Gradoplov 24.11.2021.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 24. studenog 1451. godine, Turska i Ugarska sklopile su trogodišnji mir, koji je stvorio uvjete za završetak gotovo četvreogodišnjeg rata Dubrovnika i hercega Stjepana Vukčića Kosače. (1) Na današnji dan, 24. studenoga 1928. godine, u Dubrovniku je registrirana Kupališna zadruga. (2) Na današnji dan, 24. studenog 1991. godine, nakon višednevnih bojeva okupirane su Čepikuće. (3) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Andrija, Lorena, Zvončica, Krševan, Krizogon, Firimin i Flora. (4) 24. studenoga, Dan je hrvatskoga glumišta. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika uz punu potporu Hrvatske radio-televizije i Večernjeg lista dana 24. studenoga 1992. godine zajednički utemeljuju Nagradu hrvatskog glumišta, koje će se svake godine na taj dan i dodjeljivati, budući da je to povijesni dan hrvatskoga glumišta kada je 24. studenoga 1860. godine, nakon burnih rodoljubnih prosvjeda građanstva, a po uputama Dimitrija Demetra glumac Vilim Lesić objavio općinstvu "... da će se od sutrašnjega dana na zagrebačkoj pozornici govoriti samo hrvatski." Ujedno je dogovoreno, da će se od 1993. godine na dan 24. studenog redovno podjeljivati nagrade i u svim ostalim kategorijama na svečanosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. (5)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Vijesti o orguljama, orguljašima i orguljskoj glazbi u povijesti zapa­dnoeuropske glazbene kulture ne susreću se tako često u ranom srednjem vijeku. Ipak su one muzikološki zanimljive jer se po njima može pratiti razvoj i rasprostranjenost tog ogranka glazbene umjetnosti po europskim gradovima. U Španjolskoj, u gradu Tarragoni, zna se da je djelovao oko 1164. Lucas Magnus organista. Ostali gradovi imaju kasnije vijesti, kao npr. Siena iz godine 1374, (Matteo degli Organi), Beč 1334. (prve orgulje), Treviso 1364 (orguljska literatura),  a mnogi drugi i još kasnije od ovih. Otkako su u katoličku crkvu uvede­ne u VIII. stoljeću, u XIV. stoljeću orgulje su već usavršene. One tada imaju i po nekoliko manuala i obavezni pedal. U XV. stoljeću orgulje ulaze u završni stadij usavršavanja, pa takve renesan­sne orgulje po dostignuću zvukovne ljepote i tehničkih mogućnosti zado­voljavaju umjetničke potrebe onoga vremena. Tako relativno kasne vijesti o toj vrsti umjetnosti i umjetnicima još ne zna­če da pojedini gradovi nisu daleko prije imali i orgulje i sposobne orgulja­še, to više kada se zna da su mnogi stari arhivi propali. Tako se ni dubro­vački arhiv nije sačuvao u cjelini, već samo od godine 1272. nadalje. Prva sačuvana vijest o orguljama u Dubrovniku potječe iz godine 1384. Te godine Veliko vijeće Dubrovačke Republike ovlastilo je nadstojnike ka­tedralne crkve da mogu kupiti orgulje u visini iznosa od 100 zlatnih dukata, pa na više. U godini 1389. raspravljalo se u Malom vijeću o gradnji kora, gdje su se trebale smjestiti orgulje. U godini 1397. u Malom vijeću se rasprav­ljalo o premještaju orgulja. Po svoj prilici radilo se o gradnji novog kora gdje su trebale biti smještene orgulje. Taj kor je mogao biti iznad ulaz­nih vrata katedralne crkve, jer se redovito događalo da se u takav prostor smještavao pjevački kor s orguljama. O tomu tko je bio graditelj tih pr­vih poznatih dubrovačkih orgulja ne može se ništa sigurno zaključiti na temelju iznesenih vijesti. U tovrijeme djeluje kao graditelj orgulja u Dub­rovniku Španjolac Johannes Spalensis de Sibilia, a susreće se i varijanta imena magisterJohanis Andalus de Sibilis. On je godine 1388. sagradio or­gulje kanoniku đakonu Vlahu Bobaljeviću, a 1398. za crkvu sv. Vlaha. De Sibilia je djelovao u Dubrovniku od 1388. do 1410. Da je on u tom razdoblju razvio u Dubrovniku snažnu graditeljsku djelatnost izra­đivanja orgulja, pokazuje okolnost što je uzimao više naučnika s kojima je sklapao ugovore za četverogodišnje službovanje, pomaganja i posluživa­nja u poslu. De Sibilia je gradio orgulje i izvan Dubrovnika, a to se vidi iz ugovora koji je sklopio na današnji dan, 24. studenoga 1401. godine, s naučnikom Radmilom Milcovichem, kojega je obavezao, da će, ako bude potreba ići s njim i izvan Dubrovnika, a izričito navodi Zadar i Anconu. On je djelovao u Dubrovniku i godine 1410, kako izlazi iz darovnice po kojoj je primio na doživotno uži­vanje jednu kuću upredjelu grada. (6) 

