Gradoplov 22.12.2020.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 22. prosinca 1537. godine Malo vijeće odobrilo je, prvu zajamčenu izvedbu jednoga crkvenog prikazanja u Dubrovniku. (1) Na današnji dan, u četvrtak 22. prosinca 1910. godine na svečan način pušten je u javni promet Dubrovački tramvaj (dubrovačka električna željeznica). (2) Na današnji dan, 22. prosinca 1692. godine, u rodnom Dubrovniku umro je političar i diplomat Dubrovačke republike Marojica Kaboga. (3) Na današnji dan 22. prosinca 1991. godine Radio Dubrovnik koji od 1. listopada nijednoga trenutka nije prekinuo svoje emitiranje, iz ratnog studija, popularno zvanog Podmornica, nakn 83 dana i objavljenih 1560 informativnih emisija, počeo je emitirati neprekidan program od 7 sati ujutro do 7 sati navečer. (4) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Franciska, Toma, Zenon, Flavijan, Honorat i Časlav. (5)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

1253. godine Dubrovnik je s bugarskim carem Mihajlom Asjenom sklopio savez protiv srpskog kralja Uroša, sastavljen u obliku isprave što je Dubrovčani izdaju Mihajlu Asjenu, u kojoj su njihove obveze ali i njihovi uvjeti. Ova isprava je jedan od najvažnijih izvora dubrovačke povijesti srednjeg vijeka, jer iz nje saznajemo mnoge vanjske i unutrašnje, među ostalim i ekonomske okolnosti postojanja Općine Dubrovnika. U savez protiv Uroša ušao je i zahumski vladar Radoslav koji je nosio naslov župana, a bio sin kneza Andrije. Premda je i sam pripadao ogranku porodice Nemanjića, otcijepio se od njihove vrhovne vlasti priznajući se vazalom ugarskog kralja. Dubrovčani i Radoslav sklopili su, na današnji dan, 22. prosinca 1254. godine saveznički ugovor. U dubrovačkoj ugovornoj ispravi upućenoj bugarskom caru, pri obilježavanju granica označavaju se i granice prema Zahumlju, i to od kraja iznad Oka (izvora) Rijeke do crkve sv. Tekle kod Orašca. U savezničkom ugovoru s Radoslavom, međutim, ništa se o tome ne govori, ali nema sumnje da Radoslav tu granicu priznaje. I Dubrovčani i Radoslav načelno određuju da u međusobnom odnosu neće nanositi štetu ni ljudima ni zemljama, odnosno predjelima. Ustanovljuje se općenito, ukoliko među njima dođe do kakvih sporova, oni će ih rješavati mirnim putem. Ugovor izričito spominje i savez s bugarskim carem Mihajlom Asjenom. (6) 

Krajem XIV stoljeća, donose se propisi vezani uz kugu, koja se u svibnju 1391. g. iz Rima proširila i po Dubrovniku, i pokosila mnogo ljudi. Pa tako, 6. lipnja 1391. godine,Veliko vijeće u prisustvu 63 člana donosi pro­pise o upravljanju gradom kada u njemu nema dovoljno vlastele. Kako je osnovni savjet i lijek za kugu: fuge cito, longe et tarde revertere (bježi brzo, što dalje i kasno se vraćaj), a za liječenje se još propisuju i neka čara­nja, gatanja, zavjeti i procesije, stanovnici bježe iz okuženog grada. Kuće su zatvorene, a grad skoro sasvim pust. Ovakva ili slična slika se mogla vidjeti po gradovima ili naseljenim mjestima po čitavom onda poznatom svijetu kada bi zavladala pestilencija-kuga. Razumljivo je da su u ovakovim prilikama i vlastela napustila grad. Zbog toga se moraju donijeti odgo­varajući propisi kako bi se mogle održavati sjednice vlade. Samo deset dana nakon spomenute vladine sjednice kojoj su nazočila 63 člana Velikog vijeća, na idućoj sjednici, koja je održana 15. lipnja 1391. godine, sada sjednici prisustvuje samo 27 vijećnika, a tijekom mjeseca srpnja samo 7 do 9. Kako jenjava epidemija, sve više je vlastele koji prisustvuju sjednicama Velikog vijeća, tako da na današnji dan, 22. prosinca iste 1391. godine njih 51 donose odluku kojom se ponovo uvodi normalno stanje u upravljanju gradom, a ranije donesene odluke se poni­štavaju i stavljaju van snage. (7) 

