Gradoplov 23.11.2017.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Tijekom dubrovačkog ustanka protiv Francuza, na današnji dan, 23. studenog 1813. godine, postignut je veliki uspjeh ustanika za¬uzećem Žarkovice i Bosanke. (1) Na današnji dan, 23. studenoga 1991. godine, u Mokošici JA je formirala »Komandu mesta« čime je i formalno potvrdila okupaciju mjesta. (2) Na današnji dan, 23. studenoga 1913. godine, umro je veliki dobročinitelj i mecena za mnoge ustanove u Dubrovniku, Ignacije (Inje) Amerling. (3) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Kolumban, Klement, Milivoj i Blagoje. (4) Svake godine 23. studenoga, u svijetu se obilježava Međunarodni humanitarni dan, kako bi se ljude podsjetilo na nužnost ulaganja u vlastitu dobrotu. (5)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Dok se sa sigurnošću, iz dubrovačkih arhivskih dokumenata, može znati što znači zanimanje ljekarnik - spičar (speciarius, aromatarius), čime se bavio i kakva su bila njegova saznanja i mogućnosti, dotle se za fizikuse, kirurge i brijače to teže može ustanoviti. Naime, za skupljanje i pripremanje lijekova bila je potrebna posebna sposobnost, a čovjek koji se tim poslom bavi, stručnjak, specialis, u Dubrovniku se na­ziva spičar, dok se prostorija u kojoj radi i trguje naziva spičarija. Uglavnom se zna da je fizikus bio viso­koškolski medicus, da je kirurg bio, više praksom nego knjiškim učenjem, osposobljeni stručnjak za »vanjske« bolesti:  puštanje krvi, namještanje kostoloma i iščašenja, za otvaranje apscesa, vršenje trepanacije, a vrlo rijetko i samo katkad i za rezanje otoka (bubona) od kuge. Brijači se, pak, bave sit­nijim kirurškim poslovima, obdukcijama, previjanjem gnojnih rana, venesekcijama, stavljanjem melema i previjanjem. Međutim; to nije uvijek tako. Ponekad se susreće i liječnik koji je tituliran s magister fizikus i kirurg (physicus et chirurgus). Ponegdje kirurg svojim djelovanjem zadire i u internu medicinu, premda je ona bila strogo rezervirana za učenije fizikuse. Od XV stoljeća se susreće naziv doctor in medicinis, doctor in physica, doctor artis medicinae; najčešće, pak, magister medicus physicus. U arhivskim dokumentima se nailazi i na vrlo cijenjene j poštovane pripadnike brijačkog staleža, koji se tituliraju i hvale ništa manje od priznatog i poznatog kirurga, odnosno magistra medicine. Neki su od njih primani u državnu službu, a čak su slati i da liječe vladare, odnosno važne osobe sa kojima je dubrovačka vlada htjela ostati u vrlo dobrim odnosima (poput npr. Bosnei Srbije). Tako se npr., na današnji dan, 23. studenog 1415. godine, potvrđuje za godinu dana u državnoj službi Domince, barberius. No, sam podatak da je on prvi put primljen u državnu službu 24. rujna 1390. g. mnogo govori o njegovoj vrijednosti i umijeću liječenja. (339) Izgleda da je ovaj brijač, sin du­brovačkog kamenara Jureka, uživao veliko povjerenje i ugled u Dubrov­niku, jer mu je, npr., bilo dozvoljeno, zapravo naređeno, da uredi veliku i lijepu ljekarnu i da u njoj ne smije biti nikakve trgovačke robe, osim pribora i predmeta koji su potrebni za brijački i kirurški posao. (340) Ipak, iz podatka da mu godišnja plaća nikada nije prelazila 50 perpera, uočljivo je da je vlada i te kako pravila vrijednosnu razliku između ško­lovanog fizikusa, odnosno kirurga, i priučenog brijača, ma kako vrstan on bio. (6) 

