Gradoplov 17.10.2017.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 17. listopada 1944. godine, u akcijama konačnog oslobođenja Dubrovnika partizanske jedinice oslobodile su Cavtat. (1) Na današnji dan, 17. listopada 1458. godine, u Dubrovniku je rođen povjesničar, potomak stare dubrovačke plemićke obitelji Ludovik Crijević, Tuberon. (2) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Vatroslav, Cvjetko Ignacije i Jakov. (3) 17. listopada, Međunarodni je dan iskorjenjivanja siromaštva. Međunarodni dan borbe protiv siromaštva obilježava se svake godine 17. listopada u cijelom svijetu, od 1993. godine. Generalna skupština Ujedinjenih naroda odredila je taj dan za promicanje svijesti o potrebi iskorjenjivanja siromaštva i bijede u svim zemljama, naročito onima u razvoju. (4)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Na današnji dan, 17. listopada 1465. godine, Vijeće umoljenih donosi odredbu za mjesto, gdje će se držati općinski barut. Utvrđeno je, da se u tu svrhu uzme prostor između starog i novog zida pod Minčetom, te da se na tom prostoru sagrade dvije kućice i jedan trijem. U jednoj od tih kućica imala se čuvati nepreparirana salitra, sumpor i ugljen, u drugoj preparirani materijal i izrađeni barut. Radovi za prepariranje salitre, sumpora i ugljena, kao i sama izrada baruta, prema ovoj odredbi trebaju se obavljati pod trijemom. Sva ta tri objekta moraju jedan od drugog biti udaljeni toliko, da ako se upali jedan, ne prijeti opasnost drugima. Poslije te važne vladine odredbe, ne spominju se više požari i eksplozije baruta u Dubrovniku. (5)

Samo dva dana nakon što je ugarsko-hrvatski kralj Vladislav potvrdio  Dubrovčanima stare privilegije, 9. rujna 1493.zbila se u hrvatskoj povijesti poznata bitka na Krbavskom polju, u kojoj je hrvatska vojska strahovito potučena a hrvatski ban Derenčin zarobljen. Svi suvremenici osjetili su njenu tragičnost, pa je tako našla odjeka i u Dubrovniku. Upravljanje Hrvatskom preuzeo je tada hrvatski banovac Gašpar Perušić. On se trudio podignuti razrušene gradove te je poduzeo sve potrebno za daljnju obranu Hrvatske. I od Dubrovnika je zatražio novčanu pomoć. Na svojoj sjednici od 24. rujna 1493. Vijeće umoljenih izglasalo mu je pomoć od 500 dukata, ali na račun uobičajenoga godišnjega danka, odnosno točan iznos jednogodišnjeg obroka. O tome dubrovačka vlada obavješćuje na današnji dan, 17. listopada 1493. godine, kralja Vladislava svojim značajnim dopisom koji je zanimljiv odjek i dubrovačka ocjena tragičnosti krbavskog poraza. (6) 

Čuvajući strogu neutralnost vlada Dubrovačke Republike pazila je da njezini brodovi ne sudjeluju u akcijama krščanskih vladara protiv Turske. Ipak, i pored toga neki su brodovi sudjelovali u takvim akcijama, a posebno u floti đenoveškog pomorca Andrea Dorije, koji je zapovjedao španjolskom flotom. Saznavši za to, 16. rujna 1532. godine,dubrovačka vlada ne raspravlja izravno o tom konkretnom slučaju, već Vijeće umoljenih zaključuje da se imaju zadržati svi brodovi koji putuju izvan Jadrana, te da će se svaki patron koji prekrši naredbu kazniti sa 500 dukata, a svaki mornar i časnik s 50 dukata i 2 mjeseca zatvora. Kako je i pored takvih mjera u Dorijinoj floti sudjelovalo pet dubrovačkih brodova, Vijeće je, na današnji dan, 17. listopada iste 1532. godine zatražilo njihov povratak u Dubrovnik i provođenje stroge istrage. (6a) 

