Gradoplov, 30. prosinca 2021.

Na današnji dan, 30. prosinca 1450. godine, na sjednici Velikoga vijeća pri izboru jednog člana Maloga vijeća dogodio se incident kakav ne dolikuje dostojanstvu ovog vrhovnog državnog tijela. (1)

Na današnji dan, 30. prosinca 1864. godine, u Luci Šipanskoj, rođen je vrsni slikar, intelektualac i konzervator, Marko Murat. (2)

Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Trpimir; Eugen; Tihomir i Feliks. (5)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

1357. godine, dalmatinski gradovi jedan za drugim prelazili su u ruke ugarsko-hrvatskog kralja. Dubrovačko Veliko vijeće brinulo je o obrani Dubrovnika i Stona, strahujući od đenoveških galija koje bi mogle prići Dubrovniku. Istodobno, u Velikom vijeću se, premda predvođena od manjine, javlja opozicija protiv kneza i mletačke vlasti. U listopadu te iste 1357. Mato Menčetić Mencijev u svom govoru u Velikom vijeću oštro ustaje protiv kneza. O tom njegovu istupu Veliko vijeće raspravljalo je 21. listopada. Od prisutnih 66 vijećnika, nakon što su isključeni Menčetićevi srodnici, većina od 56 njih osudila je istup kao nepošten i protiv časti kneza. Pod dojmom pobjeda ugarsko-hrvatskog kralja Dubrovčani su se ipak pokole­bali, pa mletačka vlada šalje posebne providure u Dubrovnik, pa čak i u Ston. Zadatak im je bio da stanu nakraj tim novim dubrovačkim tendencijama. Providuri su privremeno uspjeli u svojem nastojanju, jer su Dubrovčani svojim dopisom, koji nosi današnji datum, 30. prosinca 1357. godine, iskazali vjernost Mlecima i izrazili žaljenje zbog gubitka Zadra. Mlečani sada miluju Dubrovčane, pa mletačka vlada 2. siječnja 1358. zaključuje da se Dubrovčanima udijeli mletačko pravo građanstva, a 9. siječnja dopuštaju im punu slobodu trgovanja. Sve to mletački dužd Dubrovčanima je dojavio 25. siječnja 1358. svečanim privilegijem, koji je bio pridodan kao 98. poglavlje VIII. knjizi staroga dubrovačkog Statuta. Ipak, sve to Dubrovčane nije moglo odvratiti od prilagođivanja novim prilikama. S događajima u veljači 1358. godine, prestala je i u Dubrov­niku mletačka vlast. (6) 

Kula od Mula, kao i takozvani Mul (gat), zbog svog je položaja vrlo važna za obranu luke i istočnog dijela grada, te nije čudo, da se tijekom XV. i XVI. stoljeća razvila u jednu od najjačih i najvećih utvrda grada.Sama kula i mulpočeli su se graditi početkom 1351. godine. Radovi na kuli od Mula trajali su i početkom šezdesetih godina toga stoljeća. Pa tako, na današnji dan, 30. prosinca 1360. godine, Veliko vijeće zaključuje, da se prihod carina voska upotrebi za radove na kuli Mula, na samom Mulu i na zidinama prema kopnu, i to do iduće svetkovine sv. Mihajla. (7)

Veliko vijeće, na današnji dan, 30. prosinca 1387. godine, donosi zaključak, da se na slanici, koja je bila građena uz  stari gradski zid kod carinarnice, t. j. ispod zvonika 1383., probiju vrata prema istoku, t. j. kroz stari gradski zid. U isto doba je bilo naređeno, da se otvore dvije ulice, jedna kod Sv. Nikole, a druga kod Sv. Jakova, tako da bi se moglo ići oko samostana dominikanaca. Sumnjivo je, zaključuje Lukša Beritić u knjizi Utvrđenja grada Dubrovnika, jesu li te ulice bile otvorene. Samostan dominikanaca sa svojim sadašnjim nadogradnjama naslonjen je na stari i novi gradski zid. (8) 

Na današnji dan, 30. prosinca 1387. godine, javlja se Dubrovčanima albanski velikaš u sjevernoj Albaniji i turski vazal Leka Dukađin, te im piše da mogu slobodno i bez straha dolaziti u njegovu zemlju, plaćajući jedino dužnu carinu, jer se on pomirio s Turcima. (9) 