Na današnji dan, 23. studenog 1461. godine, Novi bosanski kralj Stjepan Tomašević izdao je Dubrovačkoj Republici, nakon svog nastupa na prijestolje, a na njihovo traženje, uobičajenu povelju kojom Dubrovčanima, riječima sličnim onima u poveljama svojih prethodnika, potvrđuje sve ranije povlastice i povelje. Dva dana kasnije, 25. studenog izdaje kralj Dubrovčanima i niz drugih povelja. Jednom zapovijeda svim svojim službenicima i podložnicima, da uz plaćanje dužne carine, dopuste dubrovačkim trgovcima slobodno trgovati. Drugom određuje da dubrovački novac nesmetano kola Bosnom, kako je i prije bilo. Dvjema poveljama obvezuje se Dubrovčanima isplatiti preostali dug za srebro što su ga već kralj Tvrtko a zatim i otac mu Tomaš uzeli od Dubrovčana. Očito je, dakle, da su Dubrovčani vodili u Bosni veliku trgovinu sa srebrom i iz nje ga izvozili. Uza sve te povelje dubrovačka vlada, zbog nevolja izazvanih turskim provalama, često obustavlja trgovinu s Bosnom. (7)

Od 1481. do 1486. nema većih radova na utvrđenjima grada Dubrov­nika. Tih godina, s malim prekidom od 1484.-1485., u gradu je harala jaka kuga. Jedan od važnijih projekata i radova toga vremena izgradnja je luke i Valobrana (Kaše). Godine 1485., naime, ozbiljno se radi na izgradnji lukobrana, pa tako Vijeće umoljenih zaključuje četvrtog ožujkada da se za taj rad uzmu svi novci depozita, izuzevši depozit velike carinarnice, a na današnji dan, 23. studenoga, te 1485 godine, Malo vijeće dopušta nadstojnicima izgradnje luke, da se pobrinu za potrebno drvo za izgradnju lukobrana. Sami zaključak Vijeća umoljenih, o izgradnji gradske luke u kamenu, prema nacrtu, odnosno modelu, koji je izradio inženjer Paskoje Miličević, donesen je osamnaestog veljače 1484. godine. Lukobran, naravno postoji još i danas, te koliko je bio potreban za zaštitu luke od jugoistočnih vjetrova i valova, toliko je bio potreban i radi obrane luke od neprijateljskih napada. Dok taj lukobran nije postojao, lučki lanac je išao od kule sv. Luke do one od Mula, a to je bila duljina od nekih 130 metara. Za tako dugi lučki lanac trebala je velika količina hrastovih greda i željeznih spona. (8) 

Krajem 1813. rodila se nada kako bi se opet mogla oživjeti Dubrovačka Republika, pa je na nagovor Engleza na tlu bivše Republike podignut ustanak protiv Francuza. Uvidjevši da neće ništa postići bez suradnje dubrovačkog puka, kod kojeg je već raslo nepovjerenje spram saveznika, Englezi su počeli razmišljati da se dopusti podizanje dubrovačke zastave. *Najzad, kapetan Hoste je 15. studenog u Cavtatu ipak odobrio isticanje zastave sv. Vlaha, priznajući je kao savezničku, a Vlaho Caboga, je uz pristanak nazočne vlastele i Engleza, proglašen privremenim guvernerom Dubrovačke Republike sa zadaćom da obnovi stare zakone i poredak. Od tog su trenutka konavoski seljaci počeli formirati naoružane ustaničke je­dinice. Troškove prehrane i naoružanja snosili su sami, a Englezi su ih op­skrbljivali samo streljivom. I u takvim okolnostima raspoloženje naroda za ustanak svakim danom sve je više raslo, ali je Caboga bio neodlučan i sve više oklijevao u daljnjim postupcima. Na čelu konavoskih ustanika uz vlastelu su bili i seoski glavari. Ustanike u Župi i na Brgatu okupio je i preuzeo zapovjedništvo Dživo Natali. Veliku podršku u organiziranju i obuci ustanika pružio je engleski poručnik McDonald, koji je postao omiljen među Dubrovčanima*. **23. studenoga sav narod Konavala, Cavtata, Župe i Brgata, pod vodstvom grofa de Caboge, pukovnika de Natalija i drugih mlađih pripadnika dubrovačke vlastele, pojavi se iznenada na brdima što dominiraju gradom Dubrovnikom*. Za­uzećem Žarkovice i Bosanke, 23. studenog, postignut je veliki uspjeh. No, u nemogućnosti da osvoje jaku utvrdu Fort Impérial, Dubrovčani su se ulo­gorili na padinama Srđa, odakle su ih Francuzi tukli topovskom vatrom iz Grada i s Lokruma. *No, unatoč obećanjima, 28. siječnja 1814. g. istoga dana kada su Francuzi napustili Dubrovnik, u grad su - probivši Vrata od Pila - ušli Englezi i austrijska vojska, ali ne i prevareni dubrovački ustanici**. (9) 

