Gradoplov 11.11.2016.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 11. studenog 1918. godine, talijanska vojska je okupirala Lastovo. (1) Na današnji dan, 11. studenog 1991. godine, nastavljen je višednevni neprijateljski napad na sve dijelove grada, pod naredbom, »tuci sve što se miče«. (2) Na današnji dan, 11. studenoga 1752. godine, u Splitu je umro dubrovački pisac i leksikograf Lovro Cekinić, (4) a 11. studenog 1882. godine, u Janjini na Pelješcu, rođen je povjesničar i etnograf Nikola Zvonimir Bjelovučić. (5) Katolička crkva danas svetkuje Sv. Martina biskupa. katoličkog sveca, biskupa grada Toursa, prvog sveca koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan, prvog sveca zaštitnika Francuske. Njegov se blagdan – Martinje – slavi 11. studenoga, na datum njegova pogreba. (3) Blagdan sv. Martina 11. studenoga o bilježavao se i u kalendaru državnih blagdana Dubrovačke Republike. (6) U Dubrovačkoj Biskupiji sv. Martin Tourski, biskup, svetkuje se kao nalov župne crkve u Žrnovu, a slave ga i Čilipi/Gabrili, Lastovo, Lisac/Čepikuće, Mandaljena/Mićulovina, Maranovići/Prožura, Pridvorje/Drvenik, Putniković, Račišće, Rožat/Šumet, Ston/Česvinica,i Topolo. (7) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Martin, Davor, Davorin, Viktor, Vicko i Teodor. (8)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Na današnji dan, 11. studenoga 1344. godine, Veliko vijeće je naredilo, da se da oslikati njegova dvorana (salam maioris consilii). Na temelju tog naređenja Knez i Malo vijeće sklopili su sredinom veljače 1345. godine ugovor za oslikavanje stropa i zidova »nove općinske dvorane«. U oslikanom stropu i zidovima, kao i kročiti dvoranom, izvorne Vijećnice dubrovačkog Velikog vijeća, koja se ponekad nazivala i palača Velikog vijeća, a koja se prvi put spominje u zaključku Velikog vijeća 20. rujna 1303. g., danas nažalost nije moguće. Dvorana, stare vijećnice, koja je bila pristupačna samo iz Dvora, kroz ona velika vrata, nad kojima je natpis: OBLITI PRIVATORVM PVBLICA CVRATE, izgorjela je1817. godine. Navodno ju je zapalio neki austrijski vojni činovnik, da bi prikrio svoje malverzacije s materijalom, koji je tu bio uskladišten. Zgrada nije potpuno izgorjela, te je sve do svoga rušenja bila djelomično pod krovom. U prvim nacrtima za gradnju kazališta nije bilo predviđeno rušenje njena pročelja, ali kada je sazrela ideja o gradnji općinske zgrade 1863. godine, pala je žrtvom ta krasna gotička građevina. Novi Dubrovnik, svakako po želji Austrije, srušio je taj stari simbol njegove slobode, da bi na njegovu mjestu sagradio zgradu u pseudorenesansnom stilu. (9)