Nakon što je ugarsko-hrvatski kralj Žigmund 1408. porazio kod Dobora bosanskog kralja Tvrtka II. Tvrtkovića, Tvrtko II. još je neko vrijeme bio bosanski kralj, ali mu tijekom 1409, za neko vrijeme nestaje trag. Žigmund nije namjeravao više nikoga iz dinastije Kotromanića postaviti za bosanskog kralja, već se kanio sam okruniti bosanskom krunom. Ipak u Bosni po drugi put izabraše za kralja Stjepana Ostoju, koji je već bio bosanskim kraljem 1398-1404. Doduše, Ostoju nisu svi priznavali, te su se Dubrovčani u početku donekle sustezali davati mu dužne danke, opravdavajući se time da je u Bosni nered. No uza svu svoju odanost Žigmundu, vodeći prije svega računa o stvarnosti susjedstva, već ga 1409. priznaše bosanskim kraljem, te im on 4. prosincaiste 1409. godine izdaje povelju kojom im potvrđuje sve povlastice i povelje što su ih primili od gospode srpske i bosanske, s time što je i Dubrovnik po svojim poslanicima potvrdio svoje povelje izdane njemu. Ova povelja stigla je u Dubrovnik, na današnji dan, 30. prosinca 1409. godine, a odmah sutradan i Dubrovnik je izdao povelju kralju Ostoji, kojom mu vraćaju palaču u gradu i imanje u Primorju, te priznaju njega i čitavo njegovo potomstvo za vlastelu dubrovačku. (10)

Veliko vijeće, koje su sačinjavali svi punoljetni plemići muškarci, predstavljalo je najviše upravno i zakonodavno tijelo Dubrovačke Republike. Sastajalo se prema potrebi, na njegovim sjednicama birani su svi dužnosnici Republike i donošene najvažnije odluke i zakoni. Odluke su donošene tajnim glasanjem, tj. ubacivanjem kuglica u glasačku kutiju. Očekivalo bi se da će u tom vrhovnom državnom tijelu vladati dostojanstvo kakvo mu i dolikuje, ali eto, ni u rodoljubnom Dubrovniku nije uvijek bilo tako. O tome govore dvije, za sada zapažene, odluke Velikoga vijeća: jedna je iz 1450, a druga iz 1496. godine. Pred samu Staru godinu, 30. prosinca 1450. godine, na sjednici Velikoga vijeća sakupilo se 136 članova. Na dnevnom redu bio je izbor raznih državnih službenika. Između ostalog, bio je i izbor jednog člana Maloga vijeća i, izgleda da je upravo uz ovaj izbor vezan incident o kojemu će biti riječ. Evo o čemu se radilo. Kod prebrojavanja glasova, kad su iz glasačke kutije istresene kuglice, među njima se pojavila i jedna prava pravcata kocka za igranje. Najprije neopisivo zaprepaštenje, a zatim odmah bijes i indignacija koja je salivena u posebnu odluku Velikoga vijeća. U toj odluci prvo je konstatirano da pronađena kocka u glasačkoj kutiji znači prezir prema državi, akt protiv časti Velikoga vijeća i protiv svake čestitosti, pa je jednoglasno (i kockar je dao svoj glas) donesen zaključak da će onaj koji prokaže počinitelja dobiti nagradu od 300 dukata. Ako bi ih ipak bilo više, nagradu će podijeliti na jednake dijelove. Ako se otkrije vijećnik koji je ubacio kocku, zaključeno je da mu se odsiječe desna ruka i da doživotno bude lišen svih prava i dužnosti. Identičan slučaj dogodio se pedesetak godina kasnije, na sjednici Velikoga vijeća od 29. prosinca 1496. godine, izričito prigodom glasanja za jednog člana Maloga vijeća. I ovdje se među glasačkim kuglicama pojavila mrska kocka za igranje. Ovoga puta izrazi kojima je Veliko vijeće okvalificiralo taj čin bili su teži od onih ranijih. To je, rečeno je u odluci, najogavniji i najodumiji slučaj za koji je ružno bilo čuti, još ružnije gledati, a najružnije će biti kasnije kad god bude spomenut i u budućnosti. I ovdje se pozivaju svi da prijave drznika uz nagradu od 300 dukata, ali se ništa ne govori o kaznama za počinitelja. Međutom, sigurno je da ne bi prošao bolje od svoga kolege iz 1450. godine. (11) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 30. prosinca 1752. godine, u Stonu je umro pisac Juraj Grizić, (Grisich, Grisić, Grišić; Đuro, Giorgio, Gjuro), rođen u Dubrovniku, oko 1680. godine. Završio je dubrovački Kolegij, pristupio Franjevačkom redu, te bio zaređen za svećenika. God. 1709–10. generalni vikar Stonske biskupije, od 1711. predavao je u stonskoj gimnaziji, a od 1717. do smrti obnašao dužnost kapelana katedralne crkve. U godinama sedisvakancije 1741, 1744. i 1752. bio je vikar Stonske biskupije. Istaknuo se kao pedagog i kanonist. Bavio se prepisivanjem djela starih dubrovačkih pisaca. God. 1721. putovao je u Italiju, a 30. IX. 1724. pisao je iz Stona pismo kanoniku sv. Jeronima u Rimu, sugrađaninu Đuri Matijaševiću, koje obiluje podatcima o suvremenim dubrovačkim piscima. Poznat je kao pisac propovijedi, koje su tek fragmentarno sačuvane. Napisao je djelo Dan krstjanski, koje je ostalo u rukopisu i kasnije se izgubilo, a namijenjeno je bilo »pobožnosti žena«. Sastavio je pastoralnu dramu o Kristovu rođenju, ali je njezin tekst zagubljen. Napisao je i više pozdravnih govora upućenih stonskim biskupima. Njegova rukopisna ostavština čuva se dijelom u Knjižnici samostana Male braće u Dubrovniku. U rukopisu su ostala djela Dan od pravoga života za priprave od svete Smarti u jedan dan svakoga mjeseza priko godišta, Način za učinit Novenu na čas prislavnoga Svetoga Petra od Alkantare, Način za učinit Novenu na čas slavnoga Svetoga Paskala Bailon, Perivoj duhovni i u njemu način za pravo se ispovidjet i pričestit, i mnoge molitve za isprositi u Boga različite milosti. Preveo je djelo Paola Segnerija Penitente istruito (Pokornik uvježban) te crkvenu korizmenu pjesmu Stabat Mater (Stala Majka). (12)

