Gradoplov 10.10.2018.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 10. listopada 1435. godine humski vojvoda Stjepan posebnom je poveljom potvrdio Dubrovačkoj Republici posjed Konavala. (1) Na današnji dan, 10. listopada 1611. godine, Jakovu Durdeviću i Jakovu Rastiću optužene za izdaju domovine, Senat je izglasao presude doživotnoga zatvora u zloglasnoj tamnici Kneževa dvora. (2) Na današnji dan, u četvrtak 10. listopada 1991. godine, brod »Slavija«, prvi put nakon blokade uplovio je u grušku luku s medicinskom i drugom pomoći Dubrovniku. (3) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Darija; Paulin, Lujo, Franjo Borgija, Danijel i Danko. (4) -Smokvica obljetnica posvete župne crkve – svetkovina. (5) 10. listopada, Svjetski dan mentalnog zdravlja (6) 10. listopada, obilježava se Dan Hrvatske pošte, na dan kada je donesen Zakon o osnivanju javnog hrvatskog poštanskog i telekomunikacijskog poduzeća, preteče Hrvatske pošte. Spomenimo i da se dan prije, 9. listopada, obilježava Svjetski dan pošte kao spomen na dan osnivanja Svjetske poštanske unije, koje je Republika Hrvatska članica od 1992. godine. (7)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Na današnji dan, 10. listopada 1364. godine, Vijeće umoljenih odlučilo je uputiti poslanike kralju Ugarske, kako bi se požaliti na svakodnevna pljačkanja i smetnje Omišana i ljudi iz Desne, moleći kralja da zaštiti Republiku. Područje od Cetine do Neretve sa sućelnim otocima možemo podijeliti na dva dijela: ono kopneno od Omiša do Neretve, i otočno koje obuhvaća Brač, Hvar s Visom i Korčulu. Između 1358. i 1433. Dubrovnik se pokušava domoći ovog otočnog dijela, i u tome dolazi ponekad u opreku sa Splitom, koji gaji slične namjere. U širem su kopnenom području gradovi Omiš, Krajina i luka Drijeva. U luci Drijevima Dubrovčani su već ranije stekli jače ekonomske pozicije. Omiš i Krajina bijahu pak područja gusara, koji su ugrožavali i dubrovačke brodove i dubrovački teritorij. Zbog toga nastaju sukobi i intervencije kod viših faktora, a često ih Dubrovčani radi svoje zaštite uzimaju pod nadzor. Iako rjeđe, javlja se u Dubrovčana želja, da se domognu i njih i područja oko Drijeva. Naravno, i tu se dubrovački interesi sukobljuju s mnogim drugima. Omišani i Krajinjani i dalje se bave gusarstvom te gusarski nastupaju i protiv Dubrov­čana. Zbog toga dubrovačka vlada 7. svibnja 1364. upućuje svoga poslanika Nikoli Čeku, hrvatskom banu, sa zadatkom da se potuži na gusare, prvenstveno one iz Krajine. Iz upute se vidi da to dubrovačka vlada ne čini prvi put. Gusari iz Krajine, tuže se Dubrovčani, provaljuju na Stonski rat i na njemu pljačkaju, među ostalim i stoku. Dubrovačka vlada ističe kako su i jedni i drugi pod istom vlasti, pa nije pravo da ih oni iz Krajine napadaju. Na kraju, po poslaniku Dubrovčani Banu napominju da će ukoliko gusarski napadi ne prestanu biti prisiljeni i samome kralju. I doista, već 10. listopada 1364. Vijeće umoljenih odlučuje o uputi poslanicima koji će se u ime Republike požaliti kralju Ugarske. (8) 

