Gradoplov 23.12.2020.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 23. prosinca 1378. godine, donesena je odluka da se uvedu obvezna nagradna natjecanja: za strijelce i samostrijelce. (1) Na današnji dan, 23. prosinca 1910. godine, dan nakon svečanog početka prometa u diverziji tračnica oštećen je dubrovački tramvaj. (2) Na današnji dan, 23. prosinca 1939. godine, u Trsteniku je rođen dipl.ing, političar i ratni dubrovački gradonačelnik Petar Poljanić. (3) Katolička crkva danas se sjeća sv. Ivan Kentijski, prezbiter. (4) Dan smrti don Ivana Đamića (1950-2002). (5) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: lvan Kentijski, Viktorija,Vikica. (6)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Sredinom XIII st. u Parmije rođendubrovački nadbiskup Bonaventura. Nakon smrti dubrovačkog nadbiskupa Salvija (oko 1279), njegovim je nasljednikom imenovan franjevac Marko iz Venecije, koji umire prije nego je Papa potvrdio imenovanje. Pošto franjevac Filip iz Mantove, a potom i Luka iz Padove, ne prihvatiše izbor, papa Martin IV imenovao je na današnji dan, 23. prosinca 1281. godine dubrovačkim nadbiskupom franjevca Bonaventuru iz Parme. Došavši 1282. u Dubrovnik nastojao je uspostaviti crkvenu disciplinu i povratiti oteta crkvena dobra. Kao svog legata Papa mu je poslao opata benediktinske opatije na Lokrumu Petra i ovlastio ga da sredi to pitanje. U travnju 1283. izbila je u Dubrovniku buna protiv nadbiskupa Bonaventure, koju je vodio podđakon Prodanella (Prodanello). Razlog buni bio je dug koji je Bonaventura utjerivao od svećenstva i nekih Dubrovčana. Spor je riješen nagodbom pred sudom u listopadu 1284. Pape Martin IV, a poslije i Honorije IV, tražili su od njega da popuni ispražnjene biskupske stolice Stonske i Trebinjske biskupije. Nadbiskup Bonaventura umro je potkraj XIII st., a ime mu se posljednji put spominje 22. svibnja 1292. godine, u dopuni Dubrovačkog statuta (knj. VIII, gl. 52). (7) 

