Gradoplov 12.08.2017.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Zaključak Senata o prikupljanju informacija o ratnim pripremama srpskog kralja Uroša II. u dubrovačkom zaleđu, na današnji dan, 12. kolovoza 1301. godine, prvi arhivski trag o organiziranju špijunske službe u Dubrovniku. (1) U noći s 11 na 12. kolovoza 1804. godine u rodnom Dubrovniku je umrla pjesnikinja Anica Bošković. (2) Na današnji dan, 12. kolovoza 1952. godine, u Dubrovniku je osnovano Društvo prijatelja dubrovačke starine. (12) U kalendaru državnih blagdana Dubrovačke Republike, 12. kolovoza, obilježavao se blagdan –Sv. Klare. (3) Ovoj svetici u Dubrovniku je posvećen najpoznatiji od 8 ženskih samostana u Dubrovniku, sagrađen na prijelazu 13. i 14. stoljeća, dom brojnih dubrovačkih plemkinja i ostalih časnih sestra – klarisa, ali u jednom svom samostanskom dijelu od najranijih dana i sirotište za napuštenu djecu, jedno od prvih takvih ustanova u svijetu. (4) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Ivana Franciska, Anicet, Hilarija, Veselka i Viktorija. (5) 12. kolovoza, Međunarodni je dan mladih. (6)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

U kalendaru državnih blagdana Dubrovačke Republike, 12. kolovoza, obilježavao se  blagdan –Sv. Klare. Ovoj svetici Samostan u Dubrovniku je posvećen najpoznatiji od 8 ženskih samostana u Dubrovniku. Sagrađen je krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Zbog ugleda, kojega je imao, bio je jedan od najvažnijih ženskih samostana u Dubrovačkoj Republici. U dijelu samostana ?još 1290. g.? otvoreno je sirotište za napuštenu djecu, jedno od prvih takvih ustanova u svijetu. *Ali i kod zakonite ženske djece plemstva, osim najstarijih kćeri, koje bi dobile miraz za udaju, mlađe bi kćeri plemića, bile slane u samostan svete Klare kako bi postale časne sestre. Naravno, mnogima se to nije sviđalo, jer to nisu izabrale svojom voljom. Stoga je vladajuće plemstvo stalno bilo na oprezu. Tako se 1433. oko samostana podiže veliki zid kako bi se samostan izdvojio od javnosti, te  otežalo eventualni bjeg i pristup djevojkama iz vanjskog svijeta. Neki balkoni su porušeni, dio prozora je zazidan, a na sve ostale postavljene su željezne rešetke. Strogo se kontroliralo tko ulazi u samostan i tko ima ključeve. Stoga ne čudi da je časna sestra Agneza Beneša 1620. godine podmetnula požar, zbog čega je bila osuđena na doživotni zatvor. Ipak je nekako uspjela pobjeći iz zloglasnih tamnica Kneževa dvora.* U katastrofalnom potresu 1667. godine, samostan je bio jako oštećen. Obnovile su ga gradske vlasti. Kada su Dubrovnik osvojili Napoleonovi vojnici, francuske su vlasti samostan pretvorile u konjušnicu i skladište streljiva. Nakon Drugog svjetskog rata, samostan je bio pretvoren u restoran i ljetno kino. a danas ima višestruku namjenu. (7)

