Gradoplov 12.12.2021.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Iako je prema predaji zavjetna Crkvu sv. Vlaha na Gorici izgrađena u 11. st., najstariji pisani izvor o toj crkvi nosi datum *12. prosinca 1255. godine. (1) Na današnji dan, 12. prosinca 1494. godine, odlukom Senata protokolarna hijerarhija među članovima Malog vijeća ravnali su se, naime, isključivo po dobi. (2) Na današnji dan, u četvrtak 12. prosinca 1991. godine, oko 9 sati u Grušku luku uplovio je konvoj »Libertas II«. (3) Na današnji dan, 12. prosinca 1996. godine, odlukom Vlade Republike Hrvatske, kao prvo javno veleučilište u Hrvatskoj osnovano je Veleučilište u Dubrovniku - Collegium Ragusinum. (4) Na današnji dan, 12. prosinca 2006. godine, u Zagrebu je umro glumac i redatelj Izet Hajdarhodžić. (5) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Gospa Guadalupska; Ivan R., Ivana Fr. Ch., Maksencije i Spiro, Špiro. (6) 12. prosinca - Dan je Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. (7)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Smještena na omanjoj zaravni na uzvisini ponad morskih stijena i pučine, svojim skladom i položajem stoljećima već dominira krajolikom zavjetna Crkva sv. Vlaha na Gorici. Dubrovčani su u davnini, predaja kaže u 11. st., izgradili zavjetnu Crkvu sv. Vlaha u Gruškoj parokiji na brežuljku Gorici, pa bi to mogla biti i najstarija crkva posvećena sv. Vlahu izvan gradskih zidina, ‘ecclesia Sancti Blasii de foris’. O toj crkvi svjedoče brojni izvori, a najstariji nosi datum *12. prosinca 1255. godine, u ispravi, u kojoj Miho, sin Dobroslava Ranjine predaje za crkvu "Sancti Blasii de Gravoso" srebrni kalež, iz čega se zaključuje da je crkva sagrađena prije te godine*. Doživjela je mnoge graditeljske mijene, a zbog geomorfoloških karakteristika terena i izloženosti položaja više je puta stradavala u potresima i vremenskim neprilikama. Današnja crkva na starim temeljima ponovno je izgrađena 1857., no tijekom 19. i početkom 20. stoljeća sanirana je više puta i to milodarima Dubrovčana, no bez većeg uspjeha u svladavanju konstruktivnih problema, jer ‘leži’ na rasjedu brežuljka. Stradanja crkve nastavljena su bombardiranjem u II. Svjetskom ratu, potresu 1979. g. i najposlije u Domovinskom ratu 1991. godine. Crkva je temeljito obnovljena zahvaljujući građanskoj udruzi Društvu prijatelja dubrovačke starine, te je na svečan način predana iznova kultu, prve nedjelje po Parčevoj svetkovini, 6. veljače 2011. godine, na dan Gorice svetoga Vlaha, kada je i završnica Feste, zvana i Vlasići. Crkva sv. Vlaha na Gorici održala je kontinuitet dubrovačkog hodočasničkog toposa, važno je zavjetno mjesto dubrovačkih pomoraca, koji je na polasku i povratku pozdravljaju brodskim sirenama i molitvama. Mjesto je brojnih legata i zavjetnih darova harnih Dubrovčana, a čuva i dragocjeni polikromirani drveni kip Sveca s kraja 14. stoljeća, rijetki sačuvani srednjovjekovni drveni kip sv. Vlaha na dubrovačkom prostoru, mladolikog izgleda, s crnom bradom. Taj kip ujedno je i najveća dragocjenost crkve na Vlahovoj Gorici. Rad je nepoznatog majstora s kraja 14. ili prve polovice 15. stoljeća, izrađen od drva, rezbarenog i polikromiranog, dimenzija: 70x24x17 cm. Temeljito je restauriran u dubrovačkom Restauratorskom odjelu (1994. – 2000.). To je najraniji i zapravo jedini sačuvani srednjovjekovni drveni kip Svetoga Vlaha na dubrovačkom prostoru. Čuva se u župi sv. Mihajla u Lapadu, a o svečanosti završnice Feste mjesto mu je u crkvi na Gorici. Gorica obilježava završnicu gradske feste sv. Vlaha, kada se u jutarnjim satima uputi povorka trombunjera, barjaktara, puka, svećenstva i festanjula, slaviti misu na otvorenom na Gorici, nakon čega se zajedno s gradskim barjacima vraćaju istim putem preko Gospina polja i Boninova u grad, gdje ih čeka rektor Parčeve crkve, pozdravlja, završnim govorom zahvaljuje, a festanjuli, uz jeku trombuna i pjev himne spuštaju zaštitnikov barjak s Orlandova stupa. (8) 

