Gradoplov 30.08.2020.

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN Na današnji dan, 30. kolovoza 1933. godine, svjetlost dana ugledao je "Plivački reporter", prva sportska novina u Dubrovniku. (1) Na današnji dan, 30. kolovoza 1929. godine, u Beogradu je, umro književnik Ivo Vojnović, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem. (2) Uz današnji dan, u katoličkom kalendaru upisana su imena: Bazila, Feliks i Adaukt, Agil, Gaudencija, Radoslava i Margarita. (3) 30 kolovoza, Međunarodni je dan nestalih osoba. (4)

U DUBROVNIKU NA DANAŠNJI DAN

Da su dubrovački liječnici sposobni i cijenjeni, ukazuje niz arhiv­skih dokumenata, iz kojih je očito kako ih žele i traže vladari dubrovačkog zaleđa, Bosne i Srbije. Često šalju molbe vladi Dubrovačke Republike u kojima traže liječničku pomoć za sebe i svoju užu rodbinu. Matija Obradović, Korčulanin, sklapa ugovor o svom liječenju sa liječnikom Ivanom, kirurgom, koji obavlja privatnu praksu u Dubrovniku. Liječnik se, na današnji dan, 30. kolovoza 1461. godine, obavezuje da će skupa s bolesnikom otići na Korčulu i da će ga liječiti od rana na desnoj ruci, a što je nje­gova stara bolest. U slučaju da se bolest povrati u roku od 6 mjeseci, magister Ivan će ponovo doći na Korčulu i nastaviti liječenje. U slučaju da liječenje bude uspješno, kirurg će biti nagrađen s 31 dukatom, 8 kvarta vina i besplatnim stanovanjem. Ukoliko liječenje ne uspije, od navedene nagrade neće kirurg dobiti ništa. (5) 

Jedna od najpogubnijih epidemija koja je ikada zadesila Dubrovačku Republiku, kužna pošast pogodila je Dubrovnik u prosincu 1626. godine i trajala sve do studenoga 1527. Nakon višemjesečnoga egzodusa iz zaraženog grada, 16. lipnja 1527. preživjeli vijećnici vratili su se u grad. Vijeće umoljenih nije htjelo ništa prepustiti slučaju. Najprije je odredilo da postojeći odredi moraju i dalje čuvati grad, a donosile su se i druge uredbe za preveniranje i sprječavanje širenja kuge. **Do srpnja 1527. godine epidemija se postupno gasila, ali nova pojedinačna oboljenja javljala su se još nekoliko godina, što dokazuje da je u Dubrovniku, kao i na njegovom cijelom području, kuga tada još uvijek bila endemična.** Na današnji dan, 30. kolovoza 1527. godine, ponovno je potvrđena uredba iz 1482. godine, koja je protiv kopaca i kopica još uvijek bila na snazi, a prema kojoj im je bilo zabranjeno kretati se medu zdravima ili ostavljati odnosno bacati zaraženu odjeću po javnim mjestima. Za takve prijestupe bili su osuđivani na smrt vješanjem. Zdravima i ozdravljenicima, takozvanim resanatima, koji su preboljeli kugu, iako  u nisu bili opasni za okolinu nakon što su preboljeli kugu i izdržali karantenu, bilo je zabranjeno izlaženje iz kuća tijekom dodatnih 15 dana nakon uobičajenog karantenskog roka, kad su bili pušteni iz kontumaca ili kućne izolacije. Nekim ozdravljenicima iz siromašnih slojeva, kacamorti su odredili posebno teške zadatke. Žene su morale čistiti zaražene kuće, prati i provjetravati zaraženu odjeću, dok su muškarci, koje su nazivali kopcima, morali priređivati grobove, ukapati mrtve ili prenositi teške terete robe iz luke u grad. U nedostatku radne snage, katkada su im kod ukapanja mrtvih pomagale i žene, kopice. Svi su oni morali stanovati u svojim kućama ili u karanteni, a na rad su redovno išli pod stražom jer, koliko god su te njihove usluge bile bitne za ponovno normaliziranje života nakon epidemije, a njihov posao bio bijedno plaćen, vlasti i građani nisu imali u njih povjerenja i protiv njih su često podnošene prijave. Takvoj netrpeljivosti prema kopcima pridonijelo je i opće mišljenje u gradovima zapadnog Sredozemlja da siromašni žive u nečistoći, a kako se nečistoća smatrala leglom zaraze, smatralo se da su upravo oni često bili uzrokom prijenosa kuge. U gradu su kopci i kopice redovno imali stražarsku pratnju dok je u selima bilo više propusta. Protiv njih je još uvijek bila na snazi uredba iz 1482. godine, prema kojoj im je bilo zabranjeno kretati se medu zdravima ili ostavljati odnosno bacati zaraženu odjeću po javnim mjestima. Za takve prijestupe bili su osuđivani na smrt vješanjem. Ta je uredba bila ponovno potvrđena 30. kolovoza 1527. godine. Kopci i kopice često su dobivali darove od umirućih ili njihove rodbine u novcu, nakitu, skupoj odjeći ili drugim vrijednim stvarima. U takvim slučajevima oni su bili dužni te stvari i novac predati zdravstvenoj službi. Ipak, neki od njih su koristili odsutnost redovnih vlasti pa je dolazilo do utaje i preprodaje okuženih stvari. Imuni na zarazu, pojedinci su noću provaljivali u napuštene kuće i odnosili vrijedne stvari, pa čak i stoku i vino iz vinograda. Ako su se takva nedjela dokazala, kazne su bile teške i primjerne. Sami resanati se više nisu mogli zaraziti niti su bili zarazni, ali su mogli prenijeti kugu drugima prenošenjem i preprodavanjem zaražene odjeće. Zbog svoga imuniteta resanati su bili u povlaštenom položaju prema svim društvenim slojevima, pa su i zbog toga pobuđivali zavist i nepovjerenje gdje god bi se pojavili. Zbog toga su podknezovi svih kaznačina 25. lipnja 1527. naredili da nitko ne smije dolaziti u dodir s ozdravljenicima ni sa zaraženima, pod prijetnjom kazni koje će biti objavljene. (6) 

