Gradoplov 28.11.2021.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 28. studenog 1336. godine, dubrovačka vlada donijela je odredbu kojom se zabranjuje »puštanje svinja po ulicama«. (1) Na današnji dan, 28. studenog 1385. godine na sjednici je Velikog vijeća odlučeno da se nabavi mehanička naprava koja pokazuje vrijeme i otkucava sate. (2) Odlukm Senata, na današnji dan, 28. studenog 1785. godine, u Dubrovniku je osnivano sirotište za žensku djecu, koje su Dubrovčani zvali "Conservatorio". (3) Na današnji dan, 28. studenoga 1943. godine, saveznici su izveli prvi i najteži zrakoplovni napad na Dubrovnik tijekom II. svj. rata. (4) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Katarina Labouré, Držislav, Sosten, Jakov Markijski, Krescent, Urban i Andrija (5) Prva je nedjelja Došašća. Počinje liturgijska godina 2016.-2017. (1a) Božični ciklus i u vrijeme Dubrovačke Republike protezao se od Adventa, koji po¬činje teći (u nedjelju) između 27. studenog i 3. prosinca, do Svijećnice (2. veljače). Tjedni Došašća ispunjeni su radosnim iščekivanjem rođenja sina Bo¬žjega, ali i posvećeni duhovnom preispitivanju, poniznosti i pokori. (20)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Bogata arhivska građa sačuvana u fondovima Dubrovačkog arhiva pruža vjernu sliku javnih higijenskih prilika koje su vladale u starom Dubrovniku, ali i mjera koje su se za njihovo poboljšavanje poduzimale. Početkom XV stoljeća, a i ranije, Dubrovčani gaje svinje »u neposred­noj blizini svojih stanova«, tj. u uskim gradskim ulicama, unutar gradskih zidina, i puštaju ih da se slobodno kreću po ulicama i trgovima. Smrad koji se širio s njihovih »prebivališta« je sigurno povremeno bio toliko nesnosan da je razumljiva odredba koju je vlada bila prisiljena donijeti na današnji dan, 28. studenog, još daleke 1336. godine, akojom se zabranjuje »puštanje svinja po ulicama«. Kako se iz brojnih i ponavljanih naredbi, pa i kažnjavanja može zaključiti, Dubrovčani nisu mnogo marili za zabrane ve­zane za određivanje higijenskijeg načina života i življenja, pa se slična odredba i zabrana ponovno ozakonjuje u studenom 1398. g., zatim 2. rujna 1430. g., 4. kolovoza 1463. g., gdje se svaki put, uz spomenutu zabranu o »slobodnom kretanju svinja gradom«, ovlašćuje svatko da može »prisvo­jiti i zaklati svaku svinju koju nađe da slobodno švrlja po gradskim uli­cama«. Prema odluci od 11. siječnja 1432. g., kojom je naređeno vlasnicima svinja koje su držali na Pilama i Pločama, dakle u neposrednoj blizini gra­da, ali izvan gradskih zidina, da ih ne smiju puštati da se kreću izvan njihovih terena, može se zaključiti da je, vjerojatno, bilo prestalo njihovo držanje u samom gradu. (6) 