Planinarstvo u Dubrovniku ima dugu prošlost, jer početke nalazimo u 18. stoljeću, kada se pješačilo u znanstvene svrhe radi ispitivanja tla i bilja. Planinare­nje u današnjem smislu počelo se razvijati poslije prvog svjetskog rata. Zasluge za okupljanje prijatelja ovog Sporta i za osnutak kluba pripadaju Šušačaninu Đuru Panyju. Na poticaj Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu, kojega je bio član, on je okupio ljubitelje ovog sporta i sazvao sastanak, na današnji dan, 23. studenog 1928. godine. Nakon izlaganja o značaju i potrebi osnutka društva, u inicijativni odbor ušli su: Đuro Pany, predsjednik, i članovi: Petar Slovinić, Ivo Kolić, Josip Soltar, Nikola Tijanić, dr. Anselmo Tijanić, Andro Spiletek, dr. Frano Dabrović, Stijepo Rudenjak i Ivo Kisić. Odbor je, osim priprema za osnivačku skupštinu, organizirao i prvi službeni izlet i tako inicirao klupsku sportsku djelatnost. Izlet je bio 26. prosinca 1928. na Sniježnicu, visoku l 234 m. Od Mihanića, gdje se stiglo vlakom, započeo je uspon i trajao četiri sata. Dolaskom na vrh planinari su uživali u prekrasnom pogledu na Orjen, Zubačke planine, Lovćen koji je prekriven snijegom, a pogled na more bio je uskraćen zbog magle, zapisao je profesor Milivoj Petković u knjizi Tjelesno vježbanje i šport u dubrovniku od 14. stoljeća do 1941. godine. 1929. Nakon što su obavljene sve predradnje i veliki župan dubrovačke oblasti aktom br. 607/29 od 15. siječnja 1929. odobrio osnutak, dana 23. veljače 1929. u prostorijama podružnice Jugoslavenske ujedinjene banke održana je os­nivačka skupština. Već tada Društvo je imalo 43 člana. Na skupštini je prihvaćen naziv društva "Orjen", zapravo podružnice Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu. Od 1995. godine društvo nosi sadašnje ime HPD «Dubrovnik».(10) 

Na današnji dan, 23. studenoga 2010. godine, plaže na Pelješcu i Mljetu bile su prekrivene otpadom. Jako jugo donijelo je morem do obale Dalmacije dotada nezapamćene količine otpada iz Albanije i Italije. Pogoršanje vremena koje je donijela jaka ciklona s jugozapada, uz obilne kiše, uslijed kojih je dan ranije Dubrovnik bio opet poplavljen, donio je probleme lokalnim upravama na Mljetu i Pelješcu. Snažno jugo, koje na hrvatskom dijelu Jadrana tjera more na obalu, donio je razni otpad koji je zatrpali I u potpunosti prekrili plaže na otoku Mljetu i na poluotoku Pelješcu, u mestima Žuljana i Trstenik. I ranijih godina tim morskim putem stizale su neobične naplavine kojima je bilo teško utvrditi porijeklo.  Najtajanstvenije su svakako bili leševi bez glave i ruku, za koje se pretpostavlja da su žrtve mafijaških obračuna i bačeni s broda negde u albanskim ili italijanskim teritorijalnim vodama odakle su ih struje dogurale do Mljeta. (11) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

1647. godine, u Dubrovniku je rođen, pravnik i pisac Petar Boždarović, (Bosdari da Ombla, Boždar, Božidari, Božidarić, Božidarević, Pietro Bosidari). Crkveno i građansko pravo diplomirao je u Rimu, te je u Italiji je obavljao i poslove u ime Dubrovačke Republike; 1680. pribavio je od Genove svotu potrebnu za plaćanje danka Turcima. Dubrovački ga je Senat zbog dobro obavljenih poslova bio naumio izabrati za nadbiskupa kada bude slobodna nadbiskupska stolica. Ostavio je bogatu rukopisnu zbirku pjesničkih, pravnih, povijesnih i teoloških spisa, među kojima se ističu oni o antičkim spomenicima i upravi u Genovi. Stihove je pisao na latinskom. Petar Boždarović, umro je u Rimu na današnji dan, 23. studenoga 1684. godine. Pokopan je u crkvi Sv. Jeronima u Rimu, gdje je sačuvan i nadgrobni natpis. (12)