U današnjem gradoplovu donosimo i dvije priče iz graditeljske i upljavljačke baštine Stona, drugog najvažnijeg centra Dubrovačke Republike. Potkraj kolovoza 1383, Vijeće umolienih odredilo je dva nastojnika, koji će poći u Ston, te sa stonskim knezom dati urediti i utvrditi stonski zid, Mali Ston i Pozvizd, kao i ostale položaje Stona i Rata onako, kako nađu za najshodnije. I u toj godini ponovo se vijeća o gradnji stonskog Velikog ka­štela, te je, na današnji dan, 12. prosinca, te 1383. godine, i sutradan,13. prosinca, nakon dugih vijećanja zaključeno, da se gradi u obliku četverokuta sa četiri kule na uglovima, a svaka stra­nica da bude 12 sežanja, a oko njega da se napravi jarak sa potpornim kosinama. Već u početku 1384. igođine određeno je 5 providnika, koji su imali odrediti prikladno mjesto za gradnju Velikog kaštela u Stonu. Kako vidimo   iz   ranijih   zaključaka o gradnji   te   tvrđave,   vijećalo   se   još godine 1347., zatim 1351., a 1357.već se i zidalo, te se čini čudno­, da se sada nakon toliko vremena ponovo traži mjesto, na ko­jem će se zidati. Uzrok tome mogao je biti neprikladno močvarno ze­mljište, na kojem se počela graditi. S obzirom na to da se ovaj put pre­mještaju i vrata na Velikom zidu radi njene izgradnje, skloni smo vje­rovati, da je prvobitno mjesto, na kojem se bilo započelo njenom iz­gradnjom nešto sjeverozapadno od sadašnjeg njena položaja, zapisao je Lukša Beritić u knjiziStonske utvrde. (9) 126 godina kasnije, na današnji dan, 12. prosinca 1509. godine, prvi put se spominje stražarski po­ložaj Sokol (Sokolić) u Stonu, te se šalje 1000 crepova i 30 dasaka, da se napravi krov. Taj lijepi dvotarasni bastion brani sjeveroza­padni ugao grada, dominira stonskim poljem i putem, koji od Hodilja ide za Ston. Mjesec dana kasnije, to jest 11. siječnja 1510. god. opet se govori o Sokolu, ali sada ga nazivaju kula Sokol (turris nove de Sochol). Kasnije je njegovo ime izmijenjeno u Sokolić, možda iz razloga, da se ne bi zamjenjivalo sa tvrđavom Sokol u Konavlima. (10) 