Ishodište dubrovačke špijunsko-obavještajne aktivnosti koja se razvila u sigurnosni sustav prikupljanja i uporabe informacija nužnih za preživljavanje u neprijateljskom okruženju, može se datirati u najranije razdoblje komunalne zajednice nastale na stiješnjenomu primorskom prostoru pod obroncima brda Srđ. Prvi arhivski trag o organiziranju špijunske službe u Dubrovniku pruža dokument o zaključku Senata od 12. kolovoza 1301. godine, kojim su plemići Micael de Procullo (Prokulović), Petrus Prodanelli (Prodančić) i Marinus de Derksa (Držić) dobili zadatak da pošalju špijune kako bi prikupili informacije o ratnim pripremama srpskog kralja Uroša II. u dubrovačkom zaleđu."' Dubrovačka je specifičnost da se obavještajno-špijunskom djelatnošću od najstarijih vremena organizirano bavila država preko svoje vlade, koja je bila duboko svjesna da o uspješnosti provođenja te djelatnosti ovisi ne samo opstanak i sigurnost Dubrovačke Republike već i ostvarivanje najvećih gospodarskih probitaka. Organizacije te službe provedena je do perfekcije, pa je dubrovačka Vlada u europskoj međunarodnoj zajednici smatrana za vrlo pouzdan izvor vojnih i diplomatskih obavještenja, a uz Carigrad i Veneciju u kojima su stalno boravili i kroz njih prolazili znatno brojniji špijuni svih pripadnosti, nedvojbeno da je i Dubrovnik nekoliko stoljeća bio jedno od najvažnijih europskih obavještajnih središta. Trebalo je imati doista iznimne sposobnosti za sudjelovanje u toj kompliciranoj i nadasve osjetljivoj međunarodnoj "igri". U prikupljanju podataka o tuđim najstrožije čuvanim tajnama dubrovačke vlasti su se služile svakojakim lukavstvima i nisu štedjele novac da ih se domognu, znajući da će Dubrovnik mnogo više dobiti u raznim povlasticama od onih koji su na taj način uspjeli kupiti informacije. U svemu tomu najbitnije je što je Vlada Republike tijekom stoljeća imala ulogu tajnoga obavještajca zapadnoeuropskih vladara o prilikama u Turskoj dokazujući se kao "bedem kršćanstva", a istodobno je kao "vjerni i najstariji haračar" dojavljivala Turcima sva važna zbivanja na Zapadu. I jednima i drugima tu je svoju ulogu prikazivala kao znak osobite privrženosti, ali se iz tajnih zapisnika vidi da je zapravo gledala samo na svoj interes. Dubrovački je Senat informacije prikupljao preko konzula, stalnih i izvanrednih diplomatskih predstavnika Dubrovačke Republike, trgovaca i drugih Dubrovčana koji su boravili u državama Istoka i Zapada. Diplomatskim predstavnicima stalno je isticao važnost da budu dobro obaviješteni i da što češće šalju informacije. U uputi poklisarima harača, pisanoj 28. prosinca 1685. godine, ističe se: "Budite najmarljiviji u neprekidnom obavještavanju, s najvećom mogućom pažnjom i točnošću, o svim novostima iz onih strana [Turske], osobito što se tiče promjena na dvoru kod visokih dostojanstvenika [...] a najviše da nam pišete o onim stvarima koje bi mogle koristiti našem održanju i našim interesima." U dubrovačkim izvorima iz 14. stoljeća spominje se postojanje špijuna zvanih exploratores, sposobnih ljudi koje bira Senat radi prikupljanja novosti. Povjesničar Zdravko Šundrica je ustanovio " da je Senat za prikupljanje vijesti sa Zapada imao nekoliko obavještajnih središta u Italiji: tajni agent u Veneciji bio je diplomat i trgovac Trajan Lalić, u Rimu opat Frano Parensi, u Anconi konzul Dominik Storani, u Napulju diplomatski predstavnik Giusto Vandenheuvel, u Barletti konzul Filip Bonelli. Za prikupljanje informacija u Bosni organizirali su Dubrovčani vrlo razgrananu obavještajnu mrežu sastavljenu od povjerljivih ljudi, a nekad su tamo slali i posebne kurire da provjere točnost osobito važnih vijesti. Sve informacije što su s različitih strana svijeta pristizale u Dubrovnik najpomnije je analizirao i ocjenjivao Senat, zadužen za vođenje vanjske politike. Na osnovi vrlo velikoga iskustva i detaljnoga poznavanja međunarodnih prilika, stanja u pojedinim državama i na njihovim dvorovima, odnosu snaga različitih političkih struja, vojnim i gospodarskim potencijalima - članovi su Senata odlučivali o zauzimanju stavova, strategiji i taktici, davanju odgovora i novih uputa. Izvan tog uskog kruga ništa nije smjelo procuriti u javnost, jer su svakomu tko bi nešto izbrbljao s tajnih sjednica prijetile stroge kazne. Time je Senat osiguravao državni monopol u organiziranju i vođenju obavještajne službe. (8) 