Stara dubrovačka ljevaonica djelovala je od 15. do 17. stoljeća, no najintenzivnije u 16. stoljeću, kad je izgrađen i zid koji je spojio kulu Gornji ugao s Minčetom. Između tih dviju kula, gdje se danas nalazi igralište, Senat Dubrovačke Republike 1545. osnovao je ljevaonicu koja je radila do potresa 1667. Nekadašnja metalurška zona starog Dubrovnika zidom je odvojena od grada, a time je ujedno gradsko središte zaštićeno od mogućeg požara koji bi u njoj mogao buknuti. Nakon potresa 1667. godine čitav je kompleks porušen, pa je na novoj razini improvizirana nova priručna ljevaonica, koja je krajem 17. stoljeća prestala s radom. *U 1584 godini ljevaonica u dubrovniku je još radila, jer je, na današnji dan, 17. listopada, te 1584. godine, bilo naređeno providnicima Stona, da pošalju u Dubrovnik svu zastarjelu  i neupotrebljivu artiljeriju, da se prelije. Negdje u proljeće 1585 majstor Frano Antica napušta Dubrov­nik, što proizilazi iz jedne bilješke na koricama 19.  sveska IX. serije Državnog arhiva, koja kaže, da se nakon bijega majstora Frana pronašlo u ljevaonici bruto 1.337 litara metala. Zašto je taj vrijedni majstor napustio Dubrovnik iz zaključaka Vijeća ne može se ustanoviti. On je zatim radio u Veneciji i u Gandinu u Italiji, gdje je salio svoje remek-djelo poznatu brončanu ogradu pred velikim oltarom katedrale. Kasnije je prešao u Poljsku. Da je nakon toga rad u ljevaonici za izvjesno vrijeme obustav­ljen, svjedoči nam zaključak Vijeća umoljenih od 26 siječnja 1586 kojim se ljevaonica i radionica za izradu sapuna stavljaju na raspola­ganje činovnicima zdravstvene službe za njihove potrebe.* (7) 

Krajem 19-tog stoljeća, javnost je uvidjela važnost gradskih monumentalnih spomenika, te se počela više zanimati za njihovu sudbinu. Tako iz broja 42. lista “Dubrovnik”, objavljenom na današnji dan, 17. listopada 1897. godine, doznajemo da su u to doba, ili nešto ranije, uništeni stari pokretni mostovi pred gradskim vratima od Pila i od Ploča. Skinuti su lanci i protuutezi, a na vratima od Ploča dapače čekrk. Umjesto drvenog mosta postavljene su betonske ploče na željeznim gredama, sa obje strane ograđene prsobranima iz cigle, bez ikavoga ukusa. Kad se je netko žalio jednom ženijskom majoru, da nije napravljeno nešto, što bi odgovaralo i bilo u harmo­niji sa zidinama, dobio je odgovor: »Ili mislite, da smo mi ovdje, da uljepšavamo.« (8) 