Do vrlo važne faze tijekom skoro četverogodišnjeg rata Dubrovnika i hercega Stjepana Vukčića Kosače došlo je nakon što su, na današnji dan, 24. studenog 1451. godine, Turska i Ugarska sklopile trogodišnji (mir koji neki povjesničari, zbog ograničenog trajanja, zovu primirjem). Dubrovačka vlada je zahtijevala da se i Dubrovnik spomene u sporazumu, čemu je bilo udovoljeno. Turski sultan Mehmed II. se, naime, zakletvom obvezao da se u ugovor o miru uključuje i Dubrovnik, koji pripada i pokorava se kraljevstvu Ugarske, te određuje da herceg Stjepan vrati Dubrovniku sve što mu je oduzeo. Dakle sultan sada već zna, a ni dubrovačka vlada više ne krije svoj stvarni državnopravni odnos prema ugarskom kralju. Sultan je izdao posebnu naredbu hercegu Stjepanu u kojoj mu nalaže da više ne napada Dubrovnik. Zapovijest je herceg primio prvih dana 1452, i on još tijekom istog mjeseca vraća Dubrovniku Konavle. Za vrijeme dosadašnjeg tijeka rata pristao je dio Konavljana uz hercega Stjepana, dapače su neki od njih nakon ponovne uspostave dubrovačke vlasti pobjegli. Vjerojatno je i stoga dubrovačka vlada pri ponovnom zaposjedanju Konavala nastojala s Konavljanima blaže postupati. Dosta se seljaka bilo odmetnulo i iz Slanskog primorja te s obiteljima odbjeglo u zemlju hercega Stjepana. Stjecanje Konavala bila je posljednja teritorijalna tekovina Dubrovnika, a rat s hercegom posljednji u njihovoj povijesti. (7) 

Osim institucija i ustanova koje su nastale s ciljem isključivog rada na razvoju turizma, na području Dubrovnika u povijesnom razdoblju između dva svjetska rata, u kojem turizam postaje profitabilna gospodarska grana pojavili su se, kao čimbenici turističke ponude i djelovale su i druge turističke zadruge i društva, te razna privredna, kulturna i sportska društava, ustanove i poduzeća, koja su  kroz svoju djelatnost, na direktan ili indirektan način, bila u sprezi s turizmom. Svoju aktivnost, potkraj 1917., počelo je obnavljati Dubrovačko kupališno i hotelsko društvo s o. j. (s ograničenim jamstvom) u Pragu, »sa češko-jugoslavenskim kapitalom«.. Među petoricom poslovođa tog društva nalazio se i Melko Čingrija, a među dubrovačkim članovima nadzornog odbora bili su i Vlaho Bukovac, tada profesor Umjetničke akademije u Pragu, zatim Lujo Bruer Gagliuffi i A. Minček, članovi bankovnog upravnog vijeća u Dubrovniku. Tijekom 1920 i 1921., ovo je društvo, osim u Župi dubrovačkoj svoje poslovne interese usmjerilo i na sam grad Dubrovnik. Kupališna zadruga, registrirana je na današnji dan, 24. studenoga 1928. godine, a imala je zadatke podsticati »unapređenje i razvoj pro­meta stranaca u kupališnim mjestima dubrovačke rivijere«, da po­pularizira mogućnosti »klimatskog liječenja, kupanja u moru i sunčanja«, da podupire »vođenje i podizanje oporavilišta, pensiona i ku­pališta«, te da omogućava »svojim članovima preko zajmova liječenje i oporavak u klimatskim mjestima i liječilištima«. (8) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 24. studenoga 1608. godine, u Stonu je umro Ivan Krstitelj Đurđević, (Georgi, Georgius, Dživo Baptist), stonski biskup, rođen u Dubrovniku 1533. godine. Đurđević je zarana stupio u Benediktinski red i stekao visoku naobrazbu. Učitelj mu je bio poznati montecassinski monah, poslije dubrovački nadbiskup Hrizostom Calvini. Izvrsno je poznavao grčki, na kojemu je držao govor pred papom i učenim Rimljanima prigodom posvete za biskupa, te latinski i hebrejski. Postigao doktorat iz teologije. Bio je opat benediktinskog samostana Sv. Marije na Mljetu i Sv. Jakova u Višnjici, gdje je postao i predsjednikom Mljetske kongregacije. Dubrovački Senat izabrao ga je za stonskog biskupa 1605, a papa Pavao V. potvrdio 1606. Pokopan je u katedrali Sv. Vlaha u Stonu. Nećaci Orsat i Brnja postavili su mu nadgrobnu ploču s natpisom. (9)