Na današnji dan, 10. listopada 1435. godine humski vojvoda Stjepan posebnom je poveljom potvrdio Dubrovačkoj Republici posjed Konavala, priznajući im pri tom povelje prethodnika. Kratko vrijeme nakon završetka konavoskog rata  (1429-1433.) dogodili su se u zaleđu Dubrovnika važni događaji koji su imali znatnog odjeka i u međunarodnoj politici Dubrovnika. Turci su stekli moć i upliv u Bosni te držali važna uporišta pa i posebnog namjesnika. Pomagali su i protukralja Radivoja, kao i Stjepana Tvrtka II, koji iako su ga smatrali kraljem, nije uživao veliki autoritet. Te je godine na prilike u Bosni djelovao i drugi događaj, naime smrt Sandalja Hranića. Njega je u Zahumlju naslijedio sinovac Stjepan Vukčić Kosača. Malo nakon njegova preuzimanja vlasti protiv njega su ustali razni protivnici, na što je on pozvao u pomoć Turke, koji tada provališe u Humsku zemlju i Bosnu. Tvrtko II. bio je nemoćan. Novi humski vojvoda Stjepan Vukćić u početku je s Dubrov­čanima bio u dobrim odnosima. Nakon što je 28. ožujka 1435. ostavio on u Dubrovniku poklad, 10. listopada iste godine potvrđuje Republici posebnom poveljom posjed Konavala, a Dubrovčani pak 30. listopada humskog vojvodu Stjepana imenuju svojim vlastelinom, a istog mu dana izdavaju i potvrdu o njegovu pokladu. Kasnije, 1437, zavadili su se Stjepan Vukčić i Radoslav Pavlović. Vukčić je posegnuo za Radoslavovim gradovima Trebinjem, Klobukom i Bilećom. Pomoću turskog vojvode Ishaka osvojio je Trebinje, a Radoslavovi ljudi su potražili zaklon na dubrovačkom teritoriju. Dubrovčani su se bojali Vukćićevih represalija. Istodobno oni su se nastojali umiliti turskom namjesniku u Bosni, te mu 1439. poslaše poslanika koji je novoimenovanog namjesnika trebao pozdraviti laskavim kompli­mentima. Odnosi i s Vukćićem i s Turcima bili su dakle snošljivi. No ne zadugo. Već te 1439. Dubrovčani su se tužili na neprilike koje im pravi Vukčić, a one se nastavljaju i slijedećih godina. (9) 

Nakon što je 20. svibnja odlučeno je da se u debljini glavnog gradskog zida naprave dvostruka vrata-vrata od Pila, a dva mjeseca kasnije i njihove vratnice. Do današnjeg datuma, 10. listopada, te 1460. godine,  ta su vrata već bila gotova.  Gradska vrata, o kojima je riječ, su dvostruka vrata na glavnom gradskom zidu, koji se te godine podvostručavao. Gradska vrata su u središtu kortine, između bivše kule od Pila i ugla kod sv. Klare. Vrata su se potpuno sačuvala, te vanjska imaju luk i pragove, kao ona od Ribarnice, a unutrašnja imaju sličan luk. Vratnice tih dvostrukih vrata skinula je i uništila Austrija, koja je  radi izgradnje serpentine među gradskim vratima porušila i drevnu Kula od Pila. (10) 

Na današnji dan, 10. listopada 1476. godine, ovlašteni su nadstojnici radova, da mogu potrošiti do 10 perpera za popravak stražarske kućice na Srđu. Ta stražarska kućica, u kojoj su bila uvijek dva stražara, bila je smještena do prastare crkvice sv. Srđa, koja je bila negdje u blizini istočnog bastiona sadašnje, od Francuza sagrađene tvrđave Imperijal. Ti stražari imali su dužnost, znakovima javiti, ako bi opazili nešto sumnjivo, kao i paziti na eventualne znakove sa Šipana ili iz Stona. (11) 