Na današnji dan, 30. prosinca 1807. godine, u Dubrovniku je rođen franjevac, ljekarnik, malakolog, glazbenik i glazbeni arhivist Ivan Evanđelist (Vanđo) Kuzmić. Ljekarništvo je studirao u Padovi, a potom bio ljekarnik u ljekarni Male braće u Dubrovniku, gdje je također bio orguljaš, pjevač i zborovođa, a neko je vrijeme vodio i Gradsku glazbenu školu. Najzaslužniji je kao organizator, sređivač i prvi katalogizator glazbenog arhiva Male braće, koji je njegovim nadopunama postao najveća zbirka muzikalija u Dalmaciji. Bavio se i skladanjem crkvene glazbe. Skupio je vrijedne zbirke morskih i slatkovodnih školjkaša, od kojih je veći dio darovao zagrebačkomu Zoološkomu muzeju, a manji dio zbirkama zadarske gimnazije. Bavio se i narodnim imenima bilja, skupljao ih i slao polihistoru, jezikoslovcu, publicistu i prirodoslovcu Bogoslavu Šuleku. Ivan Evanđelist (Vanđo) Kuzmić umro je u Dubrovniku 31. prosinca 1880. godine. (13)

Na današnji dan, 30. prosinca 1819. godine, u Vodovađi u Konavlima, rođen je misionar Ivan Fiorović. U Bejrutu je upravljao isusovačkim sirotištem za djecu koja su preživjela veliki pokolj islamskih Druza nad kršćanskim Maronitima. Tu je 1865. osnovao Karitativno-nabožnu udrugu, Kongregaciju Blažene Djevice Marije od sedam žalosti, koja je do kraja Fiorovićeva života brojila oko 14 000 članova. Osobito je skrbio za gradske prosjake, bolesnike i zatvorenike, te okužene u doba kolere 1865. i 1875, pa je napisao i objavio knjižicu o liječenju zaraženih. (14)