Na današnji dan, 23. studenoga 1715. godine, u Jasenicama kraj Cavtata rođen je pjesnik, biskup i vrstan propovjednik Anzelmo Katić. Potkraj 1760. papa Klement XIII. imenovao ga je biskupom Trebinjsko-mrkanske biskupije. Za razliku od prethodnika koji su samo povremeno pohodili Biskupiju, on je u njoj gotovo stalno boravio, u Trebinju, a u nesigurnim vremenima u Čepikućama na dubrovačkom području, gdje je uspostavio i svoju rezidenciju. Kongregaciju u Rimu šest je puta obavijestio o stanju u Biskupiji te tako ostavio vrijedne povijesne bilješke o hrvatskom katoličkom pučanstvu potkraj XVIII. st. u istočnoj Hercegovini. — Pisao je elegije, epigrame, sonete i prigodnice – uglavnom na latinskom jeziku, ali i na talijanskom te hrvatskom –dio njih sačuvan je u rukopisu u samostanu Male braće u Dubrovniku. (13)

Na današnji dan, u noći s 23/24. studenoga 1796. godine, u Parizu je umro pisac, prevoditelj, biograf i diplomat Miho Sorkočević. Studirao je na Sveučilištu u Bologni, gdje je pohađao predavanja iz filozofije, retorike i prava. Bio je glavni začetnik i voditelj prosvjetiteljskoga Domoljubnoga društva (Società patriotica) u Dubrovniku 1793., za koje je držao predavanja. Obavljao je službu diplomata. Bio je dopisni član padovanske Akademije znanosti te rimske akademije Degli Arcadi. Bavio se prevođenjem, pisao je prigodne pjesme, sonete na talijanskom te znanstvena djela na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Prema predlošku Jeana de Palaprata i Davida Augustina de Brueysa priredio je preradbu srednjovjekovne francuske farse Meštar Pierre Pathelin(Maistre PierrePathelin), izvedenu 1793., nazvavši ju, pod pseudonimom Proto Miho Gružanin, Pokrinokat. Pisao je nekrologe (Franu Stayu i Rajmundu Kuniću) te priredio izdanja Ludovika Crijevića Tuberona i drugih dubrovačkih autora. U njegovoj ostavštini pozornost privlači putopisni dnevnik s putovanja po Italiji, Veneciji, Trstu i Rijeci. Dopisivao se i prijateljevao s mnogim uglednicima, npr. s Adamom Alojzijem Baričevićem, Julijem Bajamontijem, Albertom Fortisom. Miho Sorkočević rođen je u Dubrovniku 25. prosinca 1739. godine. (14)

Na današnji dan, 23. studenoga 1909. godine,  u Selcima na Braču, rođen je Niko Carević, hrvatski ortoped, koji je 1950. godine osnovao i do umirovljenja 1977. vodio Ortopedsko-traumatološki odjel u Dubrovniku. Posebice se bavio biomehanikom i traumatologijom koštanoga sustava; a izradio je i vlastitu modifikaciju liječenja otvorenih prijeloma potkoljenice. Pisao je i o povijesti svoje struke. Bio je član je i suradnik više znanstvenih ustanova i društava u zemlji i inozemstvu. Niko Carević, umro je u Dubrovniku, 17. travnja 2003. godine. (15)