Složenost međunarodnoga položaja Dubrovačke Republike i stalna ovisnost njezine nezavisnosti o konstelaciji snaga i odnosa velikih država, može se sagledati i na temelju pokušaja savojskoga vojvode Karla Emanuela I. da se nametne kao voda zapadno­europskih vladara u križarskom pohodu na Balkan, kako bi se od Turaka preoteo taj dio oslabljenoga Turskog Carstva,  imajući u vidu okolnost da se početkom 17. stoljeća na Balkanu razvio prilično jak ustanički pokret medu srpskim, crnogorskim i hercegovačkim pravoslavnim pučanstvom. Posredstvom tajnih pouzdanika, koje je iz Torina poslao preko Dubrovnika, Karlo Emanuel I. izrazio je potporu ustanicima i pozvao srpske gla­vare da njega okrune za svoga vladara kad im se s vojskom pridruži u borbi protiv Turaka. Iz dobive­nog je odgovora doznao da su srpski glavari na sku­pu održanom 18. veljače 1608. prihvatili njegov pri­jedlog i dogovorili se da će ga izabran za kralja i cara cijele Rumelije. Savojski je vojvoda računao da će za svoj plan pridobiti Španjolsku, Austriju i Vatikan. Međutim, pokazalo se da Venecija nije sklona nikakvim poremećajima poretka na Balkanu jer je tamo, kao i po cijelom Turskom Carstvu, ostvarivala vrlo značaj­ne trgovačke interese. Premda je Dubrovačka Repu­blika kao kršćanska država uvijek sa simpatijama gledala na aktivnosti zapadnoeuropskih zemalja pro­tiv Turaka, a i podržavala ih je prikriveno kako ne bi ugrozila svoju neutralnost i poremetila životno važne političke i trgovačke odnosa s Turcima, taj je put bila suočena s mnogo ozbiljnijim problemom jer je prema osvajačkim zamislima Karla Emanuela I. dio savezničke vojske trebao prodrijeti na Balkan  pre ko dubrovačkoga teritorija. Opreznim dubrovačkim vlastima, koje su se podozrivo odnosile prema svim stranim posjetiteljima Dubrovnika, nijepromaknulokadsuseu jesen 1607. godine u gradu pojavili tobožnji kupci konja koji su se više nego o konjima raspitivali o raspoloženju domaćega pučanstva za ustaničke pokrete u dubro­vačkom zaleđu, o pogodnostima dubrovačkih luka i naoružanju dubrovačkih tvrđava. Kad je razotkrila da se pod maskom kupaca konja kriju povjerenici savojskoga vojvode sve vrsni inženjeri i matematiča­ri, poslani da ispitaju teren na kojem se namjerava izvršiti invazija savezničke kršćanske vojske, Du­brovčani nisu učinili ishitreni potez njihova diskredi­tiranja, već su još pozornije nastavili njihovo uhođenje. Tako je ustanovila da su se savojski obavještajci zbližili s Jakovom Đurdevićem, Jakovom Rastićem i još nekolicinom dubrovačkih vlastelina, pa i s nekim svećenicima. U nastojanju da čitav taj slučaj zadržiu strogoj tajnosti pred vanjskim svijetom, dubrovačke su vlasti pustile da povjerenici savojskoga vojvode otputuju natrag u Italiju uvjereni da su obavili svoj zadatak. Naknadno je poduzeta detaljna istraga i re­konstruiran je svaki postupak svih koji su pomagali povjerenicima savojskoga vojvode. No, nisu izrečene nikakve kazne, da se ne bi pobuđivala znatiželja ostalih stranaca u gradu, preko kojih su Turci mogli doznati za pripreme križarnoga pohoda i posumnjati u umiješanost Dubrovačke Republike u osvajačke namjere njihovih neprijatelja. Kad je izgledalo da je sve to zataškano, jedan lju­bavni skandal ga je iznova aktualizirao. Naime, početkom 1609. godine stanoviti Dinko Fačenda do­znao je da se Jakov Durdević i Jakov Rastić tajno sa­staju s njegovom ženom, pa ih je prijavio sudu, a oni su ga iz osvete dočekali u zasjedi i ranili. Kažnjeni progonstvom u trajanju od 20 godina, Durdević i Rastić su se sklonili u Torinu kod Karla