Na današnji dan, 30. prosinca 1819. godine, u Vodovađi u Konavlima, rođen je misionar Ivan Fiorović, (Jean Fiorovich). Čitati i pisati naučio je služeći u nekog plemića u Dubrovniku, u 14-oj je postao mornar, potom bio u službi francuskoga konzula u Aleksandriji, pa opet mornar. Zatim se bavio trgovinom živežnim namirnicama u Carigradu i na Malti, bio vlasnik hotela u Carigradu i ličilac sukna u rodnom mjestu. Nakon brodoloma 1850. u maloazijskim vodama stupio 1852. u Družbu Isusovu u Avignonu. God. 1858. poslan je za misionara na Prednji istok. U Ghaziru je završio studij teologije i 1860. bio zaređen za svećenika. U Bejrutu je upravljao isusovačkim sirotištem za djecu koja su preživjela veliki pokolj islamskih Druza nad kršćanskim Maronitima. Tu je 1865. osnovao Karitativno-nabožnu udrugu, Kongregaciju Blažene Djevice Marije od sedam žalosti, koja je do kraja Fiorovićeva života brojila oko 14 000 članova. Osobito je skrbio za gradske prosjake, bolesnike i zatvorenike te za okužene u doba kolere 1865. i 1875, pa je napisao i objavio knjižicu o liječenju zaraženih. Misionar Ivan Fjorović, umro je u mjestu Bikfaiya, u Libanonu, 4. rujna 1898. godine. (14)