Prema istraživanjima Konstantina Jirečeka, dubrovački arhivski podaci o Srijemskoj Mitrovici u Srijemskoj županiji obuhvaćaju razdoblje od 1318. do 1403, a dubrovačka trgovačka kolonija u ovom gradu osobito cvate 1356-1396. U to doba dubrovačka vlada imenuje štoviše i zasebne konzule koji će u ovom gradu rješavati razmirice među dubrovač­kim građanima. Mitrovica je bila upravno uređeni grad, te je imala i svoje pravo građanstva, ali je dubrovačka vlada 1361. zabranila svojim trgovcima u njoj da ga prihvaćaju. Godine 1396. spominju se »privilegije i povelje koje imaju naši trgovci u Mitrovici od kraljevstva Ugarske«, no upravo te godine Mitrovica je doživjela katastrofu - pri provali u Srijem zapalili su je Turci. Premda grad i dalje postoji, njegovo značenje opada, također i zbog razvitka nedalekog Beograda. Iste tragične godine dubrovačko Malo vijeće odlučuje, na današnji dan, 12. prosinca te 1396. godine, da se na razne strane pošalju teklići kako bi doznali novosti važne i za Dubrovnik; dva će otići u Đakovo, gdje će jedan od njih primiti pisma s novostima i vratiti se u Dubrovnik, drugi će pak u Ilok, tu pokupiti i trećeg teklića te s njim krenuti u Budim ne bi li saznali još štogod važno. Srijemska Mitrovica bila je Dubrovniku raskrižje odakle su se njegovi trgovci širili dalje po Srijemu i Ugarskoj. Tako se npr. u Iloku već u XIV. i XV. st. spominju dubrovački trgovci, a 1399. i konzuli. U XV. st. Dubrovčani održavaju vezu s velikašem Nikolom Iločkim. (11) 

Prema odluci Senata, na današnji dan, 12. prosinca 1494. godine, protokolarna hijerarhija među članovima Malog vijeća i njihov razmještaj u ceremonijalnim prigodama ravnali su se, naime, isključivo po dobi. Nikakve zasluge za domovinu, a kamoli titule (viteške, doktorske) stečene vani nisu osiguravale prednost. Senat je nad tom “uravnilovkom” bdjeo, prijeteći zatvorom onima koji bi se drznuli iskati prvenstvo koje im po dobi ne pripada. Primjer toga vidimo na margini ove odluke, gdje je zabilježeno da je s time 1520. godine upoznat Lovro Ragnina, očito zato što je iskao prednost na temelju doktorske titule. Malo vijeće koje se u mno­gim obredima pojavljivalo uz bok knezu ne može se tek tako nazvati kneževom pratnjom, jer je i samo imalo važne reprezentativne funk­cije. Po Ceremonijalnoj knjizi, malovijećnici su novom knezu, pre­dajući mu vlast, imali uputiti ove riječi: “Vaša Uzvišenosti, evo Vam vlast. Budite ljubazni dobro upravljati, držite se Dvora a mi ćemo Vam služiti vani”, a knez je odgovarao: “Ako tako naređujete, zatvorit ću se u Dvoru, no dobro vladanje (Buon Governö) zavist će od opreza i budnosti vas koji ste vani, jer ćete bolje od mene sve čuti i vidjeti”. U tome ne treba čuti samo zvuk prigodne retorike, jer te slikovite riječi dobro ocrtavaju bit dubrovačke vlade: knez je lice tog tijela, a Malo vijeće udovi i čula, dakle u ustroju vlasti jedan organizam. Na devet najvažnijih državnih blagdana i u drugim značajnim protokolamim zbivanjima kneza okruživalo svih jedanaest malovijećnika. Po istom propisu iz 1552. njih šest (t.j. polovica tijela) bilo je du­žno sudjelovati u trinaest nešto manje svečanih blagdanskih proslava, međutim, kako se zbog demografskog osipanja patricijata ranio sastav gotovo svih kolektivnih tijela, tako je vremenom postalo uobičajeno da u takvim prigodama uz bok kneza stoje samo četiri malovijećnika. Bilo je također obreda i proslava u kojima je knez nastupao bez Malog vijeća. U nizu protokolarnih situacija može se primijetiti da se među malovijećnicima prvenstvo davalo najstarijem, na pr. pripadalo mu je poča­sno mjesto zdesna knezu, po potrebi je on bio taj koji je kneza zamje­njivao u javnim istupima. Protokolarna hijerarhija među članovima Malog vijeća i njihov razmještaj u ceremonijalnim prigodama ravnali su se, naime, isključivo po dobi. Nikakve zasluge za domovinu, a kamoli titule (viteške, doktorske) stečene vani nisu osiguravale prednost; Senat je nad tom “uravnilovkom” bdjeo, prijeteći zatvorom onima koji bi se drznuli iskati prvenstvo koje im po dobi ne pripada. (12) 