Na današnji dan, 23. studenoga 1913. godine, umro je veliki dobročinitelj i mecena za mnoge ustanove u Dubrovniku, Ignacije (Inje) Amerling, rođen 1830. g., potomak austrijske obitelji koja se u Dubrovnik doselila početkom 19. stoljeća. Široj je javnosti danas možda najpoznatiji jer je u svoje i u ime svoje braće Antuna i Nika rodnome gradu poklonio dvije javne fontane:onu na Brsaljama, rad poznatoga kipara Ivana Rendića i manju, postavljenu na Gundulićevoj poljani. Braća Amerling bili su gorljivi zagovaratelji osnivanja Domorodnog muzeja, utemeljenog 1872. godine, kao preteče današnjih Dubrovačkih muzeja. Ignacijev je najstariji brat Josip bio svećenik, član Hrvatskoga narodnoga preporoda i prigodničarski pjesnik, a braća Antun i Niko živjeli su najviše u Egiptu i Južnoj Americi kao trgovci, nikad ne zaboravljajući rodni grad. Tako je Niko Amerling (1822.-1892.), trgovac u Aleksandriji, utemeljio nekoliko važnih dobrotvornih zaklada: za pomoć siromašnim obrtnicima i njihovim obiteljima, za pomaganje siromašnim djevojkama pri udaji (dvije godišnje), te zakladu koja je skrbila o Dječjem zakloništu u zgradi u Karmenu, napominje Viđen. Ulogu braće Amerling, nastavlja, posebno valja istaknuti kad je riječ o osnivanju Domorodnoga muzeja (danas Dubrovačkih muzeja) koji je utemeljen 1872. godine. Oni su bili gorljivi zagovaratelji osnivanja muzeja i darovali su velik broj egipatskih, orijentalnih i japanskih predmeta, ptica, minerala i raznovrsnih rijetkosti. Ignacije Amerling umnožio je zaklade koje je utemeljio njegov brat, a njegovim je sredstvima 1896. podignut novi kat nad sjevernim krilom franjevačkoga samostana, 1899. obnovljena  kamena ograda terase iznad klaustra, a 1901. godine preseljena i proširena ljekarna Male braće. Do tada se stara franjevačka ljekarna nalazila dublje u samostanu u koji nisu, zbog pravila klauzure, mogli ulaziti laici, posebno žene. Kako je po tadašnjem austrijskom zakonu ljekarna morala biti dostupna svakome, Inje Amerling je platio preseljenje i preuređenje ljekarne na dostupnijem i praktičnijem mjestu na kojemu djeluje sve do danas. Također je bio donator kipova svetaca koji su 1904. postavljeni na pročelja dubrovačke katedrale, rad kipara Marina Radice. Koliko su ga suvremenici cijenili dovoljno govori činjenica da su mu na pročelju katedrale, ravnopravno uz spomen ploču Stjepanu Gradiću, dali uklesati natpis koji svjedoči o tom poduhvatu. Bio je počasni član i predsjednik brojnih dubrovačkih društava, a za svoja je filantropska djela 1900. proglašen vitezom Sv. Groba Jeruzalemskoga koji, uz Malteški red,  jedini srednjovjekovni viteški red, djeluje do danas. Proglašen je i vitezom Reda cara Franje Josipa te je od pape dobio odličje Pro Ecclesia et Pontefice. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Mihajlu. (16)

11. studenog 1882. godine, u Janjini na Pelješcu, rođen jehrvatski povjesničar i etnograf  Nikola Zvonimir Bjelovučić. Studirao pravo u Zagrebu 1901–04. i Beču 1905–06., doktorirao u Zagrebu 1907. Kao odvjetnik radio u Trstu, Metkoviću i Dubrovniku do 1935., potom kao sudac upravnoga suda u Dubrovniku 1935–40. Provodio agrarnu reformu u Dalmaciji 1920–23. i zastupao interese seljaka. God. 1925. pokrenuo tjednik Hrvatska riječ, kojemu je bio urednik i vlasnik. U Dubrovniku je bio osnivač i dugogodišnji predsjednik ogranka Braće hrvatskog zmaja i Hrvatskoga starinarskog društva te osnivač i predsjednik podružnice Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Pisao je radove iz arheologije, povijesti i etnografije, a istodobno i književne sastavke, pjesme, novele i kritike. Kao povjesničar nije osobito pouzdan. Glavna su mu djela: Poluotok Rat ili Pelješac (1907), Povijest poluotoka Rata (Pelješca) sa dijelom povijesti Zahumlja (Hercegovine) i Dubrovačke republike (1921), Bogomilska vjera od XII–XIV. vijeka (1926), Katolička crkva na Pelješcu (1933). Nikola Zvonimir Bjelovučić, umro je u rodnoj Janjini, na današnji dan, 23. studenog 1952. godine. (17)