Zbog brončanih kipova koji na gradskim zvonicima u Dubrovniku i Veneciji otkucavaju sate udaranjem batova u velika zvona, svojedobno je došlo do spora dvaju grado­va. U Veneciji su tvrdili da su dubrovački "zelenci" samo kopija njihovih "crnaca" (dubrovački su kipo­vi prekriveni zelenom patinom, a venecijanski cr­nom, a pa su po tomu dobili i imena). Međutim, po­stoje sačuvani dokumenti iz kojih je nepobitno utvrđeno da graditelju "zelenaca" nisu bili uzor "Mori di Venezia" - zato što su od njih stariji 21 go­dinu, s tim što je i dubrovački Gradski zvonik izgrađen punih 50 godina prije venecijanskoga Torre dell' Orologio! Osim toga, figure "zelenaca" prikazu­ju mlade rimske vojnike, dok "mori" predočuju mitološke likove "divljih ljudi" (pastira). Za razliku od "zelenaca" koji su zajedno sa zvonom u koje uda­raju batovima smješteni u lođi na vrhu zvonika, "mori" i njihovo zvono stoje na otvorenoj ravnoj krovnoj ploči. Javni sat u Dubrovniku jedna je od najvrjednijih gradskih znamenitosti jer ima dugu i zanimljivu po­vijest. Na današnji dan, 28. studenog 1385. godine na sjednici je Velikog vijeća odlučeno da se potroši 100 zlatnih du­kata za nabavu mehaničke naprave koja pokazuje vrijeme i otkucava sate. Nije to bio pomodni hir ugledanja na one europske gradove koji su već imali takve javne satove, nego odraz dostignutoga razvoja poslovnosti i dinamike življenja Dubrovčana. Jedno­stavno, oni se u određivanju dijela dana ili noći više nisu mogli oslanjati na to da se "od oka" snalaze prema kretanju Sunca, Mjeseca i zvijezda. Nekoliko godina nakon toga Malo vijeće imeno­valo je plemiće Marina Bučinića i Miha Restića za offtciales supra orilogium (nadzornike nad satom) i ovlastilo ih je da u ime dubrovačke općine sklope ugovor s urarom imenovanim Helias filius Giorgii (Heliasom sinom Đurovim) iz južnotalijanskog grada Lecce, tituliranim s magister orilogiarum (urarski majstor). Ugovor je sklopljen 31. svibnja 1389. i He­lias je potkraj siječnja 1390. završio izradbu sata koji je neposredno iza toga postavljen u olovom prekrive­nu ložu kule zvonare Kneževa dvora, poslije nazvane turris oriloggi (kula od sata). Dogodilo se to 54 godi­ne poslije postavljanja prvoga javnog sata u Europi - onoga na samostanu San Gotardo u Milanu. Ali, dubrovački je sat najstariji i u Hrvatskoj i na širim prostorima. (7) 

Na današnji dan, 28. studenoga 1496. godine, u 17 sati, dok je u Dvoru zasjedalo vrhovno Vijeće, nastao je takav potres da se mislilo kako će se Dvor srušiti i u njemu poginuti sva vlastela. Ali, hvala Bogu, to se zlo ne dogodi, zapisao je Serafino Razzi u svojoj knjizi Povijest Dubrovnika, objavljenoj 1595. godine. (8)