I u mjesecima prije oslobođenja Dubrovnika 1944. g. vlasti ustaške NDH u Dubrovniku provodile likvidaciju židovskih radnji i imovine. Sve nekretnine prenesene su u gruntovnici u vlasništvo države NDH, pa tako i imovina Židovske općine zajedno s hramom. Prostorije sinagoge iznajmila je ta državna vlast na 99 godina »Hrvatskom radničkom savezu«, uknjiživši to i u zemljišnim knjigama. Ostala je neostvarena namjera ustaške vlasti da u prostorijama židovskoga hrama otvori javnu kuhinju za muslimanske izbjeglice. I samo dan prije povlačenja iz Dubrovnika 17. listopada 1944. godine, Nijemci su odvukli i hotelijera Josefa Spitzera te ga pogubili u Rijeci Dubrovačkoj. Od ukupno 87 dubrovačkih Židova prije početka rata u mjesecu travnju 1941. g., u narodnooslobodilačkom ratu su sudjelovala 24, od kojih su šestorica poginula. Kao žrtve fašizma život je izgubilo 27 osoba. To su: Salamon Baruh, Moši Tolentino, Rafael Tolentino, Josef Berner, Alfred Mandolfo, Angelo Valen-zin, Ignac Horovic, Samuel Puretz, Boris Dubelier, Herman Laszlo, David Finci, Josef Mandl, Salamon Martz, Isidor Wollach, Josef Spitzer, Herman Reiss, Josef Neumann, Jakob Klein, Leo Klein, Šari Tolentino, Reni Tolentino, Simha Tolentino, Janka Mandl, Laura Steinitz, Ada Klein, Luna Fuchs i Sofia Suranvi. Dubrovnik je oslobođen 18. listopada 1944. Nakon toga počinju se vrlo postepeno vraćati preživjeli dubrovački Židovi, a pristiže u Dubrovnik i dio drugih jugoslavenskih Židova povratnika, koji se kroz Dubrovnik vraćaju u svoja stara sjedišta. U mjesecu ožujku 1945. g. skupila se veća grupa povratnika, koja sredinom toga mjeseca obnavlja Židovsku općinu dubrovačku. (9) Istoga dana, 17. listopada 1944. godine, u akcijama konačnog oslobođenja Dubrovnika partizanskih jedinica 2. dalmatinske brigade i Konavoskog partizanskog odreda oslobođen je Cavtat. (10) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 17. listopada 1458. godine, u  Dubrovniku je rođenpovjesničar, potomak stare dubrovačke plemićke obitelji Ludovik Crijević, Tuberon. (Ludovicus Aloysius de Cerva, Tubero) Osnovno i srednje obrazovanje dobio je u rodnom gradu, potom odlazi u Pariz, gdje je studirao filozofiju, teologiju i matematiku. Pridjevak Tubero dobio je u Parizu kao član tamošnje humanističke akademije po povjesničaru Kvintu Eliju Tuberonu, Ciceronovu suvremeniku. God. 1484. vraća se u Dubrovnik i nailazi na otpor zbog primjenjivanja pariških običaja i francuskog načina oblačenja. U 25. godini stupio je u Benediktinski red. Od 1485., u gotovo potpunoj osami, živio kao redovnik na otočiću Sv. Andriji, posvećujući se čitanju i proučavanju povijesnih djela. Dubrovački ga je senat 17. rujna 1502. postavio za opata samostana Sv. Jakova u Višnjici kraj Dubrovnika, gdje je, uz kratkotrajna putovanja, ostao do kraja života. Bio je i dubrovački nadbiskupski vikar, a oko 1525. nastojao je da se od Korčulanske biskupije odvoji Stonska, čiji je biskup želio biti. Do ostvarenja te zamisli nije došlo, te je nakon dvije godine umro kao opat samostana Sv. Jakova, najvjerojatnije od kuge. Pred smrt je napisao svoju oporuku 10. svibnja 1527, iz koje se može uočiti da je imao kuću u Širokoj ulici, dobra na Lopudu i Dančama, skupocjeno pokućstvo i srebrno posuđe te gotovinu, što je sve ostavio samostanu Sv. Petra, samostanu Sv. Jakova i malobrojnim rođacima. — Bavio se poviješću Dubrovnika i svoga doba.— Najvažnije je Crijevićevo djelo je  Komentari o vlastitom vremenu u jedanaest knjiga, koje je posvetio Grguru Frankapanu, u čijem je humanističkom krugu boravio 1508., Crijević opisuje prevratna zbivanja na jugoistoku Europe u razdoblju od smrti kralja Matije Korvina 1490. do izbora pape Hadrijana VI. 1522., uz mnoge »izlete« u bližu i dalju prošlost. U Komentarima se na više mjesta očituje Tuberonova simpatija za puk, s kojim mnogi plemići postupaju »kao s robljem«, a nasuprot tome on ne zatajuje ni svoje antipatije prema Mlečanima, Nijemcima pa i Mađarima. O svojoj pak Republici nema pozitivno mišljenje. Zanimljivo je njegovo zapažanje da Dalmatinci, koji su najvećim dijelom Hrvati, nisu pod ugarsku upravu došli silom ni oružjem već »po nasljednom rodbinskom pravu.« — Tuberon je bio prvi hrvatski pisac koji izričito spominje Ljetopis popa Dukljanina i to kao literarno djelo (Annales) i veoma stari spis u vezi s postankom Dubrovnika. On je i suvremenik hvarske bune (1510–14) te je u svojim komentarima iznio kako je tamošnji puk s težacima (seljacima) prvi od svih Dalmatinaca pograbio oružje protiv plemića i kako se ovo kao neka zaraza proširilo među ostale Dalmatince. I sadržajno i stilski Komentari dosežu najviše standarde suvremenoga humanističkog stvaralaštva. Crijević je zagovornik vjerske snošljivosti, nemilosrdan kritičar zazorna ponašanja u vrhu Katoličke crkve (zbog čega su Komentari u XVII. st. i dospjeli na Index librorum prohibitorum). Komentari su najbolje historiografsko djelo hrvatskoga cinquecenta. Prvi su put objavljeni tek 1603.Tuberonovi Komentari doživjeli su 4 izdanja. — Kao povjesničar C. teži za istinom i trijeznim rasuđivanjem, a odlikuje se i lijepim stilom, pa ga zato i zovu dubrovačkim Salustijem, a mađarski povjesničari smatraju da mu među piscima »ugarske« povijesti pripada prvo mjesto. Tuberon je zapravo prvi hrvatski povjesničar koji je ušao u probleme srednjovjekovne hrvatske povijesti od VII st. dalje (npr. o autohtonosti Slavena, o odnosu Hrvata prema Mađarima, o najstarijoj prošlosti Dubrovnika, o Ljetopisu popa Dukljanana). C. je na neki način preteča Lučića i dosta je kritičan prema povijesti rodnog Dubrovnika i drugih naroda na Balkanu i u Europi. (11)

