Gradoplov 13.10.2021.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 13. listopada 1429. godine, započinju diplomatske igre koje su dovoele do četverogodišnjeg konavoskog rata između Dubrovnika i bosanskog vojvode Radoslava Pavlovića. (1) Na današnji dan, 13. listopada 2012. godine, oko 17,50 minuta, snažan vjetar praćen pijavicom nakratko je pogodio povijesnu jezgru Dubrovnika. (2) Na današnji dan, 13. listopada 1991. godine, u Konavlima se devastira aerodrom, pale kuće i pljačka. S farme u Konavoskom polju odvedeno je 420 krava. (3) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Eduard; Edo, Srećko, Hugo, Honorat,Teofil i Bogoljub. (4)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Čim je Dubrovnik došao u posjed Stona i Stonskog rata-Pelješca, dubrovačka vlada nije stajala prekriženih ruku niti je išta prepuštala slučaju. Učinila je sve da Ston i Pelješac ostanu zauvijek u njezinim rukama. Dubrovačka Republika učinila je najprije ono što je smatrala najnužnijim: dala se na utvrđivanje Prevlake. Tko je gospodar Prevlake, gospodar je čitavog poluotoka. Tako su, bez sumnje, shvaćali Dubrovčani i odmah se latili složenog posla zaštite tako udaljenog j izloženog područja.Važno je da se na Prevlaci mora­la podignuti neprijelazna barijera i da je Dubrovčani nisu propustili što prije uraditi. Podizanjem čvrstog zida od jednog do drugog kraja Prevlake, po obroncima brda Pozvizd, definitivno je odbačen projekt pretvaranja poluotoka u otok prokapanjem kanala na Prevlaci. O takvom projektu raspravljala je dubrovačka vlada 22. srpnja 1326., dakle u vrijeme kad Pelješac još nije bio službeno urukama Dubrovnika. Vlada je tada poslala na lice mjesta pet plemića da razvide i odluče kako bi se to moglo ostvariti. Ali istovremeno je postavljeno alternativno rješenje: “ili utvrditi zidom i drugim utvrđenjima”. Izgleda da je već tada odbačen, kao preveliki zalogaj, projekt prokapanja kanala, pa je tada, 1333. g., bez predomišljanja prihvaćena druga alternativa. I nije isključeno da se Prevlaku počelo utvrđivati prema planovima koje su članovi komisije Menčetić, Vukasović, Gundulić, Lukarević i Držić podnijeli vladi još 1326. g. No, bez obzira na to kakvi su bili planovi, radilo se bez predaha i u vrlo teškim uvjetima. Nadzornici radova, dubrovačka vlastela, obilazili su radilišta oboružani ako ne bičem, a ono svakako neprikosnovenim autoritetom iza kojega su stajale kazne i tamnice. O teškim uvjetima rada na podizanju barijera u Prevlaci, koje su zapravo štitile interese vlastele, mogli bi nam mnogo pričati meštri kamenari koji su proljetne kiše i ljetne žege te znamenite 1333. g. proveli na Prevlaci. Mogli bi nam pričati Radosta i Vidoje Rusić, Radovan Radenović iz Gruža, Obrad Hvaljenović (de Qualen), kao i kamenari nepoznatog prezimena Beroje, Drusa i Bogoe. Krajem rujna ili početkom listopada 1333., a možda i prije, našim kamenarima bilo je svega dosta. Ljutito su odbacili dlijeta i čekiće, okrenuli leđa brdu Pozvizdu i poletjeli prema moru da se negdje ukrcaju na lađu koja će ih odvesti u Dubrovnik, ne osvrćući se na pozive nadzornika neka se vrate. I došli su u Dubrovnik, ali ne u svoje krevete da se odmore, nego u tamnicu. Kako se dogodilo i tko im je pomogao da se izvuku iz dobro čuvanih dubrovačkih tamnica, ostaje nepoznato, ali se zna da 13. listopada 1333. godine, više nisu u rukama vlasti. Jer toga se dana pojavljuje pet jamaca koji na sebe preuzimaju obvezu da će iz tamnice odbjegle kamenare predvesti knezu kad on zatraži, ili će za njih platiti novčanu kaznu na koju budu osuđeni jer su protiv volje nadzornika napustili radilište na Pelješcu. Tom činu u dubrovačkoj kancelariji, prethodio je uobičajeni javni proglas (publica grida) da se nestali kamenari u određenom roku vrete u tamnicu, jer će inače protiv njih postupiti po zakonu.. Kako su oni oklijevali odazvati se, njihovi prijatelji, vjerujući da će ih uspjeti uvjeriti u bezizlaznost položaja, otišli su u kancelariju i za njih jamčili. Što je bilo dalje, iz dokumenata se ne vidi, ali se najvjerojatnije osam meštara kamenara ponovno našlo na stonskom zidu i nisu bili prestrogo kažnjeni, jer su majstori njihove struke u to vrijeme bili više nego potrebni. (6) 