Od polovice prosinca 1780., oko mjesec dana u Dubrovniku je boravio talijanski opat, biolog, pjesnik i putopisac, poznati autor djela "Viaggio in Dalmazia" – Putovanje po Dalmaciji, Alberto Fortis. Iako je u Dubrovnik stigao slučajem, zbog olujnoga vremena, koje je zahvatilo brod na kojemu je plovio Fortis, ovaj strastveni putopisac pedantno je zabilježio svoje dubrovačke dožvljaje i utiske, u dva pisma prijatelju conte Radošu Micheli-Vitturiju, koja je kasnije na hrvatski preveo Cavtačanin Baltazar Bogišić. U njima Fortis, između ostaloga  zapisuje, kako je opčaran i zadivljen Gradom i njegovim stanovnicima.Uz Fortisov boravak u Dubrovnik ostao je zabilježen i jedan kuriozum. Naime, krečući se uglavnom u društvu dubrovačke vlastele obiteljī Sorgo, bassegli, Gozze, Giorgi-Bona i Resti, Fortis je očito ugodne trenutke provodio i u društvu Deše Gozze, kojoj je, iako ne i jedinoj, nakon odlaska iz Dubrovnika uputio čak 49 pisama. Zanimljivost je da ljubomorni muževi Luka Giorgi Bona i Blado Gozze nisu dopustili svojim ženama da se susretnu s Fortisom, tijekom njegovog drugog boravka u Dubrovniku 1783. godine. Svi njegovi pokušaji da se susretne s Dešom bili su uzaludni. Recimo i da je prije prvog odlaska iz Dubrovnika Alberto Fortis spjevao i latinsku pjesmu u čast Dubrovniku, u kojoj kaže da mora otići iz dragoga mu grada, u kom ostavlja srce i dušu i, o, kamo sreće, da opet dođe u taj grad i da u njemu, kad umre, i mrtav počiva. Ova želja Alberta Fortisa, rođenog u Padovi, na današnji dan, 11. studenoga 1741. godine, nije se ispunila. Umro je u Bologni dvadeset godina kasnije, 1803. (10)

Od pada Dubrovačke Republike 1808. godine, otok Lastovo bio je pod Austro-Ugarskom upravom. Tijekom prvog svjetskog rata, Austro-Ugarska vojska na Lastovu je oformila garnizon, uprava je naredila zamračenje i tijekom rata zabranila crkvena zvona. Pred kraj 1917. godine francuski avioni su bombardirali Lastovo, a nakon toga su sletjeli na Lastovo. Ubrzo su na Lastovo su došle i Talijanske trupe, te su se sukobile s Francuzima koje su zarobili i tretirali ih kao ratne zarobljenike. Iako su francuski vojnici na Lastovu imali status ratnih zarobljenika, informaciju o kraju rata je na Lastovo donio francuski avion koji je 4.studenoga 1918. bacio informativne letke na Lastovo. Tjedan dana nakon toga, na današnji dan, 11. studenog 1918. godine, talijanska vojska je okupirala Lastovo. Naime, Lastovo kao i veći dio Dalmacije je u Tajnom londonskom ugovoru (1915.) bilo prepoznato kao talijanski teritorij. Italija je svoj zahtjev za pripajanjem većeg dijela Dalmacije bazirala na činjenici da su u svim djelovnima Dalmacije obitavale grupe Talijana. Ali zapravo radilo se o nagradi za sudjelovanje u ratu na strani Atlante. Ipak, pod utjecajem Američkog predsjednika Woodrowa Wilsona koji je podržavao nacionalni pristup pri određivanju granica, ideja da se cijela Dalmacija pripoji Italiji je odbačena. Uslijed prijedloga Američkog predsjednika Woodrow Wilsona jedino je Zadar (tada zvani Zara), u kojem su Talijani imali većinu, pripao Italiji. No, Rapallskim sporazumom iz 1920. napravljena je iznimka i ‘Lagosta’ je pripala Italiji zbog strateških razloga. Ta iznimka je bila podržana jer je na Lastovu obitavala talijanska manjina, a s druge strane, pripajanje Lastova Italiji je djelovalo kao dobar kompromis koji će umiriti Talijanske strasti. Nakon početka fašizma u Italiji (1922.) politika talijanizacije svih ‘stranih’ dijelova je započela. Kao posljedica toga, hrvatske škole su zatvorene i talijanski je postao jedini službeni jezik na Lastovu. Te promjene je pratio rast životnog standarda na otoku. Brojni javni radovi su započeti, a otočka populacija je doživjela svoj maksimum od oko 2.000 stanovnika. Taj nagli rast populacije je bio potaknut i imigracijom Talijana iz drugih dalmatinskih gradova koji su željeli živjeti pod talijanskim vodstvom. Kada su 1941. godine sile osovine prodrle u Kraljevinu Jugoslaviju, ona je doživjela vrlo brzi kolaps. Nakon toga je veliki dio Dalmacije pripojen Italiji a ostali dio Hrvatske je pripojen  Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nedugo nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943. godine, partizani s Titom na čelu su zauzeli Lastovo i priključili ga Jugoslaviji. Nakon rata, Lastovo je postalo dio Socijalističke republike Hrvatske, jedne od 6 republika Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Do 1953. većina stanovnika Lastova talijanske nacionalnosti napustila je Lastovo, prekidajući dugogodišnju prisutnost Talijana na Lastovu. No, to razdoblje je obilježeno i velikim iseljavanjem Lastovaca hrvatske nacionalnosti prvenstveno u Australiju i Ameriku. (11)