Na današnji dan, 17. listopada 1770. godine, u Slovačkmmjestu Levoča, rođen je njemački povjesničar Johann Christian von Engel [ε'ŋəl],autor djela Povjest Dubrovačke republike. Najvažnije djelo mu je Povijest Ugarske države i susjednih zemalja (Geschichte des Ungrischen Reichs und seiner Nebenländer, 1797–1804) u kojem je u drugoj knjizi obradio hrvatsku povijest. Vrijedni su njegovi podatci o hrvatskim zemljama potkraj XVIII. st., bibliografija literature za hrvataku povijest, te samostalan prikaz Geschichte des Freystaates Ragusa (1807); preveden pod naslovom Povjest Dubrovačke republike. (12)

Na današnji dan, 17. listopada 1955. godine, u Zagrebu je rođen umjetnički fotograf  Damir Fabijanić. *Svojim fotografijama pratio je ratna razaranja, prikazivao jedinstvene pejzaže te ljude i njihove sudbine. Ističe se ciklus Damira Fabijanića o Dubrovniku, gdje spaja fotografije iz 1989–91. s onima snimljenima nakon ratnih razaranja (1991–92). „Prije Domovinskog rata snimao kulturnu baštinu Dubrovnika za Zavod za obnovu Dubrovnika, tako sam 1991. i 1992. mislio da je jako važno otići tamo i slikati posljedice razaranja. Smatrao sam da se treba koncentrirati na Dubrovnik kao na naš najpoznatiji grad te fotografirati razrušenu baštinu i pokazati je svijetu.”, riječi su Damira Fabijanića. Organizirao je 23. siječnja 1992. godine prvu hrvatsku izložbu u inozemstvu nakon priznanja Hrvatske, pod nazivom “Dubrovnik, baština čovječanstva” u Centro cultural de la Villa u Madridu, a predgovor za izložbu napisao je tada španjolski književni nobelovac Camilo José Cela. Njegova monografija o Dubrovniku, koju je sufinanciralo i francusko ministarstvo kulture, proglašena je 1993. jednom od najljepših fotografskih knjiga na svijetu i to od nezavisnog žirija francuskog nakladnika Marval iz Pariza*. (13) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u četvrtak,  17. listopada 1991. godine, otpočela je  nova  neprijateljska  ofanziva po svim dubrovačkim frontovima. Prvi artiljerij­ski napadi počeli su oko 11 sati,  a  od tog trenutka  do sljedećeg  jutra  neprija­telj  je  ispalio oko  četiri tisuće  artiljerijskih projektila  svih vrsta  i  kalibara. Okupator, kao ni do tada, nije birao  ciljeve - rušene  su i paljene  kuće u Primorju,  gađane su kuće  i gospodarski objekti, a minobacačima  su tučeni i  juž­ni dijelovi grada podno Srđa. Svemu su svjedočili promatrači Europske zajednice. Borbe  su se   vodile  u predje­lu župe  dubrovačke  i na   potezu  od  stare Mokošice do Pobrežja. Zrakoplovi su bombama i ostalim  ubo­jitim sredstvima  zasipali Osojnik, Pobrežje, Petrovo Selo i Komolac u Rijeci dubrovačkoj.  Neprijatelj   je gađao Šipan, otočić  Mišnjak  i svjetionik Olipa. Prilikom napada na most na Bistrini oboren je jedan zrakoplov JA. *Oko 15:30 sati je sirenom oglašen znak opasnosti.