Na današnji dan, 30. prosinca 1864. godine, u Luci Šipanskoj, rođen je vrsni slikar, intelektualac i konzervator, Marko Murat. Marko Murat bio je akademski slikar podrijetlom iz dubrovačkoga kraja koji je nakon završene likovne akademije u Münchenu živio u Beogradu, a potom se vratio u Dubrovnik i ondje trinaest godina skrbio o dubrovačkim kulturnim spomenicima. Razloga zbog kojih je Marko Murat pao u zaborav svakako ima više: u trenutku njegove smrti (14. listopada 1944.) umjetnost mu je već bila smatrana »zastarjelom«, zatim njegova politička uvjerenja (monarhizam, jugoslavenstvo) svakako nisu pridonijela popularnosti proučavanja njegovoga lika i djela, a naposlijetku i nedostatak bogatog osobnog arhiva koji je nestao u vrtlogu Drugoga svjetskog rata. Marko Murat jedan od najzaslužnijih što je Knežev dvor uopće proglašen spomenikom kulture (1919. godine). On je, uz neupitni primat povjesničara i konzervatora Lukše Beritića, zaslužan što su nadaleko poznate dubrovačke zidine također proglašene spomenikom kulture (1921. godine). Punih je trinaest godina (1919.–1932.) u svojstvu konzervatora starina i upravnika institucije koja se tada zvala Nadleštvo za umjetnost i spomenike marljivo i beskompromisno brinuo o zaštiti graditeljskog naslijeđa grada koji je 1979. godine odlukom UNESCO–a proglašen baštinom čitavog čovječanstva. Marko Murat rođen je 30. prosinca 1864. godine u obitelji sitnih posjednika u Luci Šipanskoj na najvećem elafitskom otoku Šipanu. Nakon diplome u Münchenu vratio se u Dubrovnik s namjerom da se ondje trajno nastani, ali mu je već 1894. seli se u Beograd, gdje je godinama bio jedan od glavnih pokretača tadašnjega kulturnog života. Ipak, Marko Murat je trajno ostao vezan za rodni kraj i barem je tri mjeseca godišnje (obično od lipnja do rujna) provodio na rodnom Šipanu ili u Dubrovniku gdje se bavio slikanjem i proučavanjem dubrovačke prošlosti i književnosti. Od svibnja 1916. godine, vratio se i trajno nastanio u Dubrovniku. Naime, od početaka ustroja konzervatorske službe u Austro– Ugarskoj Monarhiji u vidu Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika (tzv. Centralna komisija) Dubrovnik je imao svoga konzervatora koji se brinuo o kulturno–povijesnim spomenicima. Nakon liječnika Ivana Augusta Kaznačića, konzervatorom je postao povjesničar Josip. Njega je naslijedio gimnazijski ravnatelj Josip Posedel, koji je bio konzervator starina do Prvog svjetskog rata. Svaki konzervator bio je podređen bečkoj Centralnoj komisiji i radio je na terenu uz neki svoj drugi posao. Većina je građana Dubrovnika, poticana od neformalne skupine dubrovačkih intelektualaca među kojima i Murat, smatrali su da je nepravedno da brojne zgrade od kulturno–povijesnog značaja ne pripadaju gradu već državi, točnije vojsci (zidine, palača Sponza, fontane, neke crkve, zgrada Collegium Ragusinuma). Bila je to situacija kakva je zatečena još od austrijske okupacije Dubrovnika 1815. godine. Stoga je zalaganjem Marka Murata, koji je vješto iskoristio svoje kontakte stečene za vrijeme ranijega života u Beogradu, na proljeće 1919. u Dubrovniku osnovana posebna institucija pod nazivom Nadleštvo za umjetnost i spomenike. Dana 1. lipnja 1919. tadašnji je ministar prosvjete odobrio Pravilnik Nadleštva kojim je praktički konzervatoru na dubrovačkom području ostavljena neograničena sloboda djelovanja. Time su dubrovački spomenici po prvi put izdvojeni iz općeg režima zaštite spomenika u državi, što se nije dogodilo nikad prije niti poslije. Dubrovački konzervator bio je odgovoran jedino Ministarstvu prosvjete i nikome drugome sukladno članku 3. spomenutog Pravilnika. Zato su odmah postignuti i pozitivni pomaci u gospodarenju starinama: već krajem iste godine Knežev dvor je proglašen spomenikom kulture (danas nam je nepojmljivo da se on još početkom XX. stoljeća koristio u administrativne svrhe), a 1921. potpisan je ugovor između Ministarstva vojske i dubrovačke općine o izmjeni zgrada, pa su tako nakon punih stotinu godina u ruke lokalne zajednice vraćene gradske zidine, palača Sponza, tvrđava Lovrjenac, Posat (gradski jarak), Lazareti na Pločama (karantena), šetalište Brsalje na Pilama i druge nekretnine. Tek iz današnje perspektive možemo sagledati sve dalekosežne posljedice ove promišljene odluke. Marko Murat se u svom konzervatorskom djelovanju vodio velikim poštovanjem za izvornu dubrovačku baštinu i estetskim kriterijem svoga doba. Načela koja su ga vodila u radu odlično je objasnio u jednom konceptu dopisa u vezi očuvanja tradicionalnih vrata »na koljeno« na Stradunu, sredinom dvadesetih godina: Pravilno shvaćen građevni razvitak Dubrovnika ima se sastojati u sljedećem: sačuvati karakter, originalnost, fizionimiju grada podignutog vjekovima kulture, a u zgradama izvan bedema razborito i darovito spojiti savremene estetske poglede i ekonomske potrebe u najširoj umjetničkoj individualnosti sa zahtjevima kraja i sa duhom velike tradicije. Kada više nije mogao izdržati narasli obujam posla, zamolio je svog prijatelja Ivana Meštrovića da mu pomogne odabirom nekog mlađeg stručnjaka koji bi mu pomogao u radu. Tako je na nagovor Ivana Meštrovića krajem 1928. godine u Dubrovnik doselio tada već poznati mladi povjesničar umjetnosti Kosta Strajnić (1887– 1977) koji je Marka Murata poznavao još iz beogradskih godina. Nakon Muratovog umirovljenja 1932. godine Kosta Strajnić je postao glavnim konzervatorom, što će ostati sve do 1941. godine. Po svojim dugoročnim posljedicama za dubrovačke spomenike i likovnu scenu (stvaranje dubrovačke kolorističke slikarske škole) doseljenje Koste Strajnića u Dubrovnik događaj je nakon kojega više ništa nije bilo kao prije. Kada je otišao u mirovinu, Murat je više vremena provodio na rodnom Šipanu, a počeo je i intezivnije slikati. Međutim, nije se povukao iz javnog života jer je i dalje često zajednički istupao sa Strajnićem oko zaštite kulturne baštine. Umro je 14. listopada 1944. godine u Dubrovniku. (15)