Nakon provala Turaka 1386-1388. i 1397-1398, te njihovih zadržavanja u Bosni u godinama prvog desetljeća XV. st., 1414-1416. treći put su Turci znatnije nadirali u Bosnu, samo što ovoga puta i ostaju u njoj zauzevši neke istaknute točke, među njima i Vrhbosnu. Turski vojvoda Ishak-beg bude 1416. postavljen za najmesnika. Zadatak mu je bio da pazi na djelovanje bosanskog kralja i bosanskih velmoža. U međuvremenu razni turski namjesnici sa znatnim ovlastima u svojim oblastima potiču Dubrovčane da trgovačke veze nastave s njima. Tako Balaban-beg, namjesnik osvojenog dijela Albanije sa sjedištem u gradu Kroji, poziva Dubrovčane da svoje trgovce šalju u njegovu zemlju, jer će tu moći slobodno trgovati, a isto traži i za trgovce svoje zemlje, Turke i Albance, tj. da mogu slobodno dolaziti u Dubrovnik. Dubrovačka vlada mu, na današnji dan, 22. prosinca 1415. godine, zahvaljuje na ponudi i trgovcima njegove zemlje, Turcima i Albancima, jamči da mogu slobodno dolaziti u Dubrovnik, gdje dapače neće plaćati carine. Balaban-beg im je osobito nudio žito i proso, a Dubrovčani tu ponudu rado primaju i obećavaju razne olakšice. Isto ih tako i Hamza-beg poziva na nadovezivanje trgovačkih odnosa, pozivajući dubrovačke trgovce u svoju zemlju. Dubrovčani 9. kolovoza 1417. ljubazno obećavaju i njegovim ljudima istu takvu slobodu trgovanja u Dubrovniku. (8) 

Na današnji dan, 22. prosinca 1433. godine, opći crkveni sabor u Baselu izdao je Dubrovčanima odluku u obliku isprave, kojom im daje opće dopuštenje da mogu trgovati sa Svetom Zemljom (Palestinom) i svim prekomorskim zemljama kojima vladaju »nevjernici«, pri čemu se baš mislilo na muslimanske Saracene, dakle Egipat i Siriju s Palestinom. Godine 1429. šalju Dubrovčani poslanika Jakova Kotruljevića na napuljski dvor, pa mu uz ostalo preporučuju da preko nekoga papinog rođaka isposluje od pape opću bulu kojom bi im se dopustilo trgovanje sa Saracenima. Ne pristane li papa da njegovo dopuštenje vrijedi za svagda, neka barem potraje 100 godina; ne uspije li se ni to, neka mu je trajnost barem 30 godina, s troškom od 300 dukata. Kažu Dubrovčani u svojoj uputi: »Začudi li se on (tj. papin rođak) nad malenom svotom tog troška, te reče o Mlecima, Đenovi i Kataloniji kako oni troše na to kudikamo veću svotu, recite da svaki od tih gradova plovi više u jednoj godini nego mi u pedeset i više, i nama je potrošiti 300 dukata kao njima 10.000.« Dubrovčani su svakako ponešto pretjeravali. Ali ako tom zgodom nisu postigli ono što su željeli, 1433. im se pruži zgodna prilika da od crkve dobiju opće dopuštenje za pomorsku trgovinu sa saracenskim Istokom. U to je doba, naime, zasijedao opći crkveni sabor u Baselu, na kojemu je mnogo mogao postići tadašnji rimsko-njernački car Žigmund Luksem­burški, ujedno i ugarsko-hrvatski kralj, pa prema tome i vrhovni suveren Dubrovnika. Važnu riječ je vodio na koncilu i glasoviti dominikanac Dubrovčanin Ivan Stojković. Zauzimanjem kralja i Stojkovića baselski koncil izda Dubrovčanima 22. prosinca 1433. odluku u obliku isprave, kojom im daje opće dopuštenje da mogu trgovati sa Svetom Zemljom (Palestinom) i svim prekomorskim zemljama kojima vladaju »nevjernici«, pri čemu se baš mislilo na muslimanske Saracene, dakle Egipat i Siriju s Palestinom. Nije im, međutim, dopušteno da »nevjernicima« prodaju zabranjenu robu, te se poimence spominju proizvodi od željeza, navalno i obrambeno oružje, prehrambene namirnice; ovome se popisu na kraju općenito dodaje »i sve ostalo zabranjeno«. Dubrovčanima se također dopušta da u istočnim zemljama drže i svoje konzule. Izričito se kaže da Dubrovčani mogu na Istok putovati svojim galijama, i ostalim brodovima, ali da u tu svrhu smiju unajmljivati i strane. Galije bijahu poglavito ratni brodovi, ali je bilo i trgovačkih galija. Dopuštenje baselskog sabora potvrdi papa svojom bulom od 5. svibnja 1434. (9) 