Emanuela I. On ih je primio u službu i povjerio im je održavanje veza s balkanskim ustanicima. U nastojanju da pridobiju Dubrovčane za svrsta­vanje na stranu saveznika i omoguće iskrcavanje križarske vojske na dubrovačkom teritoriju, Đurdević i Rastić su se potkraj iste godine tajno vratili u Du­brovnik i održali sastanak sa svojim rođacima i dru­gim pristašama iz kruga vlastele. Čak su se uspjeli prebaciti i do Konavala, da bi stupili u vezu s vodama ustanka na turskom teritoriju. O svakom koraku dvojice prognanika odmah se preko svojih veza obavještavala dubrovačka Vlada. Procjenjujući situaciju u kojoj su Durdević i Rastić zadobivali sve više istomišljenika i medu građanima, Veliko je vijeće 11. prosinca 1610. odlučilo preduhi­triti nemire i udovoljiti više puta ponovljenim mol­bama tih dvaju vlastelina da budu pomilovani. Daljnji je razvoj događaja potvrdio da Karlo Ema­nuel I. nije sposoban uskladiti interese i privoljeti Španjolsku, Austriju i Vatikan da poduzmu križarski rat protiv Turske na Balkanu. Njegovo odustajanje od uzaludnih pokušaja nije obeshrabrilo vladara druge male talijanske provincije - vojvodu Mantove, koji se s još većim žarom posvetio okupljanju križarskih snaga. Mantovskom su se vojvodi pri­ključili Jakov Durdević i Jakov Rastić, a on im je u rujnu 1611. godine povjerio zapovjedništvo svojega velikog ratnog broda sa zadatkom da dopreme oružje i novac balkanskim ustanicima i da na dubrovačkom teritoriju osvoje neku od tvrđava koja bi im poslužila kao polazišno uporište za napredovanje prema Her­cegovini i ostalim balkanskim područjima pod tur­skom vlašću. I taj put pravodobno obaviještena o križarskim namjerama, dubrovačka ih je Vlada odlučila ener­gično onemogućiti. Izvela je to na lukav način, dojavivši kretanje mantovskog broda mletačkim vla­stima i one su ususret uljezima poslale svoje galije i spriječile ih da se približe priobalnom akvatoriju. Lukavstvom se Vlada poslužila i u hvatanju Jakova Đurdevića i Jakova Rastića: poslala im je lažni poziv njihovih rođaka i pristaša da dođu na sastanak u jed­no dvorište, a tamo ih je dočekala straža i lišila slo­bode. Optuženi za izdaju domovine, zavjerenici su bili gotovo cijeli mjesec iz dana u dan ispitivani uz podvrgavanje mučenjima, a o njihovim aktivnostima prikupljeni su iskazi mnogobrojnih svjedoka. Una­toč žestokom protivljenju utjecajne rodbine dvaju vlastelina, Senat im je, na današnji dan, 10. listopada 1611. godine, izglasao presude doživotnoga zatvora u zloglasnoj tamnici Kneževa dvora, s tim što su vrata ćelije zazidana uz ostavljanje samo maloga otvora za unos hrane. Nekoliko su mjeseci rodbina i prijatelji osuđenika na razne načine nastojali izbaviti Đurdevića i Rastića iz zatvora. Pogodna se prilika pružila tijekom olujne noći 3. ožiljka 1612. kad je knez Ladislav Menčetić s pratnjom otišao iz Dvora na zabavnu predstavu u palaču nekoga vlastelina. Osuđenici su probili krov ćelije i iz tamnice su prešli na gradske zidine, odakle su se konopcem napravljenim od platna spustili na lučku obalu, gdje ih je s barkom sačekao stonski bi­skup Miho Rastić, brat Jakova Rastića, i zatim ih prevezao do broda kojim su otplovili u Italiju. Bijeg zavjerenika odjeknuo je u Dubrovniku kao veliki skandal; u uzburkanoj je atmosferi čak i knez sum­njičen da je sudionik, održana su brojna saslušanja, ali su na suđenjima izrečene blage kazne samo braci Đurdevića i Restiča, iz čega se dalo zaključiti da je Vlada bila zadovoljna što se makar i na takav način završila ta za Republiku neugodna međunarodna kriza. (12) 