18. stoljeće je "značajno doba staroga Dubrovnika". Iz tog razdoblja datiraju i prvi pojavni oblici športskih aktivnosti, koji postaju sastavnim dijelom života u Dubrovniku. Ali već prije 1270. godine zabilježeno je gađanje strijelom, a pojavu dvoboja imamo 1338., plesa 1432., igranja loptom 1448. U prvoj polovici 15. stoljeća zna se za alku, 1491. za mačevanje, 1514. za igru osvajanja gradova, a u 16. stoljeću veslanje i jedrenje. Najstariji podatak u Dubrovniku o obaveznom sudjelovanju u strijeljanju donosi nam dubrovački kroničar Jakov Lukarević. On ističe da su omiški gusari oko 1270. godine napali dubrovačke ribarske brodice u Gruškoj luci: "Poslije toga Dubrovčani su naredili, da se mladići njihova grada i teritorija okupljaju u prazničke dane, određujući nagradu onomu koji sa samostrijelom ili strijelom pogodi bolje cilj. Za potrebe streljaštva 1385. godine izgrađena je streljana. Prvi korak u organizaciji strijelaca Republika je napravila 24. ožujka 1346. godine, kada je donesena odluka: "da se popišu svi strijelci i izda naređenje da idu na strijeljanje svake svečanosti". Desetak godina poslije toga, 1359. susrećemo daljnje usavršavanje u organizaciji strijelaca. Odlukom Velikog vijeća Malo je vijeće bilo dužno popisati sve samostrijelce (strijelce samostrijelom) i imenovati njihove rukovoditelje. U decene su upisivani svi plemići i pučani Grada (poslije i s cijelog teritorija Re­publike) od 16 do 40 godina života. Decene su, prema pisanju Đurđice Petrović, jedna vrsta interne narodne vojske, a bile su organizirane na načelu staleške pripadnosti, tj. plemići su imali svoje, a pučani svoje decene. Bili su obvezni sudjelovati u gađanju svake svečanosti, a u suprotnom plaćali bi kaznu: plemići 6, a pučani 3 groša. Takva organizacija strijelaca omogućivala je redovito vježbanje i natje­canje uz nadzor, te brže okupljanje strijelaca kad bi se za to pokazala potreba. Naime, u trenutku opasnosti strijelci su pozivani zvonjavom crkvenih zvona, a uz organizaciju u decene, kojima su rukovodili kapetani, njihovo okupljanje i nadzor bili su uspješniji. Republika je neprekidno nastojala osposobiti što više kvalitetnih strijelaca. Potvrdu toga nalazimo u odluci, donesenoj na današnji dan, 23. prosinca 1378. godine, kada je odlučeno da se uvedu obvezna nagradna natjecanja: 1. siječnja za strijelce i 2. siječnjaza samostrijelce, s nagradom od jednog dukata. Strijelci su gađali iz luka koji nije pripadao zvaničnom naoružanju, ali su ga imali u velikom broju i držao se jednim od glavnih oružja. Strijelci su gađali iz samostrijela, naprave od luka i tetive koja se natezala da bi se strijela lansirala. U uporabi su bile dvije vrste samostrijela: ručni i tvrđavski. Budući daje ručni samostrijel bio obvezno naoružanje samostrijelaca i dominantno oružje u 14. stoljeću u Dubrovniku, možemo smatrati, iako se u dokumentima ne spominje vrsta samostrijela, da se na natjecanjima gađalo iz ručnog samostrijela. Spomenutom odlukom iz 1378. godine bili su određeni kao rukovoditelji natjecanja Klement Gučetić i Pavle Gundulić, a 1380. godine ime­novani su za službenike natjecanja Volčić Bobaljević, Jakov Gundulić i Andrija Volčić. (8) 

Prvi knez u Konavlima i njegovi nasljednici u 1420. birani su u Senatu, dok su svi stali, prema propisu od 13. svibnja 1420. birani u Velikome vijeću. Za kneza je mogao biti biran vlastelin koji je navršio 30 godina. Zbog malog broja punoljetne vlastele, 1660. godine ta je dob snižena na 25 godina, osim za stonskog i lastovskog kneza. No 1739. godine propisano je da konavoski knez ne smije biti mlađi od 30 godina.Izborni mandat kneza trajao je 6 mjeseci, do 1636. godine, kada je produžen na godinu dana. Izabrani knez nije smio otkazati službu, pod kaznom od 100 perpera, to je bez kazne mogao učiniti svaka dva mjeseca u mandatu od 6 mje­seci (uredba od 24. siječnja 1427). Vrijeme koje je moralo proteći do ponovnog izbora (vakancija) tra­jalo je jednu, dvije, tri i čak pet godina. Takav propis donesen je 1723. godine. Ali s vremenom se pokazalo da je na taj način teško popunjavati mjesto knezova, pa je 1768. godine dana alternativa. Propisano je da se moraju staviti na glasanje oni koji imaju vakanciju od pet godina, ali ako izbor ne uspije, mogu se birati i oni koji nemaju toliku vakanciju, s tim da ne bude kraća od godinu dana. Razumljivo da je duža ili kraća vakancija bila uvjetovana uglavnom brojčanim stanjem vlastele, ali i velikim interesom za ta mjesta, koja su, posebno u 18. stoljeću, bila vrlo unosna. Vrijeme izbora u početku nije bilo točno određeno. Novi knez se birao kada je trebalo zamijeniti prethodnoga, pa se tako moglo dogoditi i događalo se, daje u određenoj godini zabilježen samo jedan knez, kada  mu je mandat trajao 6 mjeseci. Ako je, naime, knez izabran krajem godine, mandat mu je istjecao u lipnju sljedeće godine, pa je do kraja dine bilo mjesta za samo jednog kneza. Godine 1636, kada je mandat knezova produžen na godinu dana, određeno je da se izbor vodi u ožujku. Bilo je godina kada knez uopće nije bio izabran. U tom je slučaju administraciju vodio kancelar. A ako je trebalo obaviti neki zadatak koji nije mogao izvršiti kancelar, vlada je slala posebnog službenika. Primopredaja kneževske dužnosti, prema uredbi od 23. prosinca 1438. godine, morala se obavljati u prostorijama kneževa dvora u Konavlima ili u crkvi Male braće u Pridvorju. Taj propis je donesen zato što su se neki knezovi smjenjivali, kako se kaže u uredbi, na putu ili u Cavtatu što je bilo protiv shvaćanja vlade i što je predstavljalo nepoštivanje vlasti. Ovdje treba spomenuti da je konavoski knez neko vrijeme bio i kapetan Cavtata, te da je tri mjeseca od svog jednogodišnjeg mandata morao boraviti u Cavtatu. Naime, 26. srpnja 1680. Veliko je vijeće do­nijelo odluku od spajanju cavtatskog kapetanata (osnovan 22. lipnja 1497) s konavoskom knežijom, za vrijeme od pet godina. No, već poslije nepune tri godine (23. veljače 1683) ova je odluka opozvana s moti­vacijom da je potrebna neprekidna prisutnost kneza u Konavlima te da se ubuduće mora birati samo knez Konavala. (9) 