Prva zajamčena vijest o izvedbi jednoga crkvenog prakazanja u Dubrov­niku potječe iz godine 1537. Grupa mladih plemića pred Božić te godine uvježbala je prikazanje o rođenju Kristovu. No tri dana pred sam Božić nije bilo sigurno da li će doći do izvedbe. Izvedbu je ipak, na današnji dan, 22. prosinca, te 1537. godine odobrilo Malo vijeće, dodavši klauzulu da s tim budu u suglasju i redovnici franje­vačke crkve gdje se prikazanje imalo izvesti. Po usvojenom mišljenju bilo je to Vetranovićevo djelo, što se tiskalo pod Držićevim imenom kao pri­kazanje Od poroda Jezusova. Zanimljivo je utvrditi da ovo, zapravo prvo, poznato dubrovačko dramsko djelo, izvodi jedna družina glazbenika, kako se to navodi na samom početku prikazanja. Vetranovićevo pri­kazanje Od poroda Jezusova, bilo je izvedeno uz solističko i zborno sviranje i pjevanje, čineći ga tako prvim poznatim dubro­vačkim glazbeno-scenskim djelom. (10) 

*Čim se u Dubrovniku sredinom zadnjeg desetljeća 19. stoljeća počelo razmišljati o elektrifikaciji, nametnula se, u vezi s tim, i misao o uspostavljanju električnog tramvaja na relaciji Pile — Gruž. Dubrovačka je općinska uprava, 4. siječnja 1901. godine, zaključila da se obrati molbom Ministarstvu željeznica u Beču »za dopust općini da zametue prethodne radnje radi zavedenja jednog tramvaja električnoga od Du­brovnika do Gruža«. Početkom ožujka 1901. stigao je iz Beča odgo­vor, kojim je Ministarstvo željeznica udovoljilo toj molbi. Već 1905. je osnovan Odbor za gradnju električnog tramvaja. Gradnja je napravljena (za to vrijeme) u rekordnom roku od 48 radnih dana. Širina kolosijeka bila je 760 mm. Od tvrtke "Grazer Wagonen und Maschinenfabrik" iz Graza nabavljeno je pet motornih kola (označenih brojevima od 1 do 5), tri zatvorene prikolice (označene brojevima 21, 22 i 23) te kolni ormar i kolni slog*. Dubrovački tramvaj (dubrovačka električna željeznica) pušten je u javni promet na svečan način, na današnji dan, u četvrtak 22. prosinca 1910. godine. Prva tram­vajska kola stigla su tog dana iz remize u Gružu na Pile u 11,30. Ta je prva tramvajska kola dočekalo na Pilama »brojno građanstvo« i pozdravila »glazba Gundulića«. Točno u 12 sati krenula su ta kola s Pila prema Gružu u svoju prvu redovnu vožnju. Toga dana, poslije podne, prevezlo se tramvajem ukupno »do 3000 ljudi«³⁶². Početak tramvajskog prometa na dubrovačkom području bio je velik događaj za mali Dubrovnik. Bio bi to velik događaj i za mnoge druge, pa i više­struko veće gradove od Dubrovnika, koji do tada nisu imali takvo moderno prometno sredstvo u svom javnom prometu. Dubrovački tramvaj bio je ne samo prvi već i jedini tramvaj u Dalmaciji. Postojale su dvije tramvajske linije: od Pila do kolodvora (željezničke stanice) te od Pila do Lapada. U motorna kola putnici su ulazili na stražnjoj, a izlazili na prednjoj platformi, dok su u prikolicu su ulazili sa svih strana. Uoči Prvog svjetskog rata postojala je zamisao da se pruga produži od Pila do Ploča. Bila su osigurana i znatna sredstva za to, međutim, ta zamisao nikada nije realizirana. Zanimljivosti vezane za dubrovački tramvaj su da je od samog početka prometovanja postojao je i vagon za poštu, a mogle su se naručiti i posebne tramvajske vožnje izvan voznog reda. Dubrovački tramvaj vozio je dubrovačkim ulicama gotovo punih 60 godina, od