Nakon, ali već i prije pada Novog iz turskih u mletačke ruke, 1. listopada 1687., dubrovačka diplomacija je radila na tome da kralj Leopold proglasi svoje pravo na Bosnu i Hercegovinu i, prema tome, okupira zaleđe Dubrovnika, te da se u neku ruku zapriječi mletačka okupacija područja susjednih Dubrovniku. Kratko pak nakon pada Novoga, dubrovačka vlada šalje, na današnji dan, 10. listopada, te 1687. godine, svog poslanika Mata Marinova Bunića u Beč, s uputom da razvije što življu akciju kako bi kralj okupirao Bosnu i Hercegovinu i tako stigao sve do Dubrovnika, koji će mu biti potrebit kao jedini primorski grad u ovim stranama. Ako mu nije moguće odmah okupirati te zemlje, Dubrovčani predlažu da kralj proklamira svoje pretenzije na njih. Tek što je poslanik Bunić stigao u Beč 15. studenog, mletački glavni providur zauzeo je 22. studenog 1687.Carinu, pogranični položaj Turske prema dubrovačkom teritoriju. Ovuda je prolazila dubrovačka prometnica i tu je bio prijelaz kojim je išla trgovina između Turske i Dubrov­nika. Providur je odmah postavio mletačkog kapetana da utjerava daće koje se ovdje nikad nisu utjeravale, pa su Mlečani sada bili u mogućnosti nadzirati i te po svojoj volji i zapriječiti promet Dubrovnika sa zaleđem. Usto su se Mlečani iskrcali u Cavtatu. Ovamo je stigla skupina njihovih brodova i vojske, a na kopnu urediše skladišta za hranu i vojne potrepštine. Mlečani su se ponašali kao da je Cavtat njihov. Dvama dubrovačkim senatorima predloži tada glavni providur da se Dubrovačka Republika pripoji Mletačkoj, pa bi i dubrovačko plemstvo bilo pridruženo mletačkom i uživalo sve časti i povlastice kao i mletačko. Nešto kasnije Mlečani su na Carini podigli i tvrđavicu. Dubrovačka vlada se oštro suprotstavlja okupaciji Carine, gradnji tvrđavice i mletačkoj prisutnosti na njoj, te putem poslanika Bunića vodi na carskom dvoru veliku i konstantnu borbu, dokazujući da sve to nema nikakva značenja za opću kršćansku stvar niti joj je od koristi, već je smišljeno jedino zato da naškodi dubrovačkoj trgovini i slobodi. Stoga Dubrovčani odlučno zahtijevaju da se Mlečani odatle povuku i tvrđavica sruši. I inače se dubrovačka vlada morala boriti na bečkom dvoru protiv mletačkih podvaljivanja, intriga, uznemiravanja, nasilja i prijetnja, nastojeći da im se car suprotstavi. Ovaj je doduše bio na strani Dubrovčana, ali nije smatrao odmah u početku shodnim energično nastupiti protiv Mlečana. Na kraju je ipak intervenirao, i preko mletačkog poslanika u Beču i carskog u Mlecima, tražeći da Mlečani i njihovi hajduci ne uznemiravaju dubrovački teritorij. Pri tome je naglašavao kako je Dubrovnik udo kraljevstva Ugarske te je kao kralj Ugarske dužan da se brine za nj. 7. svibnja 1688. carski poslanik u Mlecima ustaje čak i protiv mletačke blokade Dubrovnika, držeći pred dubrovačkom lukom 12 mletačkih galeota, a na kopnu tvrđavu na Carini. No i nakon toga postupci Mlečana ostadoše isti, pa se Dubrovčani i dalje žale caru. (13) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 10. listopada 1837. godine, u Brestu je rođen ruski povjesničar Vikentij Vasiljevič Makušev (Vasil’evič), [ma'kušəf]. Nakon studija povijesti na Sanktpeterburškom sveučilištu radio kao tajnik ruskog konzulata u Dubrovniku 1862–65. God. 1867. magistrirao temom Istraživanja dubrovačkih povijesnih spomenika i kroničara (Issledovanija ob istoričeskih pamjatnikah i bytopisateljah Dubrovnika). Na osnovi gradiva dubrovačkog i talijanskih arhiva istraživao je povijest Južnih Slavena. Jedno od njegovih glavnih  djela je: Materijali o povijesti diplomatskih odnosa Rusije i Dubrovačke Republike (Materijali dlja istorii diplomatičeskih snošenij Rossij s Raguzkoj respublikoj,1865). Vikentij Vasiljevič Makušev umro je u Varšavi 2. ožujka 1883. godine. (14) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u četvrtak 10. listopada 1991. godine, brod »Slavija«, *koji je toga dana prvi put nakon blokade trebao stići u grušku luku, nakon što je zaustavljen zbog pretresa u Mljetskom kanalu*,  **s više sati zakašnjenja uplovio je u grušku luku. "Slavijom" je, iz Rijeke, doputovala smjena promatračke misije EZ-a. Prema  najavama Slavijom je stigla i medicinska i druga pomoć Dubrovniku, kao i osmoro liječnika koji su trebali pomoći i poj­ačati dubrovačku liječničku ekipu.