**Povijest visokog obrazovanja i znanstveno-istraživački rad u Dubrovniku započinju u dalekoj prošlosti. Posebno se to odnosi na pomorske, društvene i prirodne znanosti. Tako je Dubrovčanin Beno Kotruljević 1458. godine napisao četiri knjige „O trgovini i o savršenom trgovcu“ (tiskane tek 1573. godine u Veneciji), što je prvo djelo takve vrste uopće, dok je Nikola Sagroević, također državljanin nekadašnje Dubrovačke Republike (Respublica Ragusii, 1358. - 1815.), bio prvi Hrvat koji je napisao knjigu o navigaciji (tiskana 1574.). Jezuiti su 1624. godine osnovali „Collegium Rhagusinum“, a 1654. godine Senat Dubrovačke Republike proglasio ga je javnim visokim učilištem na kojemu se izučavala umjetnost i prirodne znanosti. Tu se obrazovao i Ruđer Bošković, najpoznatiji hrvatski znanstvenik i osnivač dinamičke atomske teorije, radi odlaska na doktorske studije u Rim. Godine 1793. Senat Dubrovačke Republike dopustio je mladim plemićima studirati navigaciju i trgovinu te primijeniti stručno znanje u izvanjadranskoj plovidbi. Danas se u zgradi nalazi Klasična biskupijska gimnazija Ruđera Boškovića s pravom javnosti. Collegium Rhagusinum preteča je svekolikog suvremenog dubrovačkog visokog obrazovanja. Osnivanjem Pomorskog fakulteta, a zatim Fakulteta za turizam i vanjsku trgovinu, započinje novo razdoblje suvremenog obrazovanja u Dubrovniku. Takvo visoko obrazovanje u Dubrovniku prolazilo je različite faze, uspone i padove, ali je uvijek ostajala želja i upornost da ovaj Grad sačuva svoj identitet i u tom području. Prepoznavši sve prednosti stručnog studija koji sasvim opipljivo unosi elemente zapadnoeuropskog obrazovanja u visokoškolski sustav države Hrvatske, na tadašnjem Pomorskom fakultetu u Dubrovniku prihvaćen je taj izazov i započele su aktivnosti za osnutak Veleučilišta. Iako put nije bio ni gladak ni brz, ipak je nakon dvije godine osnovano Veleučilište u Dubrovniku - Collegium Ragusinum, prvo javno veleučilište u Hrvatskoj, i to odlukom Vlade Republike Hrvatske, na današnji  dan, 12. prosinca 1996. godine. Ono je nastalo na temeljima visokog obrazovanja pomoraca u Dubrovniku koje započinje 1959. godine kad je osnovana Viša pomorska škola. Ta je viša škola 1984. godine postala Pomorski fakultet u Dubrovniku, i on je sve do osnivanja Veleučilišta u Dubrovniku bio u sastavu Sveučilišta u Splitu.** (13) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 12. prosinca 1879. godine, u Starom Gradu na Hvaru rođen je svećenik i povjesničar Vicko Lisičar. U svojom historiografskom radu bavio se poviješću Elafitskih otoka i različitim temama vezanima uz povijest i umjetnost Dubrovnika i okolice. O prošlosti Lopuda objavio knjigu Lopud: historički i savremeni prikaz. U posljednjim godinama života bio upravitelj župe sv. Andrije na Pilama, te urednik dubrovačkoga lista Narodna svijest. U rukopisu je sačuvana njegova nedovršena povijest otoka Šipana. Ostala su mu djela: Koločep nekoć i sada, Osvijetljenje jedne činjenice: odgovor gosp. Dr. Jorju Tadiću, Obrana Korčule od Turaka 1571., te Tri dubrovačka otočića: (Daksa, Sveti Andrija i Ruda). (14)