U obične dane u Dubrovniku XIV. i XV. stoljeća, jeo se jednostavan obrok, prosto pripravljen. Jušna jela su rijetkost; žlica se malo ili nikako ne upotrebljava, a viljuška pogotovo. Još se ne zna za krumpir, kukuruz, grah. O tim namirnicama prve vijesti donose mornari tek poslije 1492. g. Meso i riba su se manje jeli. Hrana se reže nožem ili se kida prstima. Kako se radilo od izlaza do zalaza sunca, iz dana u dan, a hranilo jednolično, otuda pojava da se prilikom svadbe, za vrijeme praznika, vjerskog blagdana i sl. hrana raz­bacivala, odnosno trošila u enormnim količinama. Da bi se potakao ape­tit, namirnice su se obilato začinjavale mirodijama, i otuda je potražnja za njima tijekom srednjeg vijeka velika, a cijena im je bila visoka. Više je ljudi jelo iz iste zdjele; najčešće se pripremljena hrana kidala rukama (najčešće meso pečeno na otvorenoj vatri), pa su se, vjerojatno, ruke prale nekoliko puta za vrijeme objeda. S obzirom na to da promet i potrošnja ribe nije bila određena posebnim zakonom, teško je danas za­ključiti koliku je ulogu u ishrani stanovništva Republike imao ribolov. Uočljivo je, međutim, da je, kadgod su u posjet Dubrovniku dolazile uglednije osobe, dubrovačka vlada osiguravala dovoljnu količinu vrsne ribe za njihove stolove, i skoro je redovito određivala jednu do dvije lađe kojima se to osiguravalo. Od ulovljene ribe ribari su morali davati određeni dio knezu, nadbiskupu i prokuratorima dubrovačke katedrale. Prodaja ribe se oporezivala desetinom, tj. deseti dio zarađenog prodajom ribe je odvajan za državne potrebe. Riba se još konzumirala i kao konzervi­rana, tj. očuvala bi se tako što se sušila na dimu ili suncu, što bi se solila ili marinirala. Posoljena riba, uz razne vrste zelja (kupus, blitva) i sočivo (bob, leća i sl.) je u redovitom, sva­kodnevnom jelovniku našeg priobalnog područja sve do današnjih dana, pa se sa sigurnošću može pretpostaviti da je tako bilo i tijekom XV stoljeća na području Dubrovačke Republike. Riba se smjela prodavati samo u ribarnici. Izuzetak je bio u slučaju da je ribu kupio netko »tko ide u vinograd ili na put«. Naime, jedino ako se nekog sretne da ide u vinograd ili na put, dopušteno je prodati mu ribu izvan ribarnice.« Odlukom Velikog vijeća 1477 g. plemićima je iz motiva časti, bilo zabranjeno baviti se ribolovom i uzimati u zakup carinu od ribe, ili biti jamac. Sankcija za nepoštivanje ove odredbe bila je 100 dukata. Međutim, na današnji dan, 23. prosinca 1491. godine, Veliko vijeće je povuklo tu zabranu s time da se plemstvo drži svih postojećih propisa o uzimanju carine nad ribom u zakupu i plaćanju potrebnog jamstva«. (10) 