Na današnji dan, 30. prosinca 1931. godine, u Alksandriji je umro poznati rodoljub, rodom iz Trpnja Ivo Cibilić. Rođen je u Trpnju 27. siječnja 1831. godine, i još kao dijete odelio k ocu u Aleksandriju. Uvijek je ostao vezan uz Dubrovnik, koji je posjetio za otkrivanja spomenika Ivanu Gunduliću, kao i uz rodni trpanj, koji je osim savjeta, često i nočano pomagao. Igrao je značajnu ulogu u iseljeničkom društvu u aleksandriji, bio član i brat „Hrvatskog zmaja, te surađivao s rojnim našim listovima, nastojeći uvijek prenositi drvatski duh. (16) 

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

*Veći prijepor tijekom ratnih dana 1991. godine bila je i plovidba dubrovačkim vodama.* *Nakon što je nekoliko dana redovna opskrba i mogućnost putovanja, bilo zadovoljavajuće uspostavljeno*, na današnji dan, u ponedjeljak 30. prosinca 1991. godine, po nalogu novog "komandanta mesta", u Mokošici je došlo ponovno do zatvaranja gruške luke. Krizni štab općine Dubrovnik odmah je intervenirao radiovezom kod "Komande Vojnopomorskog sektora Boka" u Kumboru. To je pomoglo pa je nešto kasnije došlo do deblokiranja luke. Brod "Librunija" isplovio je umjesto ujutro u 8 tek u 13 sati. "Liburnija" je otplovila u Bari kako bi tamo preuzela umjetnike koji su dolazili u Dubrovnik održati novogodišnji koncert. *Krizni štab Općine Dubrovnik (KŠOD), poručio je Komandi Vojnopomorskoga sektora Boka da je zapovjednik okupirane Mokošice zabranio isplovljenje »Liburniji«, koja je imala iz Barija dovesti izvođače i goste za novogodišnji koncert mira u Dubrovniku (»daljnje produženje zabrane ugrozit će održavanje koncerta i imati posljedice na međunarodnom planu«), i »Jezeru«, koji je prazan imao napustiti Dubrovnik, te uplovljenje »Iliriji« na redovitoj pruzi Rijeka-Dubrovnik. Štab je zatražio hitno ukidanje zabrane. Popodne je javio da se nadaju da će »Liburnija« »uspjeti na vrijeme izvršiti svoj mirotvorni zadatak«, a ponovno tražio da se dopusti nastavak plovidbe »Iliriji« koja je — puna žena i djece — čekala u Korčuli.* (17) 

Izvori i literatura:

(1) ZDRAVKO ŠUNDRICA – TAJNA KUTIJA DRŽAVNOG ARHIVA 2, str. 305,306

(2) Kolo 2, 2007. Marko Murat, Ivan Viđen, Muratova (auto)biografska uzgrednica

http://www.matica.hr/kolo/307/Muratova%20(auto)biografska%20uzgrednica/

(5) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

preuzeto sa www.bijakova.com

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(6) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 80

(7) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 27

(8) LUKŠA BERITIĆ, UTVRĐENJA GRADA DUBROVNIKA, str. 32, 33

(9) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 183

(10) VINKO FORETIĆ, POVIJEST DUBROVNIKA DO 1808., PRVI DIO, Od osnutka do 1526., str. 178

(11) ZDRAVKO ŠUNDRICA – TAJNA KUTIJA DRŽAVNOG ARHIVA 2, str. 305,306

(12) HBL Lahorka Plejić (2002)

(13) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(14) HBL Mijo Korade (1998)

(15) Kolo 2, 2007. Marko Murat, Ivan Viđen, Muratova (auto)biografska uzgrednica

http://www.matica.hr/kolo/307/Muratova%20(auto)biografska%20uzgrednica/

(16) Hrvatski radio – I. program, Radio kalendar - Dogodilo se na današnji dan, urednica: Seida Obarčanin, pripremila: Maja Nodari, tekst: MATO KAPOVIĆ

(17) ZAPISI IZ OPKOLJENOG GRADA - DANI KOJI SE NE SMIJU ZABORAVITI, IVO STJEPOVIĆ, str. 87

*POSLJEDNJA OPSADA DUBROVNIKA, TRPIMIR MACAN, Str. 118