Na današnji dan, 13. listopada 1429. godine, započinju diplomatske igre koje su dovoele do četverogodišnjeg konavoskog rata između Dubrovnika i bosanskog vojvode Radoslava Pavlovića. Radoslav Pavlović, bosanski vojvoda, pokajao se što je 31. prosinca 1426. godine Dubrovniku ustupio svoj dio Konavala, Cavtat i Obod. Tražio je načina da ga dobije natrag. Počeo je stoga izazivati neprijateljstva. Na današnji dan, 13. listopada 1429. godine, potužiše se njegovi poslanici u Dubrovniku kako bjegunci iz velikaševih krajeva nalaze zaklonište na dubrovačkom zemljištu. Dubrovčani obećaše i odlučiše to svakako najoštrijim mjerama spriječiti, a poslanike pozvaše da iznesu o tome konkretne podatke. Jači povod za svađu našao je Radoslav kad su Dubrovčani počeli utvrđivati Cavtat, mjesto što leži na poluotočiću vezanom uskom prevlakom s kopnom. Dubrovčani nisu namjeravali Cavtat sa svih strana zaokružiti zidinama, već su gradili zid na prevlaci i prokapali jarak s namjerom da spoje more s morem i tako radi lakše obrane učine Cavtat otočićem. Radoslav Pavlović posla 1430. poslanike koji zatražiše da Dubrovčani obustave iskapanje jarka. Uz to su zatražili da odmah plate kamate od njegova poklada od 600 dukata ili da vrate novac. Dubrovčani odgovoriše da je za povlačenje novca bio ugovoren dvomjesečni otkaz. U pogledu Cavtata odgovoriše da su oni Konavle sa Cavtatom kupili, pa prema tome mogu na tom teritoriju činiti što hoće. Ovaj odgovor ne zadovolji Radoslava, te on bez navještaja rata započne s neprijateljstvom. Sakupi vojsku te krene na dubrovačko zemljište. Dubrov­čani, saznavši za to, sakupiše omanju vojsku. Vojske se sukobiše u župskoj Ljutoj. Radoslavova vojska porazi dubrovačku, a nakon toga Radoslavovi ljudi oplijeniše i poha­raše Župu. S time započe poznati konavoski rat, koji je stajao Pavlovića i još više Dubrovčane mnogih žrtava, ali je manje zanimljiv po svojim strateškim potezima a više po zamašnoj diplomatskoj igri što se uporedo s ratom odigravala. Nakon četverogodišnji ratnih i diplomatskih aktivnosti napokon je došlo do mira. Sačuvana je Radoslavova mirovna povelja od 25. listopada 1432, dok dubrovačke nema. Ovim mirom potvrđuju se sve stare povelje i ugovori, a obje strane opraštaju sva ubojstva i uvrede počinjene u ratu, tako da nitko ni na jednoj ni na drugoj strani ne može tražiti vraždu. Određuje se da mir potvrde i bosanski kralj i Porta. I zaista, bosanski kralj 2. ožujka 1433. potvrdi mir a tek nakon toga, 15. ožujka 1433. godine, položi zakletvu i Radoslav Pavlović. Premda je ratovanje već prije prestalo, tek se ovaj datum smatra okončanjem rata, od kojeg ni Pavlović ni Dubrovčani nisu polučili nikakve koristi. (7) 