6. srpnja 1806. g.,završena jedvadesetodnevna rusko-crnogorska opsada Dubrovnika. Od 17. lipnja Dubrovnik i njegovo područje proživljavali su ratnu golgotu i rušilačku okupaciju. Ipak, žestoke borbe Francuza s Rusima i Crnogorcima nastavljene su na području Konavala, a tek nakon što je 30. srpnja 1806. iz Zadra stigao general Marmont, bili su francuski protivnici potisnuti preko istočne granice Dubrovačke Republike na Debelom brijegu. Sklapanjem mirovnoga ugovora između Francuske i Rusije u Parizu bilo je dogovoreno da će Rusi prepustiti Boku kotorsku Francuzima. Ipak, zbog potencijalne opasnosti od ponovnoga ruskog napada na Dubrovnik, Napoleon je zapovjedio Marmontu da pojača obranu dubrovačkog područja. I doista, budući da ugovor još nije bio ratificiran, ruski je admiral Senjavin ne samo odugovlačio s odlaskom već je sa saveznici zauzeo ponovno Debeli brijeg. To je bio povod za nove teške okršaje. U noći između 29. i 30. rujna gotovo 6.000 francuskih vojnika krenulo je iz Cavtata prema Debelom brijegu i poslije četverodnevnih borbi Marmont je uspio potpuno razbiti crnogorsku paravojsku, a Ruse potisnuti u Herceg Novi, preko istočne granice Dubrovačke Republike. U svakom slučaju, činjenica je da su 7. srpnja 1807. u istočnopruskom gradiću Tilzitu Napoleon i Aleksandar I. potpisali mirovni ugovor po kojemu je Rusija prepustila Francuskoj područje Boke kotorske, pa je Marmont 12. kolovoza 1807. godine, bez ikakvih problema ušao u Herceg Novi i Kotor. Da poraz pred Dubrovnikom nije opametio crnogorskog vladiku Petra I., vidi se po tomu što je vođa Crnogoraca početkom 1807. godine stvorio plan o osnivanju državne tvorevine pod nazivom Slavensko-srpska država, u čiji su sastav trebali ući tadašnji teritorij Crne Gore, Boka kotorska, Hercegovina i dio Dalmacije s Dubrovnikom kao glavnim gradom! Suočena s porazima svoje vojske, Rusija nije podržala taj projekt. (9) 