kraja prosinca 1910. do oproštajne vožnje 20. ožujka 1970. Dugo je ukidan, jer nije bio rentabilan, jer je bio spor i jer nije mogao izdržati turističko bujanje Dubrovnika, ali je nabrzinu i naprasno ukinut nakon što se, usljed dotrajalosti i otkazivanja kočnica, 7. ožujka 1970. dogodila se teška prometna nesreća u kojoj je tramvaj broj 5 iskočio iz tračnica. Tom prilikom poginuo je jedan putnik, a četrnaest ih je bilo ozlijeđeno. Dva dana nakon nesreće promet na relaciji Pile – Bolnica je obustavljen, a 20. ožujka iste godine tramvajski promet u Dubrovniku je potpuno obustavljen. Tako je završila priča o dubrovačkom tramvaju – kojega su Dubrovčani zvali travanj, ali je on nastavio živjneti kolektivnoj  memoriji Grada. Jedna garnitura motornih kola (br. 7) s otvorenom prikolicom (br. 23) iz 1912. danas je izložena u Tehničkom muzeju u Zagrebu. (11) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 22. prosinca 1692. godine, u rodnom Dubrovniku umro je političar i diplomat Dubrovačke republike Marojica Kaboga, (Kabužić, Caboga),  (nadimak Špaletić ili Špaletin). Članom dubrovačkoga Velikoga vijeća postao je 1650. God. 1656. povjereno mu je da ubije Omer-agu Begzadića, nasilnika kojega je dubrovačka vlada osudila na smrt jer je sa svojom družinom ugrožavao dubrovačke podanike, te je u svibnju upućen u Konavle. *God. 1660–61. istaknuo se u suzbijanju hajdučkih pljačkaša u okolici Dubrovnika.* Kad je hercegovački muteselim u ljetu te godine poduzeo mjere protiv hajduka na dubrovačkoj granici i zaprijetio samomu gradu, osumnjičen je zbog prijateljevanja s predstavnicima lokalne turske vlasti te je iz Rijeke dubrovačke pozvan u Dubrovnik. Protiv njega iznesene su, te 1662. godine,  različite optužbe i predložena kazna. Osobito je oštro istupio malovijećnik plemić Nikola Sorkočević.  Nagle naravi i sklon svađama, Marojica Kaboga, je u trijemu Kneževa dvora smrtno ranio Nikolu Sorkočevića. Kaboga se sklonio u samostan Male braće, odakle je poslije nasilno odveden i zatvoren. U zamršenom sudskom postupku, u kojem su se nadmetale državna vlast (Senat) i crkvena (nadbiskup Francesco Perotti, čak i papa Aleksandar VII), osuđen je 1663. na doživotnu tamnicu. Nakon velikoga potresa u travnju 1667. posredovanjem prijatelja je oslobođen i ubrzo izabran u Vijeće dvanaestorice te imenovan za jednoga od peterice kapetana. Za obnove se istaknuo u suzbijanju unutarnjih nereda i pljačke u gradu. Iz tzv. salamankeškoga kruga dubrovačke vlastele izopćen je zbog Sorkočevićeva ubojstva. Poslije je pristupio tzv. sorbonezima, a nakon ženidbe Marijom Bunić postao je jednim od njihovih prvaka. *U doba velikih osmanskih diplomatsko-političkih pritisaka na Dubrovnik (1678), popraćenih privremenim prekidom trgovačkih i prometnih veza, Kaboga je, kao član dubrovačkog izaslanstva, vodio pregovore u Carigradu. Ponajviše zahvaljujući njegovoj pregovaračkoj vještini poslanici su izbjegli tamnicu, a Osmanlije su pristali na razumnu cijenu odštete za carinske pristojbe.* Suvremenik Vladislav Menčetić nakon Kabogina utamničenja 1663. zauzeo se za njega u epistolarnoj poemi Knjiga Marojice Kaboge, a buran Kabogin životopis inspirirao je Matiju Bana, koji je napisao dramu Marojica Kaboga (u Dubrovnik u1880). Marojica Kaboga rođen je u Dubrovniku 5. siječnja 1630. godine. (12)