Upravo zahvaljući činjenici da su dubrovački po­slanici dobivali vrlo detaljne pismene upute svoje vla­de o svemu što trebaju poduzeti za uspješno obavlja­nje misija, čega su se morali striktno pridržavati, doznajemo i za najveću pogrješku u povijesti dubro­vačke diplomacije. Učinili su je, sasvim nesvjesno, poklisari Marojica Caboga i Đuro Buća dok su 1677. godine u carigradskomu zatočeništvu nastojali postići sporazum o isplati ucjene velikoga vezira Kara Mu-stafe. Oni su - misleći da postupaju kao pravi domo­ljubi - uputili sultanu Mehmedu memorandum s pot­puno pogrješnim formulacijama, upotrijebivši i takve izraze iz kojih se mogao izvući zaključak da negiraju samostalnost i slobodu Dubrovačke Republike. Oso­bito je to proizlazilo iz onoga dijela memoranduma u kojemu se ističe da su Dubrovčani naplaćivanje cari­ne trgovcima iz Turske ugovorili sa sultanom Orha-nom I. još u vrijeme kad su se "slobodne i dobre volje poklonili i podvrgli njemu, koji nam je dao slobodan posjed našeg grada i njegova teritorija." Nediplo-matsku zamku svojoj državi postavili su Caboga i Buća daljnjim nabrajanjem turskih zaštitnika: "Ovo nam je bilo dosljedno odobravano i potvrđivano od svih slavnih njegovih nasljednika otomanskih careva do dana današnjega. Kad je dobila prijepis memoranduma, dubro­vačka je Vlada odmah shvatila težinu učinjene pogrješke, pa je poslanicima u Carigradu 28. stude­nog, te 1667. godine, uputila dopis s vrlo oštrim ukorom i najstrožom naredbom da svoj memorandum povuku iz ruku svih osoba kojima su ga predali, pod izlikom da ga trebaju prepisati jer su sebi zaboravili ostaviti jedan pri­mjerak. U dopisu im se najprije zamjera što su prevođenje teksta svoga memoranduma, pisanoga talijanskim jezikom, povjerili mletačkim prevodite­ljima: "Ne znamo koji vas je duh naveo da dadete prevesti od mletačkih dragomana na turski jezik spis po čijem sadržaju zaključujemo da ga je sastavio neki neprijatelj naše domovine, jer nije moguće da bi iko­ji Dubrovčanin unio u nj riječi od takve štete za čast i slobodu ove Republike". Lako jezamisliti kako su se osjećali Marojica Caboga i Đuro Buća dok su taj prijekor čitali u zlogla­snoj tamnici Badžafaru, ne znajući hoće li izvući živu glavu iz svojega delikatnoga poslanstva. Njihovo sveobuhvatno postupanje u ulozi poklisara bilo je u skladu s ustaljenim načelom dubrovačke vlastele da je interes domovine najvažniji od svega i da u služenju tomu interesu ne treba očekivati pohvale ni za kakvo žrtvovanje. Ipak spomenim kako je, iznimno, dubrovačka Vlada ipak odala prizna­nje jednom poklisaru - Nikolici Buniću, postavlja­njem mramorne spomen-ploče na istaknutom mjestu u dvorani palače Velikog vijeća. U požaru 6. svibnja 1817. je uništena palača Velikog vijeća, ali je Bunićeva spomen-ploča pronađena na zgarištu neoštećena i bila je spremljena do 1870. kad je po odluci Državnog vijeća postavljena u trijemu Kneževa dvora, o čemu svjedoči druga spomen-ploča slične izradbe. Danas se obje ploče nalaze na zidu s desne strane predvorja zgrade u kojoj je sjedište grad­ske uprave. U prijevodu tekst glasi: Bogu najboljem najvećem Nikoli Buniću osobito mudrom senatoru koji je u najteža vremena za Republiku od svoje volje preuzeo veoma teško / poslanstvo k susjed­nom upravitelju Bosne i koji ga je silom prebacio u / Silistriju k turskom caru, gdje je / umro za slobodu domovine / okovan u dugotrajnom zatočeništvu, samom smrću i postojanošću / zasluživši besmrtnu slavu kod svih potomaka. / Po odluci Senata ovaj spomenik u znak počasti i / sjećanja postavljen (je) godine 1678. (9) 

O socijalnoj osjetljivosti Dubrovačke Republike svjedoči nam postojanje dubrovačkih karitativnih i soci­jalnih ustanova za skrb o siromašnoj, napuštenoj i izvanbračnoj djeci, još tijekom 18. i 19. stoljeća. Odlukm Senata, na današnji dan, 28. studenog 1785. godine, u Dubrovniku je osnivano sirotište za žensku djecu, koje su Dubrovčani zvali "Conservatorio". U idućem stoljeću u Dubrovniku je postojalo i "Dječje zaklonište". Otvoreno je 4. studenog 1894. godine na predjelu Sveti Jakov sa svrhom primanja na odgoj i školovanje mušku djecu bez roditelja i iz siromašnih obitelji. Originalna knjiga "Dječjeg zakloništa" služila je za upis primljene djece i nakon što je ta ustanova pro­mijenila naziv (sada djeluje kao Dom za djecu "Ma­slina"). Budući da je taj dječji dom prihvaćao i na­hočad, može se zaključiti da je kontinuitet najhumanije ustanove starog Dubrovnika sačuvan do današnjih dana, i da se Dubrovnik može podičiti jer ima najstariju ustanovu te vrste u svijetu. Zanimljivo je navesti da u Dubrovniku već cijelo jedno stoljeće postoji organizirana društvena skrb o djeci predškolske dobi. Prva ustanova te vrste otvore­na je 1903. godine, a zvala se "Dječje zabavište - vježbaonica" i djelovala je pri Učiteljskoj školi. Iste godine časne sestre službenice milosrđa otvorile su privatni dječji vrtić. Prije toga su u Dubrov­niku bila neslužbena zabavišta specifičnoga "dubro­vačkog tipa". O djeci su se skrbile pojedine žene u svo­jim prikladnim prostorijama i vrtovima, kamo su djeca dolazila s marendama i obveznim klupicama za sjede­nje. Dubrovački je običaj bio da roditelji angažiraju posebne žene koje su im, uz novčanu naknadu, odvo­dile djecu u zabavišta i poslije ih vraćale doma. (10) 

