći kamen a slabiji po manji. Kamenje je trebalo odnijeti onamo, gdje je bilo potrebno, za što su primali po jedan groš na dan. O takvom prijenosu kamenja knjige Vijeća dalje ništa ne govore, a sudeći po drugim odredbama čini se, da je to kratko trajalo. Ipak o tome je ostala tradicija, a posebno kod Konavljana, koji i danas pričaju, kad bi u staro doba išli u grad, da su morali nositi po jedan kamen.Ova, između ostalih odluka, govori u prilog tome kako je Vlada činila sve moguće napore za dopremanje kamenja, koje je u ogromnim količinama bilo potrebno za izgradnju 5-6 metara debelih i oko 20 metara visokih zidova dubrovačkih zidina. (5) 

1479. godine u  Dubrovniku je rođen dubrovački senator i jedan od najpoznatijih osuđenika Republike Miho Bučinjelić. Kada je poslije 1526. Dubrovnik odbacio vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kralja i prestao plaćati danak, izbila je 1532. u Dubrovniku afera među vlastelom. Tada je senator Bučinjelić optužen za veleizdaju i zatvoren zbog tajnog izvještavanja stranaca o političkim i vojnim prilikama u Turskoj. U srpnju 1529. senatori Dživo Pucić i Nikola Sorkočević predali su vladi nekoliko njegovih šifriranih pisama koja je preko Rijeke slao Ferdinandu I. Kažnjen je, ali nije izgubio vlastelinska prava. U travnju 1532. na tajnim sjednicama Senat je poveo novu istragu protiv Bučinjelića te ga je osudio na godinu dana »morskog zatvora« i doživotni gubitak svih vlastelinskih prava, oduzevši mu pravo dopisivanja i napuštanja granica Republike. U noći između 24. i 25. srpnja 1532. godine, pobjegao je iz zatvora i iz Republike, sklonio se u Bari, zatim u Veneciju, pa u zemlje Ferdinanda I, odakle je s bratom Pavlom, koji mu se pridružio, uživajući potporu kralj Ferdinanda I i njegovo zauzimanje kod dubrovačke vlade, uskoro započeo djelovanje protiv Dubrovačke Republike. Braća se početkom 1535. spremaju napasti Ston i predati ga Ferdinandu I. Zato ih dubrovačka vlada proglašava veleizdajnicima i raspisuje ucjene za njihove glave, konfiscira im svu imovinu, briše ih sa spiska vlastele, a sve muške potomke osuduje na progon. 1538. g., kada je stvorena Sveta liga, Bučinjelići su imali naoružane brodove, kojima su plijenili dubrovačku robu i napadali dubrovačke trgovce, sve do 1541., kada su Dubrovčani naoružali nekoliko svojih brodova kojima su ih progonili sve do Venecije. Braća Bučinjelić zadnji put se spominju u patentu, koji nosi današnji datum, 10. ožujka 1549. godine, a kojim Dubrovnik objavljuje da su oba brata Bučinjelića osuđena na smrt i da će njihov ubojica biti nagrađen. Miho Bučinjelić umro je oko 1550. godine. (6) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 10. ožujka 1727. godine, u rodnom Dubrovniku umro je, dubrovački nadbiskup Rajmund Gallani (Ivo Jelić). Gallani se kao nadbiskup Ankare intezivno zauzimao za kršćane u Turskom Carstvu. Uspio je dobiti dopuštenje za popravak crkve sv. Groba u Jeruzalemu, te samostana i crkve bosanskih franjevaca u Fojnici. Pod starost je zamolio papu da ga oslobodi svih dužnosti i da mu dopusti povratak u Dubrovnik. Senat, prešavši preko zakona koji nije dopuštao domaćem sinu da postane dubrovačkim nadbiskupom, zamolio je papu da nadbiskupom imenuje Gallanija. Gallani se vratio u Dubrovnik i 1722. primio nadbiskupski palij. (7) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, 10. ožujka 1991. godine, u vrijeme kada je rijetko tko mogao i promisliti da je na područje Dubrovnika moguća agresija i surovi rat, na Ivanici je održan srpski miting. *Osamostaljenjem Hrvatske, dubrovački Srbi, izjavljujući da im je ugrožena opstojnost, odlučili su osnovati ogranak Srpske demokratske stranke pa su organizirali osnivački skup i mitnig podrške u naselju Ivanica. Na tom skupu su bili nazočni Radovan Karadžić, Božidar Vučurević, Jovan Rašković, Novak Kilibarda, Jovan Pejović i ostali srpski političari iz vrha stranke. U svojim govorima su jasno iskazivali mogućnost vojnih operacija kojim bi od Dubrovnika napravili samostalnu novu Dubrovačku Republiku, koja bi bila pod patronatom nove Velike Srbije*. **Već ranije, još u rujnu 1990. godine u gostionici “Dubrovnik”, na Ivanici, s ciljem prikazavanja navodne ugroženosti srpskog stanovništva u Dubrovniku, organizirano je prikupljanje potpisa srpskog i crnogorskog stanovništva Dubrovnika koje se smatralo ugroženim. Na političkim skupovima po Crnoj Gori i Hercegovini istupali su s tvrdnjama o nemogućnosti opstanka Srba u Dubrovniku. U ljetnim mjesecima 1991. dio srpskih i crnogorskih obitelji iz Dubrovnika se sklonio u istočnu Hercegovinu, trajno napustivši općinu Dubrovnik, da bi u konačnici, u listopadu, aktivno sudjelovali u oružanoj agresiji na Dubrovnik**. (8) 

Izvori i literatura:

(1) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIK, str. 87

(2) HBL Anto Lešić (1989)

(3) MLADEN JURKOVIĆ, DUBROVNIK SE (NE) BRANI PJESMOM - SJEĆANJA NA 1991/92. – Str. 25

*http://hr.wikipedia.org/wiki/Obrana_Dubrovnika

**Jakša Raguž, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

(4) CRKVENI KATOLIČKI KALENDAR

(5) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIK, str. 87

(6) HBL Anto Lešić (1989)

(7) HBL Ante Dračevac (1998)

(8) MLADEN JURKOVIĆ, DUBROVNIK SE (NE) BRANI PJESMOM - SJEĆANJA NA 1991/92. – Str. 25

*http://hr.wikipedia.org/wiki/Obrana_Dubrovnika

**Jakša Raguž, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

(10) SERAFINO RAZZI, POVIJEST DUBROVNIKA, str. 76

* HBL Vinko Foretić (1989)

** NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 251-256

*** SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 55,56,57