U današnjem Gradoplovu donosimo i dvije zanimljive priče koje je iznjedrila sjednica Općinskoga vijeća grada Dubrovnika, na današnji dan, 11. studenoga 1940. godine, a koje govore o osvještenom i komercijalnom promišljanju dubrovačke arhivske i graditeljske baštine. Želja ugostitelja da na zidinama mogu otvarati barove i kafanice bila je prisutna od trenutka prenošenja zidina u vlasništvo Općine. Tako se na sjednici općinskog vijeća, tog, 11. studenoga 1940. godine, čitala molba Karla Marinovića da mu se odobri gradnja bara na zidinama između vrata od Pila, te molba Boža Rašice za otvaranje kafane u postojećoj kućici na zidinama. Donačelnik Marko Marojica, tada je istaknuo kako bi, gradnja jednog bara na zidinama i to baš na ulazu u Grad, sigurno loše djelovalo na građanstvo, koje u svojim zidinama gledaju starinu, spomenik i svetinju svoje slavne prošlosti. Vijeće je jednoglasno odbilo obje molbe. Na istoj sjednici, gradski vijećnik dr. Frano Dabrović založio se za odobrenje većih sredstava Dubrovačkom arhivu i Gradskoj biblioteci, koje predstavljaju silno bogatstvo Dubrovnika, te je ukazao, upozorio i predložio da se od nadležnih državnih organa zatraži povrat u Dubrovački arhiv, iznimno vrijednog dijela arhivske građe, koja je oduzeta i pohranjena u Beogradskom arhivu. (12)

Danas je rođendan Dubrovačkog HDZ-a. U vremenima, kada je trebalo puno hrabrosti i vizije da bi mi mogli uživati u slobodnoj Hrvatskoj, na današnji dan, 11. studenog 1989. godine, u Karaki, je osnovan dubrovački gradski odbor HDZ-a. Prvi predsjednik dubrovačkog HDZ-a I jedan od osnivača bio je gospodin Ivo Jelić. (13)

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 11. studenoga 1712. godine, u rodnom Dubrovniku, je umropjesnik i prevoditelj Ivan Sarov, ml. Bunić. Bavio se trgovačkim, pravničkim i diplomatskim poslovima. Spominje se kao jedan od dubrovačkih prevoditelja Molièreovih komedija. Kao član Akademije ispraznijeh sudjelovao je u izradbi latinsko-talijansko-hrvatskog rječnika i gramatike. Od njegova se književnog opusa sačuvao samo prepjev jednoga Marcijalova epigrama i talijanski sonet O Kristovoj muci (Della passione di Christo).Polazio je dubrovačku Isusovačku gimnaziju (Collegium Ragusinum). God. 1705. zastupao je interese Republike kod francuskog i španjolskog poslanika u Veneciji povodom neprijateljskih postupaka Francuske prema dubrovačkim brodovima za rata oko španjolske baštine. Tri je puta bio biran za kneza Republike, a 1710. posebno se kao pravnik istaknuo u parnici koju je za dubrovačke dominikance vodio protiv nadbiskupa Andrije de Robertisa.— Kao potomak obitelji koja je dala više pjesnika B. se rano počeo baviti knjigom i stihotvorstvom. Razumio se u glazbu, pjevanje i ples, a često je sudjelovao u radu amaterskih družina. Tako je 5. II 1682. u Orsanu organizirao prikazivanje tragikomedije Vučistrah P. Kanavelića, iduće godine nekakvu muzičku »akademiju«, a 1687. Malo ga je vijeće zadužilo da, s još dva plemića, kao »ofičal« brine o javnim priredbama povodom krunidbe nadvojvode Josipa Habsburškog za ugarsko-hrvatskog kralja. Bio je aktivan član Akademije ispraznih, pa je njegovu smrt popratio Vice Petrović epigramom i latinskim govorom, a Bernardin Ricciardi epigramom. Pokopan je u dominikanskoj crkvi. (14)