U današnjem gradoplovu donosimo dvije priče koje govore u prilog tome da je Dubrovnik bio poligon izrade u to vrijeme najsuvremenijeg ubojitog oružja – topova velikih kalibara. U vezi s lijevanjem i isprobavanjem bombardi, tijekom 1457., spominje se majstor bombardijer Mihajlo iz Firence. Naime, na današnji dan, 13. listo­pada, te 1457. godine, naređeno je, da se da bombardijeru Mihajlu iz Firence ili Julijanu i drugovima 180 litara baruta, kojim će Mihajlo isprobati bombardu koja baca kamene kugle od 300 litara. Istodobno je Mihajlu naređeno, da od metala koji mu je ostao od lijevanja dva stražnja komada bombardi, napravi još jednu bombardu. Iz ovih zaklju­čaka Vijeća proizilazi, da je ustvari bombardijer Mihajlo dovršio bombarde koje je započeo Massio. Majstor bombardi, Massio, koji je stigao u Dubrovnik u listopadu 1455. godine, bio je neki poznatiji stručnjak u tome poslu, a bavio se i graditeljstvom, te je bio izradio i nacrt za gradnju klaustra Dominikanskog samosta­na.  Spomenimo da je taj majstor i sam majstor nastradao, pri pokusu jedne bombarde kojoj se raspukao stražnji komad (caudam-rep), tj. onaj dio u koji se nabijao barut. (8) U prvoj polovini srpnja 1570. godine spominje se ljevač Jeronim iz Cremone (Kremone) ali ne kao općinski namještenik. Njemu se dozvoljava, da u općinskoj ljevaonici izlije dvije bombarde, tipa i vr­ste kako mu se naredi, i to na trošak općine. Ne dava mu se predujam, već kad se ta dva komada isprobaju, te se pokažu čvrsti i dobri, ispla­tit će mu se uobičajena cijena. Pokus s tim bombardama svakako je dobro uspio, jer su, na današnji dan, 13. listopada, te 1570. godine, ovlašteni providnici naoruža­nja, izliti jednu bombardu sličnu onima, koje je u posljednje vrijeme izlio majstor ljavač Jeronim.⁴³⁷ Vjerojatno je, da je i tu bom­bardu salio majstor Jeronim i da je izlivena tek u idućoj 1571 godini. Naime, u Bečkom vojnom muzeju, na jednom od dva dubrovačka topa, koji se tamo nalaze je natpis: OPVS HIERONYMI VITALIS CREMONENSIS A. S. 1571 (Djelo Jeronima Vitalisa iz Kremone G. S. 1571). Taj top je težak 3.262 kg, što je jednako 8.652 dubrovačke litre. Promjer mu je 145 mm, prema tome bacao je željezne kugle od 30 dubrovačkih litara. Majstor Jeronim se u daljnjim dokumentima ne spominje, ali se ne spominje ni lijevanje topova sve do 1577 godine. (9) 

Još u doba Republike Dubrovnik je bio na dobrom glasu i poznat nadaleko. Posjećivali su ga mnogi poznati ljudi a iz njihovih opisa možemo saznati kako su se Dubrovčani odnosili prema tim gostima – turistima. Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.- 1889.) poznati povijesničar, književnik i političar, boravio je u Dubrovniku od 13. listopada do 4. studenoga 1856. godine. Govoreći o tom boravku, on ga je - kako je istakao - uvrstio »među najljepše časove svega mi života«, a u knjizi Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici Ivan Perić piše: „Početkom rujna 1856. krenuo je iz Zagreba prema Dubrovniku i Ivan Kukuljević-Sakcinski. Putovao je preko Karlovca do Senja, a zatim obalom do Splita. U Splitu se ukrcao na parobrod »Istria«, koji je plovio za Dubrovnik. Putovanje parobrodom nije tog dana bilo ugodno, jer je puhao jak južni vjetar (»široko«), koji je more činio odveć nemirnim, »te skoro svi putnici bolovahu i ležahu polusviestni po klupah«. Uvečer, oko 21 sat, na današnji dan, 13. listopada 1856. godine, parobrod »Istria« je pristao u gruškoj luci. Po prispjeću na Pile, Kukuljević se, vidjevši kip sv. Vlaha iznad gradskih vrata od Pila, naklonio prema tom kipu. Dubrovčani, koji su se tu našli pored kočije kojom je Kukuljević doputovao iz Gruža, htjeli su saznati »tko je taj stranac, što se klanja svetomu Vlahu?« Kukuljević je čuo kako su ti domaći ljudi, koji su ga neupadno promatrali, međusobno šaputali: »Naš je«.“ Ivan Kukuljević Sakcinski nakon višednevnog boravka, otputovao je iz Dubrovnika 4. studenoga, te 1856. godine. (10) 

Prva sokolska udruga u Dubrovniku osnovana je relativno kasno, 1904. godine. Bilo je to 30 godina nakon što je utemeljeno prvo sokolsko društvo u Hrvatskoj. Ideja je rođena 1893. godine kada je u Dubrovniku održana proslava povodom otkrivanja spomenika Đivu Franovu Gunduliću, na kojoj je sudjelovalo i Hrvatsko sokolsko društvo iz Splita. Tad se među mlađim ljudima Dubrovnika govorilo o potrebi jedne takve udruge. Trebalo je proći punih deset godina da se ta ideja počne ostvarivati. Osnivačka skupština održana je na današnji dan, 13. listopada 1904. godine, a posljednja godišnja skupština održana je 25. siječnja 1914. godine. Tijekom desetogodišnjog djelovanja "Hrvatski sokol" u Dubrovniku imao je 72 javna nastupa i izleta. Od toga ističemo prvi nastup u Bondinu kazalištu 24. travnja 1905. Tad je, nakon pozdravnog govora dr. Melka Čingrije, prvi put publici predstavljeno članstvo s podmlatkom. Članovi su tom prilikom izveli jednostavne vježbe, a podmladak vježbe uz pjesmu sokolske koračnice. Nakon toga izveo se kulturno umjetnički program, a potom je bio upriličen i ples. (11) 