* Napadi jugo-armije i njenih pomagača uzeli su nove žrtve na strani hrvatskih branitelja. Do 21 sat 17. listopada u dubrovački Medicinski centar dovezeno je deset ranjenih osoba. Jedna je osoba od zadobivenih ozljeda preminula, četvorica su teže, apetorica lakše ozlijeđena. Teže su ranjeni Šafro Savić, Denis Erdelez, Antun Miletić i Đuro Jozović, a lakše Nikša Bete, Stijepo Margaretić, Jadran Miličević, Pero Đurović i Matan Đono. **Na današnji dan, 17. listopada 1991. godine, poginuo je dubrovački branitelj Josip Zvono, na Pobrežju, prilikom izvršenja borbene zadaće, kao pripadnik HV-e**. *** U Mlinima prilikom ulaska agresorske vojske ubijen je pripadnik CZ-e Pavo Klešković***.**** Na stonskoj bojišnici, na današnji dan, u Ponikvama na Pelješcunesretnim slučajemstradao je Dražen Vatović****. *****Na današnji dan, 17.listopada 1991. godine, kao civilne žrtve u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginuli su Pero Elezović, iz Solina, rođen 1952., i Stijepo Lonza, iz Mlina, rođen 1937.(Na području Dubrovačko neretvanske županije tijekom Domovinskog rata poginulo je 92-oje civila, a od toga 15-toro djece do 18 godina starosti. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata broji više od 140 osoba, a među njima je 36 djece, koji su u vrijeme ranjavanja imali manje od 18 godina.)***** (14) Krizni štab Općine Dubrovnik (KŠOD) na današnji dan, 17. listopada 1991. godine, predao je sve poslove vezane uz evakuaciju građana — uglavnom žena, djece i staraca, radi efikasnije obrane, općinskom Štabu Civilne zaštite (ŠCZ) prepustivši mu da surađuje s PU, Medicinskim centrom i Općinskim crvenim krizom te da odredi kriterije prema dogovorima oblasti RH i promatrača Europske misije. (15) 

Izvori i literatura:

(1) OSLOBOĐENJE DUBROVNIKA – 18. listopada 1944. godine, PONOVNO SVANUĆE SLOBODE, dr. Nikola ANIĆ, povijesničar

(2) HBL Stjepan Antoljak (1989)

http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(3) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(4) http://www.os-igkovacic-stitar.skole.hr/print/?prt_name=news&prt_id=1183

(5) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 96

(6) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 321,322

(7) Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

(8) LUKŠA BERITIĆ, DUBROVAČKA ARTILJERIJA, str. 85

*http://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/dubrovnik/clanak/id/165999/nekadasnja-ljevaonica-topova-otvorena-za-posjetitelje

(9) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 211

(10) OSLOBOĐENJE DUBROVNIKA – 18. listopada 1944. godine, PONOVNO SVANUĆE SLOBODE, dr. Nikola ANIĆ, povijesničar

(11) HBL Stjepan Antoljak (1989)

http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(12) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(13) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

*http://www.nacional.hr/interview-damir-fabijanic-kucko-ne-zna-odabrati-kravatu-a-zeli-dizajnirati-naslovnice/

http://arhiva.nacional.hr/clanak/37713/damir-fabijanic-humana-misija-majstora-arhitektonske-fotografije

(14) DUBROVAČKI VJESNIK—RATNO IZDANJE br. 8 — 19. listopada 1991.

*ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ, str. 24    

**VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 29, Str. -102- Josip Zvono, Str. -101- Dražen Vatović – nesr sl., ***Str. 30, Str. -100- Pavo Klešković, ****Str. 39,40, Str. -101- Dražen Vatović, *****Str. 267, 268

(15) POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 36, *Str. 48