Odmah nakon uvođenja, tramvaj je u Dubrovniku, današnjim jezikom rečeno, bio pravi hit. Svjedoči o tome podatak da su u prvih deset dana prometovanja, od 22. do 31. prosinca 1910. prevezao čak 19 168 putnika. Ako se zna da je Dubrovnik u to doba imao 12 000 stanovnika, to je zaista golem ostvareni promet.  No, da nisu ipak svi u Dubrovniku s jednakim oduševljenjem prihvatili tramvaj, svjedoči napis u istome broju „Prave Crvene Hrvatske“ o incidentu koji se zbio već sutradan nakon svečanog početka prometa:„ATENTAT NA ELEKTRIČNU ŽELJEZNICU. U petak na 23. ov. mj. ( 23. prosinca 1910. godine ) Neki zlikovci htjedoše počiniti takav zločin, kakav jedva može čovjek promisliti: u večer okolo 6 ura nabaciše gomilu kamenja na obe tračnice u istom pravcu, u duljini od 1 ½ metar poviše gruškog polja. Iz Gruža su hodila put grada prikopčana dva vagona, i kako udariše u nabačeno kamenje tako iskočiše iz tračnica. Velika je sreća što su iskočila s desne strane, prama brdu, jer da su s lijeve strane bila bi se izvršila zlikovačka nakana: strovalila se u gruško polje, te bi bilo užasne nesreće; a u vagonima je bilo mnogo osobâ. Zločincima se još nije ušlo u trag. Uprava elektr. željeznice obećala je lijepu nagradu onome, koji bi doznao za zločince. U utorak pak na 27. ov. mj.  (prosinca) opet je neki zlikovac postavio komad drvene grede na tračnice u blizini Lučkog ureda u Gružu, što je bilo odstranjeno od istog vagona, tako da se nije ništa dogodilo. Odmah ispod ovoga teksta, list prenosi navode iz općinskog proglasa o zakonskim sankcijama propisanim za navedena  zlodjela:„NA ZNANJE! Ko bilo kako zlobno ošteti elektr. Željeznicu, dolazi pod paragrafe kaznenog zakona. Gore opisani atentat bio bi kažnjiv kao javno nasilje; a  86. kazneni zakon kaže: Kazna ovog zločina.....jest teška tamnica od jedne do pet, a po veličini zlobe i pogibelji i do 10 godinâ. Ali ako se zbog oštećenja zbilja dogodi kakva nesreća.....moraju se kazniti krivci teškom tamnicom od 10 do 20 godinâ, a kod osobitih teških prilika sa doživotnom tamnicom. Ako je pak ošteta imala za posljedicu smrt jednog čovjeka i ako je to mogao predvigjeti činilac, tad se ima kazniti smrt. To je za odrasle, ali zakon kazni teško za ovaj zločin i djecu, kao i one koji bi djecu na to zlo djelo uputili, a odgovarali bi i roditelji, koji ne paze na djecu.“ (11) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 23. prosinca 1624. godine, u Stradi in Casentino u Toskani rođen je talijanski  graditelj Serafino Fabrini, tvorac planova Dubrovačkog Kolegija. Neka od njegovih arhitektonskih rješenja prostora ubrajaju se u izvorna djela isusovačkoga graditeljstva XVII. st. u Italiji. U Dubrovnik dolazi1659. godine, izrađuje plan za isusovački Dubrovački kolegij i do 1663. vodi gradnju. Nakon potresa 1667, kada je srušena nedovršena zgrada Kolegija, radi nove nacrte za Kolegij i crkvu (1669), prema kojima je ponovno sagrađena zgrada Kolegija. Njegova originalna zamisao okrugle crkve uz Kolegij nije ostvarena. (12)