Na današnji dan, 13. listopada 2012. godine, oko 17,50 minuta, snažan vjetar praćen pijavicom nakratko je pogodio povijesnu jezgru Dubrovnika. Snažan vjetar čupao je tende, te nosio suncobrane, stolove i stolce ispred nekoliko popularnih caffe barova na Stradunu. O snazi pijavice govore i iščupani suncobrani teški stotinjak kilograma od kojih je jedan (teže) ozlijedio dvije žene, koje su vozilom Hitne pomoći prevezene u Opću bolnicu Dubrovnik. (12) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 13. listopada 1968. godine, u Prozoru (BiH) je rođen Zoran Perkušić (časnički namjesnik). Radnik, nastanjen u Dubrovniku. U Domovinski rat uključio se dragovoljno 2. studenoga 1991. Poginuo je 31. svibnja 1992.  na Osojniku, kao pripadnik 163. brigade HV-e, prilikom izvršavanja ratne zadaće. (poginuo 30. svibnja 1992. u zaleđu Dubrovnika)  (13)

Na današnji dan, 13. listopada 1964. godine, u Dužici (BiH) je rođen Ivan Prkačin(časnički namjesnik). Vozač, trajno nastanjen u Dubrovniku. U Domovinski rat uključio se dragovoljno 26. rujna 1991. Poginuo je 1. lipnja 1992. godine u Buićima u Župi Dubrovačkoj, kao pripadnik 163. brigade HV-e, prilikom izvršavanja ratne zadaće. (14) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u nedjelju 13. listopada 1991. godine, očekivao se dolazak tankera s pitkom vodom. S Golubova kamena otvarana je snajperska vatra prema Rožatu i Mokošici. U Konavlima se pale kuće i pljačka. S farme u Konavoskom polju odvedeno je 420 krava. S aerodroma u Ćilipima odnose se pokretni uređaji i oprema. Hrvatski novinari još uvijek nisu imali pristup u okupirana područja. U Banićima kod Slanog napadnuta je grupa engleskih novinara. Nikola (Čićo) Obuljen, Đuro Kolić i Hrvoje Macan odabrani za pregovarače s JNA. Pregovori nastavljeni u Močićima uz prisustvo promatrača EZ-a. (15) Na današnji dan, u nedjelju 13. listopada 1991. godine, nastavljeni su  pokušaji razgovora s okupacijskom vojskom oko deblokade Dubrovnika. *U priopćenju sa tog skupa piše da je pregovorima napravljen JEDAN korak naprijed u razrješenju krize na ovom području.* "U popodnevnim satima konačno jedan radostan događaj koji doživljavamo s nevjericom. Dolazi voda. Tlak je, doduše, slab, a iz početka je i mutna, no pomalo se bistri," zapisao je Ivo Stjepović u knjizi Zapisi iz opkoljenog grada - dani koji se ne smiju zaboraviti. (16) 

Izvori i literatura:

(1) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str.197, 200

(2) http://doznajemo.com/2012/10/13/ljudi-u-dubrovniku-vristali-kao-na-filmu-dvije-zene-ozlijedene-grad-poharao-snazan-vjetar-pracen-pijavicom-nosio-suncobrane-i-stolove-video/

(3) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 528,529

(4) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.     

(6) ZDRAVKO ŠUNDRICA – TAJNA KUTIJA DRŽAVNOG ARHIVA 1, str. 212,213,214

(7) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str.197, 200

(8) LUKŠA BERITIĆ, DUBROVAČKA ARTILJERIJA, str. 47

(9) LUKŠA BERITIĆ, DUBROVAČKA ARTILJERIJA, str. 84

(10) LUKŠA LUCIJANOVIĆ, IZ POVIJESTI DUBROVAČKOG TURIZMA, str. 63,64,65

(11) MILIVOJ PETKOVIĆ, TJELESNO VJEŽBANJE I ŠPORT U DUBROVNIKU OD 14. STOLJEĆA DO 1941. GODINE, str. 64,65

(12) http://doznajemo.com/2012/10/13/ljudi-u-dubrovniku-vristali-kao-na-filmu-dvije-zene-ozlijedene-grad-poharao-snazan-vjetar-pracen-pijavicom-nosio-suncobrane-i-stolove-video/

(13) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. -185-

(14) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. -186-

(15) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 528,529

(16) ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ , str. 22,23

*DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE br. 7 — 16. listopada 1991.