U sklopu ratnih operacija, tijeko 1943 i 1944. g. savezničko je zrakoplovstvo bombardiralo i gradove na našoj obali Jadrana, a među njima i  Dubrovnik. U operativnim planovima za povlačenje njemačkih snaga iz Grčke i Albanije, Dubrovnik i dubrovačka okolica imali su važno mjesto, pa je gruška luka bila jedan od glavnih razloga za savezničko bombardiranje Grada i okolice. Prvi i najteži zrakoplovni napad na Dubrovnik saveznici su izveli, na današnji dan, 28. studenoga 1943. godine. Oko 11 sati 24 bombardera tipa B-25 „Mitchell“ izbacili su 44 tone bomba na područje Gruža i Lapada. Službeni izvori NDH i list „Hrvatski narod“ od 19. prosinca 1943. izvijestili su da je u napadu poginulo 50-oro ljudi, uz veliki broj ranjenih. Saveznički su zrakoplovi i nakon tog 28. studenog u više navrata nastavili s bombardiranjima Dubrovnika. Ukupno su Grad i njegova okolica tijekom 1943. i 1944. godine bili napadnuti iz zraka 26 puta, od toga sam Dubrovnik 9 puta. U tim su napadima poginula 62 civila i 21 vojnik, a ranjena su 43 civila. O prilikama u ratnom Dubrovniku možda najzornije svjedoči i nekoliko kratkih bilješki objavljenih tijekom 1944. g. u listu „Hrvatska“: „Ratno gospodarstvo“ u Dubrovniku. Ratne prilike odrazile su se i  u vrtovima povijesnih građevina Dubrovnika kao i u perivojima bogataških ljetnikovaca. Tako je donji vrt Franjevačkog samostana u Dubrovniku zasađen kupusom i salatom, jednako kao vrt ljetnikovca pok. Federika Glavića, sada Krugovalne postaje, gdje je zasađen krumpir te kupus. 'Ratno gospodarstvo' uvedeno je osim kod navedenih i u brojnim ostalim vrtovima grada i predgrađa. Stalne su bile i redukcije u isporuci vode i struje. U Dubrovniku je na snazi bio redarstveni sat, a zabrana kretanja u noćnim satima bila je propisana i za sela u okolici Dubrovnika. U novinama su svakodnevno objavljivane vijesti o krađama. U postradalom Gružu bilo ih je toliko da je tisak podsjetio kako je za naročito drske krađe ratnih stradalnika propisana čak i smrtna kazna. Uz sve to, Gradom je zavladala i epidemija pjegavoga tifusa. (11) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 28.  studenoga  1997. godine, u Zagrebu  je umro Krešimir Tadić, hrvatski fotograf i jedan od značajnih oblikovatelja prepoznatljivog identiteta Dubrovačkih ljetnih igara kraja 60-tih godina 20. stoljeća. *Tijekom 65 godina postojanja Dubrovačkih ljetnih igara brojni dizajneri i fotografi, od kojih su danas pojedini nezaobilazna imena hrvatske povijesti umjetnosti, oblikovali su prepoznatljivi identitet Igara i fotografski bilježili sva događanja. Značajan kvalitativni, ali i kvantitativni pomak dogoditi će se također 1968. angažiranjem upravo Krešimira Tadića, povjesničara umjetnosti, kao službenog fotografa. On uvodi nove standarde struke kako likovne, tako i tehničke. Njegovom zaslugom zasnovana je fototeka s datotekom te po prvi puta opremljen profesionalni fotolaboratorij pod starom Ljetnom pozornicom. Stvoreni su preduvjeti za izradu enormnih fotopovećanja, koja su bila ovješena po fasadama i ulicama, a u svakom izlogu postavljena je uz zastavicu Igara (T. Gusić) i po jedna fotografija predstave ili portreti glumaca.* (12) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