Na današnji dan, 22. prosinca 1932. godine, u Sarajevu je rođena hrvatska glumica Semka Sokolović-Bertok. Među značajnijim ulogama su joj uloga Đove, u predstavi Marina Držića,Tripče de Utolče, kao i one ostvarene na Dubrovačkim ljetnim igrama: Grižula , Marina Držića;Pavlimir,  Junija Palmotića; te Suton i Na taraci, Iva Vojnovića. Spomenimo i da je Semka Sokolović-Bertok bila ženski šahovski majstor i osam puta prvakinja Hrvatske, te istaknuta igračica bridža. (13) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

U   povijesti Radio Dubrovnika izdvaja se razdoblje Domovinskog rata 1991. i 1992. godine u kojem su Dubrovnik, njegova okolica i jug Hrvatske bili izloženi barbarskoj srpsko-crnogorskoj agresiji. Potpuno blokiran s kopna, s mora i iz zraka, Dubrovnik je proživio najdramatičnije dana i najteža razaranja u svojoj dugoj povijesti. To je bilo i najteže razdoblje za Radio Dubrovnik koji nijednoga trenutka nije prekinuo svoje emitiranje. Iz ratnog studija, popularno zvanog Podmornica, od 1. listopada do današnjeg dana 22. prosinca 1991. godine, objavljeno je 1560 informativnih emisija. Neprijateljske granate nisu ih mogle prekinuti, pa ni onu čije objavljivanje je trajalo upravo u trenutku u kojem je zgrada Radio Dubrovnika bila izravno pogođena. Glas Hrvatskoga radija - Radio Dubrovnika u Domovinskom ratu nije bio samo i najčešće prva i jedina informacija o ratnim zbivanjima na području Dubrovnika, bio je to glas prkosa i nade, glas slobode. Novinari i tehničari Radio Dubrovnika koji su svoj posao obavljali u tome povijesnom vremenu uz svoje rodoljublje potvrdili su i dostojanstvo jedne profesije, medija u kojem rade i iznova afirmirali Radio Dubrovnik. (14) Na današnji dan, u nedjelju 22. prosinca 1991. godine, bio je 83. dan od početka opsade. Radio Dubrovnik je promijenio svoju programsku shemu. Do tada je emitirao kratke biltene s prekidima u određeno vrijeme. Od toga dana počeo je emitirati neprekidan program od 7 sati ujutro do 7 sati navečer. Predsjednik općine Petar Poljanić vratio se iz posjeta Sjedinjenim Američkim Državama. Preuzvišeni biskup, gospodin Puljić, također se vratio sa Sinoda iz Rima. Obojica su davali izjave za Radio Dubrovnik. *—U franjevačkoj crkvi izveden je »Hommage Silviju Strahimiru Kranjčeviću« u kojem su uz glumce Nika Kovača i Iva Dragojevića sudjelovali Cappela Ragusina, Linđo, solisti Srđan Berdović, Vesna Miletić-Corona, Mladen Glavinović i Tamara Glavinović—Opalić. Stihove je uglazbio Krešimir Magdić.+ „Unatoč svim nevoljama, božićni se ugođaj u Dubrovniku ipak osjeća," zapisao je Ivo Stjepović u knjizi Zapisi iz opkoljenog grada - dani koji se ne smiju zaboraviti, te nastavio: "Primjeren vremenu u kojem živimo, on je tragikomično groteskan i vrlo originalan. Nekada prelijepi i za Božić bogato aranžirani dubrovački izlozi sada su zabijeni daskama. Daskama su zabijena i mnoga vrata te svi dubrovački spomenici. Na tim su daskama likovni umjetnici nacrtali karikature sa zajedljivim i vrlo duhovitim porukama. Karikature, naravno, prikazuju krivce za stanje u kojem se Grad nalazi. Poruke su njima i upućene. Kad su mi pročitali natpis na velikoj Onofrijevoj česmi, neobično me se dojmio: "Sagradio Onofrije 1438. restaurirao Sofronije 1991." Sofronije Jeremić je inače zloglasni oficir za vezu jugovojske. Tužno duhovit je i natpis na do temelja izgorjeloj kući dubrovačkog slikara Iva Grbica. Slikar je iz zapaljene kuće jedva uspio spasiti goli život te izvući sestru i staru 80-godišnju majku. Neprocjenjiva zbirka vlastitih i ostalih slika, biblioteka, zbirka narodnih nošnji i još mnogo toga - sve mu je izgorjelo. Na daskama zabijenim preko vrata izgorjele ruševine stoji natpis: "Pogledaj i pamti - dva oka u glavi". Očita je aluzija na onaj Miloševićev govor o Srbiji i Crnoj Gori.“ (15) Tijekom Domovinskog rata svoje živote za slobodu Dubrovnika i Hrvatske dali su na Južnom bojištu brojni heroji iz svih krajeva naše domovine, pri­padnici brojnih postrojbi Hrvatske vojske. Na današnji dan, 22. prosinca 1991. godine, poginuo je pripadnik 116. brigade HV-e,Ante Taslak. (16) 