Na današnji dan, 23. prosinca 1721. godine, ubrzo nakon iznenadne smrti sedamnaestogodišnjeg sina, u Dubrovniku je umro pjesnik, dramatičar i prevoditelj Ivan Šiškov Gundulić. Obnašao je mnogobrojne dužnosti u upravi Republike. Bio je knez u Konavlima, u Stonu i u Lastovu. U svađi 1695. teško ga je ranio plemić Miho Vlahov Božidarević, 1699. kažnjen je da nekoj Židovki da miraz od 500 dukata, a kažnjavan je i poslije. Njegovu pastoralu pod nazivom Radmio, 1700. o karnevalu izvela je amaterska družina »Smeteni« u Orsanu. Njegova tragikomedija Oton obrađuje pseudopovijesnu priču o kralju Otonu i zloj kraljici Sunčanici, koja nakon mnogih zapleta završava pobjedom pravednih i dobrih. Tragediju Oton izvodili su 1707. glumci amateri iz »Družine sjedinjene« u Orsanu. (13)

Na današnji dan, 23. prosinca 1835. godine, na Koločepu je umro pjesnik Damjan Betondić. Pisao je prigodne pjesme, a dvije su mu posvećene suvremenim političkim događajima: O bitci kod Visa 1811. i Dubrovnik oslobođen 1814., u kojoj izrazito negativno prikazuje francusku vlast u Dubrovniku, a dolazak austrijske vlasti slavi kao oslobođenje. (14)

Na današnji dan, 23. prosinca 1939. godine, u Trsteniku je rođen dipl.ing, političar Petar Poljanić, ratni dubrovački gradonačelnik i generalni konzul Republike Hrvatske u SR Jugoslaviji, u Kotoru (2000). *Ratni dubrovački gradonačelnik Petar Poljanić svjedočio je na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu. Rekao je da je JNA uoči napada na Dubrovnik, u rujnu 1991., pucala prema crnogorskim selima kako bi opravdala agresiju i ojačala protuhrvatsko raspoloženje u Crnoj Gori. Na istom suđenja bivšem jugoslavenskom predsjedniku Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu Poljanić je između ostaloga rekao i da je Stari grad palo 1056 granata, samo na Stradun je palo preko 56 granata, a na franjevački samostan 53 granate. Gotovo svaki krov je oštećen pa je morao biti obnovljen", ustvrdio je Poljanić*. **O optužbama da je kao gradonačelnik poslao faks generalu Antunu Tusu,kojim traži predaju Dubrovnika agresorskoj JNA, u lipnju 2000. godine, Petar Poljanić je za Slobodnu Dalmaciju izjavio da: "Nikada ni na koju adresu na kugli zemaljskoj, pa tako ni na adresu generala Antona Tusa, nisam poslao nikakav faks koji bi i teoretski upućivao na to da radim na predaji Dubrovnika ili bilo kojeg dijela hrvatske zemlje. Nikad u životu nisam, niti bih tako što učinio. Pokazujući opsežnu dokumentaciju iz dana kada je Dubrovnik bio opkoljen sa svih strana i u potpunoj blokadi od strane JNA, Poljanić kazuje: "Navodno sporni dan je 22. studenoga 1991. godine. Toga sam dana zaista generalu Tusu, ali ne samo njemu, već i predsjedniku RH dr. Franji Tuđman, predsjedniku Vlade Franji Greguriću i dr. Hrvoje Kačiću, s kojim smo dnevno imali komunikacije, uputio faks. Ali nikako ne s mojim prijedlogom o predaji Dubrovnika", napomenuo je Petar Poljanić.** (15) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u ponedjeljak 23. prosinca 1991. godine, Ivo Stjepović u knjizi Zapisi iz opkoljenog grada - dani koji se ne smiju zaboraviti zapisao je: “Čini se da će biti ugodan zimski dan. Dan je bio zaista ugodan, a u okolnostima u kojima živimo, rekao bih, i miran".  (16) I pored potpisanog primirja od sed­mog prosinca 1991. do početka oslo­bodilačkih akcija krajem svibnja 1992. godine, u povremenim borbenim dje­lovanjima u okruženom Gradu i na du­brovačkom ratištu poginuli su i stra­dali brojni branitelji. Na današnji dan, 23. prosinca 1991. godine u Dubrovniku, prilikom izvršenja borbene zadaće,poginuo je  pripadnik HV-e Đuro Čagalj. (17) Tijekom Domovinskog rata svoje živote za slobodu Dubrovnika i Hrvatske dali su na Južnom bojištu brojni heroji iz svih krajeva naše domovine, pri­padnici brojnih postrojbi Hrvatske vojske. Na današnji dan, 23. prosinca 1993. godine, poginuo je pripadnik 153. brigade HV-e, Mladen Bedeković. (18) 