Na današnji dan, u četvrtak 28. studenog 1991. godine, prema odluci predsjednika Vlade dr. Franje Gregurića Vladu Republike Hrvat­ske predstavljat će na dubrovačkom području dr. Davorin Rudolf, ministar pomorstva, mr. Petar Kriste, ministar trgovine i dr. Ivan Cifrić, ministar zaštite okoliša, prostornog uređenja i stambeno-komunalne djelatnosti. U Dubrovnik je uplovio trajekt »Liburnija« s pomoći, koju je među ostalima poslao i Crveni križ Bosne i Hercegovine. Gospoda Bruno Carnes i Kolin Kaiser, iz Uneskove delegacije iz Pariza, koji su u Dubrovnik doputovali prethodne večeri oko 23 sata, tijekom jutra posjetili su gradonačelnika Poljanića, a on ih je upoznao sa situacijom u Gradu. Nakon što je osnovan ured UNESC-a, oni su krenuli pregledavati štete. Obišli su odmah gradske zidine i na njih, na tvrđavama sv. Ivana, Bokaru i Minčeti postavili plave Uneskove zastave. Održali su i konferenciju za tisak. Svojim govorima i zauzimanjem za dubrovačku stvar izazvali su u općinstvu vrlo dobar dojam. Nihova je namjera bila ostati u Dubrovniku najmanje mjesec dana, te o svemu potanko izvještavati gospodina Federica Mayora. Prema njihovim riječima, ovo je prvi put da je UNESCO poslao delegaciju u jednu zemlju koja se nalazi u ratu. Nakon odluke Općinskog vijeća o obustavi iseljavanja građana, prema kojoj su se ljudi sada mogli iseljavati po vrlo strogim kriterijima. Prvi put je brod "Liburnija" otplovio gotovo prazan. Odvezao je samo pedesetak ranjenika i bolesnika.* U organizaciji Međunarodnog komiteta Crvenog križa iz Ženeve, »Rodos II« je uplovio u Sobru na Mljetu, donoseći humanitarnu pomoć i lijekove, čime je prekinuta dvomjesečna blokada ovog otoka. Područje Stona ponovno je gađano iz višecjevnih raketnih bacača. (13) 

Izvori i literatura:

(1) JURICA BAČIĆ, NEKAD U DUBROVNIK – HIGIJENSKO EPIDEMIOLOŠKE PRILIKE U DUBROVNIKU U XV STOLJEĆU, str. 20

(2) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 100

(3) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 95-99

(4) VEDRAN BENIĆ – DUBROVAČKI SPOMENAR, str.96,97,98

(5) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(6) JURICA BAČIĆ, NEKAD U DUBROVNIK – HIGIJENSKO EPIDEMIOLOŠKE PRILIKE U DUBROVNIKU U XV STOLJEĆU, str. 20

(7) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 100

(8) SERAFINO RAZZI, POVIJEST DUBROVNIKA, str. 91

(9) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 44,45,45,47

(10) SUAD AHMETOVIĆ, DUBROVAČKI KURIOZITETI IZ DVA MINULA TISUĆLJEĆA, str. 95-99

(11) VEDRAN BENIĆ – DUBROVAČKI SPOMENAR, str.96,97,98

(12) http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60153

*Izvor:http://www.buro247.hr/kultura/buro-izbor/izlo-ba-tjedna-dubrova-ke-ljetne-igre.html

(13) Časopis Dubrovnik, br. 2 1992. Dubrovnik u ratu, str 541,542

*ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ , str. 53,54

POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 95

(20) NELLA LONZA, KAZALIŠTE VLASTI – CEREMONIJAL I DRŽAVNI BLAGDANI DUBROVAČKE REPUBLIKE U 17. I 18. STOLJEĆU, str. 335, 337