Na današnji dan, 12. prosinca 1948. godine, u Dubrovniku je umro novinar i iseljenički djelatnik Marcel Kolin. Građansku školu završio u Dubrovniku a učiteljsku školu u Arbanasima. Službovao kao učitelj. God. 1914. iselio se u Čile i nastanio u Antofagasti. Djelovao u jugoslavenskom iseljeničkom pokretu: tajnik Uprave Jugoslavenske narodne obrane i utemeljitelj njezine Pučke škole u Antofagasti 1916. God. 1918. vratio se u domovinu. Između dva rata uređivao Iseljenik, Narodnu zaštitu i Almanah Crvenog križa. Bio je ravnatelj »Jugoslavija filma« te autor više dokumentarnih filmova (u suradnji s Franom Bulićem i Andrijom Štamparom). Bavio se pomorstvom kao upravitelj Mornarske škole u Korčuli (1935), pisao priručnike te postavljao izložbe iz povijesti pomorstva. Marcel Kolin rođen je u  Dubrovniku 24. lipnja 1888. godine. (15)

Na današnji dan, 12. prosinca 1950. godine, u Novoj Gradiški rođen je hrvatski likovni umjetnik i kritičar Antun Maračić, autor likovnih kritika, predgovora kataloga i monografija, poput monografije Pavo Urban –posljednje slike, 1998., te više koncepcijskih izložaba i televizijskih filmova. Bio je uspješan ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik u Dubrovniku od 2000. do 2012. godine. (16)

Na današnji dan, 12. prosinca 2006. godine, u Zagrebu je umro istaknuti glumac, redatelj i profesor glume Izet Hajdarhodžić. Nakon završene gimnazije bio novinar i kazališni kritičar Radio Dubrovnika (1948–52), amaterski se bavio glumom. Diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1957. Angažiran u dubrovačkom Narodnom kazalištu, danas Kazalište Marina Držića, kao glumac, redatelj i umjetnički ravnatelj 1957–61. i 1963–68. Od 1961–63. bio je član Narodnog pozorišta u Sarajevu, a od 1968. nastavnik glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Umirovljen je 2000. U dubrovačkom kazalištu i na Ljetnim igrama nastupao je u ulogama Shakespeareovih likova, Nika 1957 (Iva Vojnović, Na taraci), i  Držićevih Skupa 1958. i Dunda Maroja 1964., zatim gospara Lukše 1978 (Carla Goldoni i Frana Čale, Kafetarija) i Goldonijeva Gospara Iza 1991 (Ribarske svađe). U Kazalištu Marina Držića također je 1960–64. režirao 4 predstave za djecu i mladež. Ostvario je više od 80 uloga, među kojima se umjetničkim dometima izdvajaju Dundo Maroje, Henrik IV. te, jasnoćom glume i identifikacijom s dramskim likom, Skup, a dugotrajnošću izvođenja Gospar Lukša i Mali. Lakoćom i prirodnošću izraza i pokreta te psihološkom uvjerljivošću doseže vrh hrvatskoga glumišta. *Naime, vrhunac svoje blistave glumačke karijere ostvario je upravo u Dubrovniku, tumačeći vrlo teške karakterne likove, kakav je njegov nezaboravni Skup Marina Držića. Glumio je Izet i Dunda Maroja, Henrika IV., Mortimera, gospara Lukšu, Davida Štrpca, Imotskog kadiju, Don Juana, a ostavio je i značajnog traga u filmskim i televizijskim ulogama. Izvanredan glumački talent i razumijevanje likova njihovih autora, uz golemi entuzijazam za istinski umjetnički izražaj, učinili su neprolaznost njegova umijeća*. Glumio je u filmovima: Kaja, ubit ću te (V. Mimica, 1967), Kad čuješ zvona (A. Vrdoljak, 1969), Moja strana svijeta (V. Filipović, 1969), Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (K. Papić, 1973), Bravo, maestro (R. Grlić, 1978). Sjećanja na Dubrovačke ljetne igre zabilježio je u Dubrovačkom mementu (Kolo, 1999). Dobitnik je Nagrade grada Dubrovnika 1964, Nagrade »Vladimir Nazor« 1965, Nagrade grada Zagreba 1975. i Nagrade Orlando 1978. Izet Hadarhodžić rođen je u Trebinju 25. prosinca 1929. godine. (17)