Na današnji dan, 11. studenoga 1752. godine, u Splitu je umrodubrovački i hrvatski pisac i leksikograf  Lovro Cekinić, (Lorenzo da Ragusa, Miloradić, Miloradović, Zecchinich),rođen u Dubrovniku 1692. godine. Više puta obavljao je službu gvardijana i kustosa Provincije. Bio je istaknuti korizmeni propovjednik u Republici (Kuna, Ston, Slano, Dubrovnik, Cavtat). Propovijedi je skupljao u zbornike među kojima je najpoznatiji Riječ Božija, aliti pripovijesti za karizme kako se u našoj carkvi S. Frančeska pripavijeda nedjelja, utorak i petak i one svetkovine koje u korizmu zapadaju. Danas je zagubljen. U Franjevačkom samostanu u Hvaru sačuvan je nenaslovljen rukopis korizmenih propovijedi održanih u Hvaru i Dubrovniku 1746–49, te zbornik u knjižnici Franjevačkog samostana u Poljudu u Splitu, koji sadržava 53 korizmene propovijedi i jednu prigodnu posvećenu stonskom biskupu Hijacintu Milkoviću. U rukopisu je ostavio talijansko-hrvatski rječnik, nastavljajući tradiciju dubrovačke leksikografije započetu (po nalogu Akademije ispraznih) trojezičnim rječnikom Đure Matijaševića. Rječnikom se poslužio i Joakim Stulli u svome leksikografskom radu. Koristeći samostanski arhiv, knjižnicu i nekrologe Provincije, usmena priopćenja te svoja i tuđa sjećanja Cekinić  je 1741. dovršio rukopis povijesti Dubrovačke franjevačke provincije.( Istoria e privileggi della Osservante Provincia di Ragusa raccotti da diversi luaghi e posti qui in un volum)  Rukopis je istodobno zbornik dokumenata i kronika događaja te skup biografija slavnih franjevaca koji su potjecali iz dubrovačke Provincije ili u njoj boravili. Biografije su popraćene »različitim bilješkama«. U povijesti književnosti Cekinić se najčešće spominje kao autor rukopisa raznovrsna sadržaja koji je sâm u šali nazvao Kuljen. Rukopis, koji je pisao od 1731. do 1745. sadržava pažljive prijepise djelâ dubrovačkih i korčulanskih pjesnika (P. Primojević, I. Đurđević, P. Kanavelović, F. Getaldić, P. Bogašinović i dr.), a vrijednost mu je u tome što osim sačuvanih djela (tiskanih ili rukopisnih) bilježi i ona za koja se zna samo po ovom prijepisu. Rukopisi Vocabolaria, Istorie i Kuljena čuvaju se u Knjižnici Male braće u Dubrovniku. (15)