Izvori i literatura:

(1) MILIVOJ PETKOVIĆ, TJELESNO VJEŽBANJE I ŠPORT U DUBROVNIKU OD 14. STOLJEĆA DO 1941. GODINE, str. 13,14,15,16

(2) VEDRAN BENIĆ – DUBROVAČKI SPOMENAR, str. 67,68

PRAVA CRVENA HRVATSKA, br.306, Dubrovnik, 31.12.1910., str.2-3

PRAVA CRVENA HRVATSKA, br.306, Dubrovnik, 31.12.1910., str.3

(3) http://politopedia.net/index.php?title=Petar_Poljanić

*http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20021219/novosti08.asp

**http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000612/novosti3.htm

(4) MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(5) DIREKTORIJ ZA EUHARISTIJSKA SLAVLJA I ČASOSLOV DUBROVAČKE BISKUPIJE

(6) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

preuzeto sa www.bijakova.com

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(7) HBL Ante Dračevac (1989)

(8) MILIVOJ PETKOVIĆ, TJELESNO VJEŽBANJE I ŠPORT U DUBROVNIKU OD 14. STOLJEĆA DO 1941. GODINE, str. 13,14,15,16

(9) ZDRAVKO ŠUNDRICA – TAJNA KUTIJA DRŽAVNOG ARHIVA 1, str. 395,396

(10) JURICA BAČIĆ, NEKAD U DUBROVNIK – HIGIJENSKO EPIDEMIOLOŠKE PRILIKE U DUBROVNIKU U XV STOLJEĆU, str. 40,41

(11) VEDRAN BENIĆ – DUBROVAČKI SPOMENAR, str. 67,68

PRAVA CRVENA HRVATSKA, br.306, Dubrovnik, 31.12.1910., str.2-3

PRAVA CRVENA HRVATSKA, br.306, Dubrovnik, 31.12.1910., str.3

(12) HBL Mijo Korade (1998)

(13) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

*HBL Dunja Fališevac (2002)

(14) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(15) http://politopedia.net/index.php?title=Petar_Poljanić

*http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20021219/novosti08.asp

**http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000612/novosti3.htm

(16) ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ, str. 78,79

(17) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 39, VJEČNI KAO DOMOVINA, Str.  -170- Đuro Čagalj

(18) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Str. -253-262-