Na današnji dan, 12. prosinca 2010. godine, u Beogradu je umro Bogumil Hrabak, srpski povjesničar širokih interesa, koji se bavio i raznim aspektima hrvatske povijesti, osobito vanjskom trgovinom i diplomacijom Dubrovačke Republike. Doktorirao je s doktorskom tezom pod nazivom: Dubrovački izvoz žitarica iz Otomanskog carstva do početka 17. veka. (18) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u četvrtak 12. prosinca 1991. godine, u Grušku luku oko 9 sati uplovio je konvoj »Libertas II«, a u 10 sati u Katedrali je pred križem iz Novog Farkašića održana Sveta misa za sudionike konvoja i sve vjernike. —»Dubrovnik ranjeni grad« bila je tema »Foruma intelektualaca« o kojoj su govorili dr. Slobodan Lang, Dora Valjalo, direktorica Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, Božo Letunić, direktor Zavoda za obnovu, mr. Ivan Mustać, zastupnik u Saboru i brojni drugi.—Pucalo se po Ošlju i Topolu iz višecjevnih bacača. (19) Na današnji dan, 12. prosinca 1991. godine, Komanda Vojnopomorskoga sektora Boka (KVPSB) javila o hrvatskom napadu od Topola prema Imotici, na što je ministar Davorin Rudolf odgovorio da je riječ o napadaju jugoslavenskih jedinica, a da su s hrvatske strane dane jasne instrukcije o strogom poštovanju Cavtatskoga sporazuma. Predložio je intervenciju mješovitoga povjerenstva. (20) Tijekom Domovinskog rata svoje živote za slobodu Dubrovnika i Hrvatske dali su na Južnom bojištu brojni heroji iz svih krajeva naše domovine, pri­padnici brojnih postrojbi Hrvatske vojske. Njihova brojnost iz­ravno svjedoči o težini ratnih događanja u Domovinskom ratu. Na današnji dan, 12. prosinca 1991. godine, poginuli su pripadnici 116. brigade HV-e: Josip Dujmović i Luka Simat. (21) 

Izvori i literatura:

(1) Maja Nodari

http://www.dulist.hr/godina-svetog-vlaha-vlahova-gorica/298418/

*Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

(2) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 52,53,54

(3) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 546

(4) http://www.unidu.hr/obavijest.php?idizbornik=15

(5) HBL Zdenka Hercegovac (2002)

(6) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

preuzeto sa www.bijakova.com

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(7) MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(8) Maja Nodari

http://www.dulist.hr/godina-svetog-vlaha-vlahova-gorica/298418/

*Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

(9) LUKŠA BERITIĆ, STONSKE UTVRDE, str. 35,36

(10) LUKŠA BERITIĆ, STONSKE UTVRDE, str. 96,97

(11) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526, str. 298

(12) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 52,53,54

(13) http://www.unidu.hr/obavijest.php?idizbornik=15

(14) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(15) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(16) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(17) HBL Zdenka Hercegovac (2002)

(18) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(19) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 546

(20) POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 114

(21) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Str. -253-260-