Na današnji dan, 24. studenog 1934. godine, u Zagrebu je rođen Nikola Debelić, hrvatski dirigent svjetskog glasa, čiji repertoar  uključuje standardna djela operne i orkestralne literature, i koji je svoj trag ostavio i glazbenoj povijesti dubrovačke orkestralne glazbe. Nikola Debelić bio je, naime od 1971–79. godine, direktor i dirigent Gradskog orkestra u Dubrovniku. Osobite je uspjehe postigao na višemjesečnim turnejama s dubrovačkim Gradskim orkestrom po SAD i Kanadi (1975. i 1978), gdje je na gotovo 100 koncerata izvodio i djela hrvatskih skladatelja. Dugi niz godine redovito je nastupao i na Dubrovačkim ljetnim igrama. (10) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u nedjelju 24. studenog 1991. godine, Malteški brod »Dimaratos«, koji je donosio humanitarnu pomoć gradu pod zastavom UNICEF-a, prisiljen je bio na vojnu premetačinu u Zeleniki. U pratnji talijanskog vojnog broda »Euro«, talijanski tanker »Simeto« pod pokroviteljstvom UNICEF-a doplovio je u Dubrovnik s 1100 tona pitke vode. Još od prethodne večeri trajala je žestoka topnička vatra na Stonsko područje, posebice na Rudine uključujući i sela Smokovljani, Visočani, Doli i Čepikuće. Na otok Mljet već 55 dana nisu pristigle nikakve količine hrane, goriva, plina ni lijekova. U Cavtatu je održan pod patronatom okupatorske vojske sastanak »pokreta za autonomiju Dubrovačke Republike« na čelu s Acom Apolonijem, okružnim javnim tužiocem iz doba komunističke vlasti u Dubrovniku bez ikakvog odjeka i podrške stanovništva.

*"Na vijestima Radio Zagreba Dubrovnik se opet nalazi u središtu pozornosti. Jugovojska postavlja ultimatum o predaji Grada. General JNA Andrija Rašeta to doduše ne naziva ultimatumom nego "prijedlogom". Hrvatska strana, dakako, taj prijedlog ne prihvaća," zapisao je Ivo Stjepović u knjizi Zapisi iz opkoljenog grada - dani koji se ne smiju zaboraviti, te zaključio: "Jedini ugodan događaj ovog dana bila je voda. Došla je negdje oko deset sati i imali smo je do pet popodne. Već smo gotovo zaboravili kako to izgleda kad voda teče iz slavine."* (11) Nakon 5. listopada, kada je agresor tenkovima ušao u Slano i time prekinuo posljednju kopnenu vezu Dubrovnika s drugim dijelovima Hrvatske, na ovom je prostoru aktivi­rana zapadna dubrovačka ili stonska bo­jišnica. Naše postrojbe držale su crtu od uvale Smokvina preko Tmora i Čepi­kuća do Trnovice. Uz manje pomake, ova crta uspješno se održavala sve do današnjeg dana, 24. studenoga 1991. godine, kada je nakon teških borbi u Čepikuće ušla neprijateljska brigada "Veljko Vlahović". Koristeći premoć u broju i naoružanju tzv. JNA je došla na same prilaze Malom Stonu i učvrstila se na crti Konštari-Zmaslina-zaljev Bi­strina. U borbama na ovom ratištu sudjelovale su brojne postrojbe od dije­lova 4. brigade ZNG iz Splita, 114. bri­gada ZNG, Mješovitog odreda mornaričkog pješaštva Pelješac HRM-a (MOMP Pelješac), postrojbe iz Metkovića i Ratne luke Ploče, te vo­dovi ZNG iz Vrgorca, Korčule, Makar­ske, Zrnovice, kao i dragovoljci s ovog područja. Nakon jačih napada počet­kom prosinca 1991. stanje na Stonskoj bojišnici nije se značajnije mijenjalo do početka akcije oslobađanja hrvatskog Juga u svibnju 1992. (12) Na današnji dan, 24. studenoga 1991. godine, kao civilna žrtva u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginuo je Marko Ivanović, iz Riđice, rođen 1942. (13) U vremenu nakon akcija oslobađanja juga Hrvatske do kraja 1993. godine poginulo je, stradalo i umrlo više dubrovačkih branitelja. Na današnji dan, 24. studenoga 1992. godine u Komolcu, kao pripadnik 163. brigade HV-e, prilikom povratka s položaja nesretnim slučajem poginuo je Vlaho Pavlović. (14) 

Izvori i literatura:

(1) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 221,222,* 215,225

(2) SEBASTIJAN VUKOSAVIĆ, DIPLOMSKI RAD, SPREGA TURIZMA I MEDIJA IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA, Str. 23,24,25

(3) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 39

(4) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(5) MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Nagrada_hrvatskog_glumi%C5%A1ta

(6) MIHO DEMOVIĆ, GLAZBA I GLAZBENICI U DUBROVAČKOJ REPUBLICI: OD POČETKA XI. DO POLOVINE XVII. STOLJEĆA, str. 30,46,47

(7) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 221,222,* 215,225

(8) SEBASTIJAN VUKOSAVIĆ, DIPLOMSKI RAD, SPREGA TURIZMA I MEDIJA IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA, Str. 23,24,25

(9) HBL Ante Dračevac (1993)

(10) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

HBL Ivona Ajanović-Malinar (1993)

(11) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 540

*ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ , str. 51

(12) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 39

(13) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 267, 269

(14) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 50, VJEČNI KAO DOMOVINA, Str. -212- Vlaho Pavlović