Izvori i literatura:

(1) MIHO DEMOVIĆ, GLAZBA I GLAZBENICI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI: OD POČETKA XI. DO POLOVINE XVII. STOLJEĆA, str. 149

(2) IVO PERIĆ, RAZVITAK TURIZMAU DUBROVNIKU I OKOLICI OD POJAVE PAROBRODARSTVA DO 1941. GODINE, str. 101-107

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrovački_tramvaj

(3) HBL Pejo Ćošković (2005)

*http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(4) ADRIANA TOMAŠIĆ, MONOGRAFIJA RADIO DUBROVNIK - 70 GODINA, DOKUMENT JEDNOG VREMENA, JEDNOG GRADA I JEDNOG RADIJA

(5) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

preuzeto sa www.bijakova.com

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(6) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 88

(7) JURICA BAČIĆ, NEKAD U DUBROVNIK – HIGIJENSKO EPIDEMIOLOŠKE PRILIKE U DUBROVNIKU U XV STOLJEĆU, str. 57,59

(8) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 187

(9) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 265

(10) MIHO DEMOVIĆ, GLAZBA I GLAZBENICI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI: OD POČETKA XI. DO POLOVINE XVII. STOLJEĆA, str. 149

(11) IVO PERIĆ, RAZVITAK TURIZMAU DUBROVNIKU I OKOLICI OD POJAVE PAROBRODARSTVA DO 1941. GODINE, str. 101-107

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dubrovački_tramvaj

(12) HBL Pejo Ćošković (2005)

*http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(13) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(14) ADRIANA TOMAŠIĆ, MONOGRAFIJA RADIO DUBROVNIK - 70 GODINA, DOKUMENT JEDNOG VREMENA, JEDNOG GRADA I JEDNOG RADIJA

(15) ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ, str. 77,78

*Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 548

(16) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Str. -253-260-