Na današnji dan, 12. kolovoza 1952. godine,  u Dubrovniku je osnovano Društvo prijatelja dubrovačke starine. Društvo prijatelja dubrovačke starine, udruga je građana – volontera, koja desetlječima ustrajno i uspješno  radi na očuvanju svih vidova povijesne baštine dubrovačkog područja. Na prijedlog Inicijativnog odbora, tog 12. kolovoza 1952. g., u atriju palače Sponza, u 19 sati održana je Osnivačka skupština Društva prijatelja dubrovačke starine, na kojoj su izabrana i upravna tijela Društva – Upravni i Nadzorni odbor. Društvo je osnovano s ciljem održavanja, zaštite i konzervacije fortifikacija dubrovačkog kraja, organiziranja predavanja zbog upoznavanja šire javnosti s dubrovačkim spomenicima i starinama, financiranja izrade programa, arheoloških iskapanja, povijesnih istraživanja, prikupljanja, otkupa i pohrane kulturno-povijesne baštine, izdavanja prigodnih publikacija i sufinanciranja publikacija koje obrađuju teme povezane sa spomenicima i povijest našeg naroda. Samo nešto kraće Društvo upravlja i gospodarski iskorištava dubrovačke i stonske zidine kao i druge objekte kulturno povijesnog nasljeđa Dubrovačke republike. Tim slijedom je prvim pisanim ugovorom potvrđeno već postojeće upravljanje i gospodarsko iskorištavanje gradskih zidina 1969. godine. Taj odnos je prilagođen novonastalim društveno političkim prilikama novim ugovorom 1998. godine koji ugovor je izmijenjen i dopunjen 2009. godine temeljem odluke Vijeća Grada Dubrovnika.  Naime, kada je 1952. godine osnovano društvo građana čija je nakana bila senzibiliziranje široke javnosti za dubrovačko kulturno povijesno nasljeđe – pobuđeno je zanimanje, savjest, ponos i ljubav javnosti u odnosu na veliki broj devastacija naslijeđenog graditeljskog blaga i otuđivanja umjetnina započeto u 19. st. kad se tek bila počela buditi svijest građanstva za povijesne stečevine i njihovo održavanje. Tu pozitivnu energiju nakon II. svjetskog rata usmjerio je u okvire općeg dobra zaslužni Lukša Beritić (1889-1969), Dubrovčanin, pomorski strojar, entuzijast i zaljubljenik u spomenike svog zavičaja, suosnivač i prvi predsjednik te doživotni počasni predsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine. Njegovim svesrdnim nastojanjem, a ugledom istraživača, pisca, operativca (od 1946. do 1960. povjerenik je Konzervatorskog zavoda Dalmacije za Dubrovnik), počasnog konzervatora – Društvo prijatelja dubrovačke starine ugledom i zalaganjem postiglo je povjerenje društvene zajednice, te mu je povjereno održavanje i upravljanje najvelebnijim spomenikom Grada, dubrovačkim gradskim zidinama. Jednakom se brigom i marom skrbilo i o stonskim zidinama, jedinstvenom europskom fortifikacijskom sklopu. Unatoč postojanju zaštitarskih institucija, od 1960. zakonski organiziranoj konzervatorskoj službi u Dubrovniku, važnost i vrijednost, uloga i smisao Društva prijatelja dubrovačke starine nije dvojbena. Štoviše, proteklo razdoblje pokazalo je koliko je Beritićeva zamisao bila vidovita i s pravom utemeljena na povjerenju u ljubav naroda za vlastito kulturno naslijeđe. Potvrdilo se ono što je želio – da o spomenicima brinu volonteri, uz pomoć i nadzor stručnih institucija, unoseći u njihovu zaštitu svijest i savjest dubrovačkog puka. Vrijeme koje živimo možda najbolje potvrđuje tu vizionarsku zamisao. Rad u Društvu je dobrovoljan i javan. Članom duštva može postati svaka domaća i strana fizička osoba pod uvjetom da prihvaća odredbe statuta Društva. Nitko ne može biti plaćen za obavljanje funkcija u Društvu niti primati izvan Društva javnih počasti za svoj rad u Društvu. Ustroj Društva reguliran je Statutom koji donosi Skupština društva. Skupština je najviše tijelo Društva i čine je svi članovi društva. Ona izabire Veliko vijeće koje je najviši organ upravljanja Društvom između dva saziva Skupštine. Veliko vijeće između svojih članova bira članove Malog vijeća; ono je kolegijalni izvršni organ Velikog vijeća i upravlja Društvom između dvije sjednice Velikog vijeća. Malo vijeće između svojih članova bira predsjednika Društva. Skupština bira i pet članova Nadzornog odbora, koji nadziru zakonitost rada Društva i financijsko-materijalno poslovanje. Veliko vijeće imenuje članove Savjeta Društva i to iz redova zaslužnih članova Društva, kao i iz redova nečlanova, ako su oni znanstveni, kulturni i javni radnici koji svojim radom mogu pridonijeti unapređenju rada Društva. Savjet je kolegijalni savjetodavni organ Društva. Mandat članovima Savjeta traje doživotno. (12) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, u noći s 11 na 12. kolovoza 1804. godine u rodnomDubrovniku je umrlapjesnikinja Anica Bošković. Svi Aničini književni sastavci napisani su na hrvatskom jeziku. Najpoznatije joj je djelo Razgovor pastirski varhu porođenja Gospodinova jedne djevojčice Dubrovkinje, poznato i pod naslovom Ljubica. To je jedino tiskano djelo jedne žene u književnosti staroga Dubrovnika. Sročeno je u dijaloško-dramskoj formi u 378 kvartina (1512 osmeraca) i posvećeno braći Baru i Ruđeru. To božićno prikazanje, naglašene moralizatorsko-didaktične namjene, sastavljeno je u duhu stare hrvatske pastoralne tradicije s izmjeničnim dramsko-epskim i lirskim elementima. Većim dijelom preveo ga je na talijanski njezin brat Ruđer. Svojedobno je bilo jako čitano pa je doživjelo tri izdanja. Osam njezinih sastavaka pod naslovom Pjesni na čast Prisv. Srca Jezusova objelodanjeno je u molitveniku Dubrovčanina Ivana Marije Matijaševića Serce prisveto Jezusovo. Zanimljiva je njezina hrvatska korespondencija s bratom Ruđerom, s kojim je održavala trajne veze i slala mu svoje pjesme. Sačuvano je tek 11 Aničinih napsanih između i 9 Ruđerovih pisama. Pokopana je zajedno s majkom u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku, gdje je 1939. spomen-pločom obilježen njezin grob. (10) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Tijekom Domovinskog rata, a posebno tijekom akcija oslobađanja  juga Hrvatske,pa tako i akcije "Oslobođena zemlja", svoje živote na Južnom bojištu dali su brojni heroji iz svih krajeva naše domovine, pri­padnici brojnih postrojbi Hrvatske vojske. Na današnji dan, 12. kolovoza 1995. godine, braneći Osojnik poginula su četvorica su Pločanskih branitelja, pripadnici 116. brigade HV-e:Siniša Musulin, Albin Osti, Ivica Petrović iStipe Štrbić. (11) 

Izvori i literatura:

(1) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 49-53

(2) HBL Miljenko Foretić (1989)

(3) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 231

(4) https://hr.wikipedia.org/wiki/Samostan_sv._Klare_u_Dubrovniku

*http://dubrovnikdigest.com/sakralni-objekti/samostan-svete-klare

(5) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(6) http://www.mspm.hr/novosti/vijesti/medunarodni_dan_mladih

(7) https://hr.wikipedia.org/wiki/Samostan_sv._Klare_u_Dubrovniku

*http://dubrovnikdigest.com/sakralni-objekti/samostan-svete-klare

(8) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 49-53

(9) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 206,207,208

(10) HBL Miljenko Foretić (1989)

(11) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Str. -253-261-

(12) http://citywallsdubrovnik.hr/