** Na Zvekovici je održan sastanak predstavnika kriznog štaba Cavtat i predstavnika Crvenog križa Dubrovnik, te predstavnika oružanih snaga Republike Hr­vatske i JA. Dogovoren je način zbrinjavanja ranjenih i bolesnih te umrlih na području Konavala. Veliki sukob na Zvekovici. Uništen neprijateljski tenk. Radio Dubrovnik započeo je s emitiranjem programa svakih sat vremena od 6.30 - 20.30 sati. *Ivo Stjepović u knjizi Zapisi iz opkoljenog grada - dani koji se ne smiju zaboraviti, za ovaj je dan zapisao: "Nakon deset dana proradila je jutros i tržnica. Prema vijestima Radio Dubrovnika, na užem području grada Dubrovnika danas nije bilo pucnjave, osim nekoliko sporadičnih hitaca na području Komolca i u Župi dubrovačkoj."* (15) Prema popisu dubrovačkoga Medicinskog centra, koji nosi današnji datum 10. listopada 1991. godine, u prvom tjednu listopada bilo je 100 ranjenih i 27 poginulih. (Spisak ranjenih i nastradalih civila i obrambenih snaga koje se vode kao žrtve rata, a koji su evidentirati u Medicinskom centru Dubrovnik; Spisak poginulih. Medicinski centar Dubrovnik, ravnatelj, br. 01-1941/A-91, 10. X. 1991. Prvi dokument sadržava pojedinačni popis s imenima, prezimenima, godinom i mjestom rođenja, pripadnošću i oznakom ozljede, a popis poginulih ime, prezime, dan, mjesec i godinu rođenja te ime oca. Dokumetni su dijelom nečitljivi.) (16) Na današnji dan, 10.listopada 1991. godine, kao civilna žrtva u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginula je Marija Drašković, s Grude, rođena 1926.Na području Dubrovačko neretvanske županije tijekom Domovinskog rata poginulo je 92-oje civila, a od toga 15-toro djece do 18 godina starosti. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata broji više od 140 osoba, a među njima je 36 djece, koji su u vrijeme ranjavanja imali manje od 18 godina. (17) Do pobjedonosnog okončanja Domo­vinskog rata i neposredno nakon njega u dubrovačkim postrojbama Hrvat­ske vojske poginuli je, stradalo i umrlo više dubrovačkih hranitelja. Na današnji dan, 10. listopada 1995. godine u Splitu uslijed zdravstvenih tegoba, kao ročni vojnik 306. LOB (Logističke baze) Knin umro je Hrvoje Čupić.(18) 

Izvori i literatura:

(1) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 201,202

(2) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 64, 65,66

(3) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 528

*ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ , str. 21

**DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE

(4) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(5) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(6) http://www.zzjz-ck.hr/?gid=13

(7) http://www.posta.hr/hr/dan-hrvatske-poste

(8) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526, str. 279,280

(9) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 201,202

(10) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIK, str. 83

(11) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIK, str. 104

(12) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 64, 65,66

(13) VINKO FORETIĆ,         POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., DRUGI DIO,  RAZDOBLJE 1526-1808., str. 183,184

(14) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(15) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 528

*ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ , str. 21

**DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE

(16) POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 33

(17) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 267, 268

(18) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 50 , VJEČNI KAO DOMOVINA, Str. -245- Hrvoje Čupić