Na današnji dan, 23. studenoga 1959. godine, u Zagrebu je rođena pravna povjesničarka, znanstveni je savjetnik u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku Nella Lonza. Doktorirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu (1996). God. 1984–97. predavala hrvatsku pravnu povijest na Pravnom fakultetu u Zagrebu, potom prelazi u Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Godine 2009. izabrana za izvanrednog profesora Sveučilišta u Dubrovniku. Predaje na poslijediplomskom studiju na dubrovačkog Sveučilišta. Glavni znanstveni interesi su joj: državne institucije i društvo Dubrovačke Republike (javni rituali, kažnjavanje); pravni poredak srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih zajednica (statutarno pravo i ius commune, kazneno procesno pravo i penalni sustav); te izdavanje srednjovjekovne pravne građe.U domaćim i stranim publikacijama objavljivala radove iz područja srednjovjekovne pravne povijesti i dubrovačke povijesti XVII. i XVIII. stoljeća. Priređivala srednjovjekovnu pravnu građu (Statut Dvigradske općine, Vodnjanski statut, Statut Paške općine, odluke dubrovačkih vijeća). Važnija djela: Pod plaštem pravde: Kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u XVIII. stoljeću (1997), Kazalište vlasti: Ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. stoljeću (2009), Odluke dubrovačkih vijeća 1390–1392. (sa Zdravkom Šundricom, 2005). Sa Zdenkom Janeković-Römer pokrenula je i vodila Dubrovačku medievističku radionicu (1993-96). Govori i piše talijanski, francuski, engleski i nizozemski, služi se latinskim i njemačkim. (18) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u subotu 23. studenoga 1991. godine, u Mokošici JA je formirala »Komandu mesta« čime je i formalno potvrdila okupaciju mjesta. U organizaciji Štaba civilne zaštite Općine Dubrovnik, započeo je dnevni prijevoz iz Gruža u Mokošicu brodom Argosy. Za odlazak u Mokošicu bilo se je potrebno prijaviti 24 sata ranije Štabu CZ, jer je vojska tražila dostavu spiska putnika. Granate su padale po Lapadu i otoku Koločepu. *Naime, četrdesetak mina palo je prethodne noći i po otoku Koločepu, po predjelu Donjega Čela. Zrakoplovi su u nekoliko navrata nadlijetali dubrovačko područje. Bombardirali su i više puta raketirali Ston, Dole, Visočane i još neka mjesta u Primorju*. »Liburnija« je isplovila za Zeleniku s 1600 putnika. *Toga dana je otputovao i francuski ministar Bernard Couchner, koji je deset dana proboravio na području Dubrovnika.* U Ženevi je održan susret kojem su prisustvovali lord Carringhton, Cyrus Vance, Tuđman, Milošević i general Kadijević. Potpisali su još jedno, i to četrnaesto primirje*. (19) Na stonskoj bojišnici, na današnji dan,23. studenoga 1991. godine u Dubrovačkom Primorju, prilikom izvršenja borbene zadaće, poginuo je pripadnik HV-e Niko Katičić. (20) Na današnji dan, 23. studenoga 1991. godine, poginuli su pripadnici 4. brigade ZNG-e: Željko Roguljić i Ivica Tuzluk, *te pripadnik 156. brigade HV-e, Mate Vladić. (21) Na današnji dan, 23. studenoga 1991. godine, kao civilna žrtva u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginuo je Pero Katičić, iz Smokovljana. (22) 

Izvori i literatura:

(1) STJEPAN ĆOSIĆ – DUBROVNIK NAKON PADA REPUBLIKE, str. 103-109

(2) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 540

(3) http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=27342#.WBinc9QrLiw

IVAN VIĐEN

(4) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(5) http://www.uppt.hr/aktivnosti-mainmenu-43/23-zdravstvena-kultura/1617-23-studeni-meunarodni-humanitarni-dan

(6) JURICA BAČIĆ, NEKAD U DUBROVNIK – HIGIJENSKO EPIDEMIOLOŠKE PRILIKE U DUBROVNIKU U XV STOLJEĆU, str. 92,93

(7) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526, str. 229

(8) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 107

(9) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 206

* STJEPAN ĆOSIĆ – DUBROVNIK NAKON PADA REPUBLIKE, str. 103-109

** SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 212,213,214

***http://www.matica.hr/kolo/310/Osvrt%20na%20ustanak%20podignut%20u%20Dubrovniku%201813.%E2%80%931814./

(10) MILIVOJ PETKOVIĆ, TJELESNO VJEŽBANJE I ŠPORT U DUBROVNIKU OD 14. STOLJEĆA DO 1941. GODINE, str. 168,169

(11) http://www.politika.rs/rubrike/region/Otpad-prekrio-plaze-na-Peljescu-i-Mljetu.lt.html

(12) HBL Neven Budak (1989)

(13) HBL - Franjo Emanuel Hoško (2009)

(14) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(15) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(16) http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=27342#.WBinc9QrLiw

IVAN VIĐEN

(17) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

+ HBL Frano Glavina (1989)

(18) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(19) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 540

*ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ , str. 50,51

(20) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 39,40, VJEČNI KAO DOMOVINA , Str. -146-Niko Katičić

(21) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Str. -253-256-*262-

(22) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 267, 269