Na današnji dan, 11. studenog 1882. godine, u Janjini na Pelješcu, rođen jehrvatski povjesničar i etnograf  Nikola Zvonimir Bjelovučić. Studirao pravo u Zagrebu 1901–04. i Beču 1905–06., doktorirao u Zagrebu 1907. Kao odvjetnik radio u Trstu, Metkoviću i Dubrovniku do 1935., potom kao sudac upravnoga suda u Dubrovniku 1935–40. Provodio agrarnu reformu u Dalmaciji 1920–23. i zastupao interese seljaka. God. 1925. pokrenuo tjednik Hrvatska riječ, kojemu je bio urednik i vlasnik. U Dubrovniku je bio osnivač i dugogodišnji predsjednik ogranka Braće hrvatskog zmaja i Hrvatskoga starinarskog društva te osnivač i predsjednik podružnice Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Pisao je radove iz arheologije, povijesti i etnografije, a istodobno i književne sastavke, pjesme, novele i kritike. Kao povjesničar nije osobito pouzdan. Glavna su mu djela: Poluotok Rat ili Pelješac (1907), Povijest poluotoka Rata (Pelješca) sa dijelom povijesti Zahumlja (Hercegovine) i Dubrovačke republike (1921), Bogomilska vjera od XII–XIV. vijeka (1926), Katolička crkva na Pelješcu (1933). Nikola Zvonimir Bjelovučić, umro je u rodnoj Janjini, 23. studenog 1952. godine. (16)

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u ponedjeljak 11. studenog 1991. godine, već u 6.10 sati, nastavljen je višednevni neprijateljski napad na sve dijelove grada. Započeo je pod naredbom, koju su uspjeli uhvatiti radio-amateri, »tuci sve što se miče«. Pogođena je Minčeta, Sv. Ivan, stara gradska luka, Katedrala, Knežev dvor, Muzej Rupe, Jezuitska crkva, crkva Sv. Jakova u Višnjici, zavjetna crkva Sv. Spasa iz 1521., crkva Sv. Ilara na Boninovu, samostan Sv. Dominika, franjevački samostan Mala braća iz 1317., benediktinski samostan Sv. Jakova, dominikanski samo­stan Sv. Križa iz 1437. u Gružu. Stradali su i hoteli na Babinu Kuku, a granate su probile skloništa u kojima su bile izbjeglice. Pogođeni su i hoteli »Excelsior«, »Argentina«, »Tirena«. *Pogođen je i gorio hotel "Imperial". Pogođena je "Atlasova" zgrada na Pilama.* Stotinjak plovila gorilo je u Gruškom zaljevu. S topovnjače se tuklo po Lokrumu. Iz teških minobacača pogođena je pekara »Orlando«. Srećom proizvodnja kruha je kasnila ali ne i stala. Razaranja su doživjeli i Sustjepan, Rožat, Stara i Nova Mokošica. Pitku vodu dobili su samo bolnica i pekara. Tijekontoga dana, u neprijateljskim napadima i granatiranju, poginule su 3 osobe, a velik broj ih je ranjen. Promatračka misija Europske zajednice u Zagrebu zatražila je evakuaciju svojih članova iz Dubrovnika. Trojica promatrača su izjavila da žele ostati i dobrovoljno podijeliti patnje s građanima Dubrovnika. (17) Na današnji dan,11. studenog 1991. godine, tijekom topničkog napada na Dubrovnik, poginuo je Đuro Perak, koji se u Domovinski rat uključiodragovoljno 1. listopada 1991. U vrijeme intezivnih napada na Dubrovnik, od 7. do 15. studenoga, tijekom kojih je tzv. JNA sa svojim snagama, TO Herceg Novi i Odred granične milicije Boka izvela napade kojima su, uz potporu artilje­rije, mornarice i zrakoplovnih snaga, nastojali ovladati visovima iznad Grada, prema podacima Medicinskoga cen­tra tijekom ovih napada, kada je na Grad palo oko 6000 topničkih projek­tila, poginulo je 15 civilnih osoba i 19 branitelja, dok je teže i lakše ozlijeđeno više od 120 osoba. (18) Na današnji dan, 11. studenoga 1991. godine, kao civilne žrtve u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginuli su: Nikola Krijes, iz Dubrovnika, rođen 1921., Ivo Martinović, iz Martinovića, rođen 1915., i Andrija Rašica, iz Molunta, rođen 1972. Na području Dubrovačko neretvanske županije tijekom Domovinskog rata poginulo je 92-oje civila, a od toga 15-toro djece do 18 godina starosti. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata broji više od 140 osoba, a među njima je 36 djece, koji su u vrijeme ranjavanja imali manje od 18 godina. (19) Na današnji dan, 11. studenoga 1991. godine, u 13 sati i 40 minuta, porukom, koju je potpisao ambasador Mario Bondioli, Europska promatračka misija (EPM) javila je Kriznom štabu Općine Dubrovnik (KŠOD) da je dobila čvrste upute: brod »Slavija« dobio je dozvolu da 12. XI. uplovi u Dubrovnik i da evakuira osoblje EPM s opremom i vozilima. Brod će prevesti samo članove i osoblje EPM i materijal Crvenoga križa. Stoga EPM od obiju strana traži potpun prekid paljbe i maksimalnu kontrolu nad snajperistima od 6 sati pa dok se ne obavi ukrcaj. Od JNA je zatražila »pojašnjenje« da li brodom Dubrovnik mogu napustiti ranjenici, bolesnici, strani državljani, osobito država članica EZ. KŠOD na to je odgovorio kako mu je žao što promatrači moraju ići, jer su zbog toga civili, »a posebno žene i djeca, te stari i bolesni zapravo ostavljeni na milost i nemilost vojsci protiv koje se naši skoro goloruki branitelji bore očajnički 50 dana, unutar kojih je područje grada Dubrovnika već 42 dana bez vode, struje i s nedostajućim količinama hrane«, te »da je njihov tisućljetni grad, biser svjetske kulturne baštine, izložen barbarskom razaranju, a oni genocidu«. U jeku krize 11. studenoga, Izvršno vijeće Skupštine Općine Dubrovnik i Krizni štab Općine Dubrovnik na naslove Predsjednika i Vlade Republike Hrvatske poslali su alarmantno izvješće od deset točaka, uz dva predložena alternativna rješenja. KŠOD je sutradan ujutro pristao da se »Slavijom« 12. studenoga evakuiraju ranjenici, bolesnici, invalidi, trudnice, majke s djecom do 7 godina, osobe starije od 60 godina, djeca od 7 do 15 godina te ženske osobe bez obzira na godine, ako nemaju radnu obvezu, te strani državljani (Poruke KŠOD Europskoj misiji u Dubrovniku i Komandi VPSB da potvrde kako je takav dogovor postignut između ambasadora Marija Bondiolija i viceadmirala Miodraga Jokića; 12. XI. 1991.). (20) 

Izvori i literatura:

(1) http://lastovo.hr/opcina-lastovo/povijest-lastova/

(2) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 536,537

(3) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(4) HBL Anto Lešić (1989)

(5) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

+ HBL Frano Glavina (1989)

(6) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 231

(7) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(8) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(9) LUKŠA   BERITIĆ, UBIKACIJA NESTALIH GRADJEVINSKIH SPOMENIKA U DUBROVNIKU, PRILOZI POVIJESTI UMJETNOSTI U DALMACIJI, IZDANJE KONZERVATORSKOG ZAVODA DALMACIJE U SPLITU 1956., Str 48,49,50

(10) Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

(11) http://lastovo.hr/opcina-lastovo/povijest-lastova/

(12) Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

(13) http://www.dulist.hr/foto-dubrovacki-hdz-proslavio-25-rodendan/207745/

(14) HBL Nikica Kolumbić (1989)

(15) HBL Anto Lešić (1989)

(16) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

+ HBL Frano Glavina (1989)

(17) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 536,537

*ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ , str. 42,43

(18) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 35, VJEČNI KAO DOMOVINA, Str. -132- Đuro Perak

(19) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 267, 269

(20) POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 70,71,72,73