O trovanjima u privatnom životu u Dubrovačkoj Republici, imamo indirektnu potvrdu u Statutu grada Dubrovnika, kodificiranom 1272. godine. Otrov se izričito spominje u IV. knjizi u glavi 33., gdje se njegova upotreba protiv oca ili majke navodi kao razlog zbog kojeg otac ima pravo razbaštiniti djecu.  Dalje, u VI. knjizi, glavi 7., propisana je stroga kazna, kazna spaljivanja za svakoga, koji bi izvršio herbariju ili zločin herbarije, zbog koje bi netko mogao umrijeti ili izgubiti svijest, a moglo se dokazati da je smrt ili gubitak svijesti posljedica primjene herbarije. Najstariji pronađeni podatak o jednom trovanju u privatnom životu u Dubrovačkoj Republici potječe iz 1373. godine. Slučaj se dogodio u Stonu, gdje su bile otrovane četiri osobe, među kojima je bilo dvoje djece. Na današnji dan, 30. kolovoza 1547. godine, Ivan zdur, po naredbi Malog vijeća, proglasio je sa luže da onaj koji krije Antuna Lučina iz Urbina, optuženog zbog zločina trovanja, mora ga tijekom sutrašnjeg dana predati knezu i vijeću. U slučaju da je pobjegao, mora se prijaviti onaj koji mu je pomogao pri bijegu tj. onaj koji zna kako je pobjegao i tko mu je pomogao, pod prijetnjom kazne kojom bi bio kažnjen sam izvršitelj zločina. U 17. i 18. stoljeću zabilježeno je više slučajeva, najrazličitijih trovanja ili pokušaje trovanja: susjed pokušava otrovati susjeda, mladić djevojku koja je ostala noseća, itd. (7) 

Možda najvažniju odluku dubrovačke vlade vezanu uz stalno naseljavanja Ži­dova u Dubrovniku, dubrovačka vlada donijela je 13. kolovoza 1538., a njom je dozvoljeno Židovima stanovanje unutar gradskih zi­dina Dubrovnika. To je potvrdila i vladina odluka od 22. travnja 1540. g., kojom se određuje i kompleks kuća u kojima mogu stanovati dubrovački Židovi, što predstavlja zametak dubrovačkoga Geta. 31. godinu kasnije, nalazimo i odluke vlade u kojima se nazire i nastanak novog geta. O tome govori, između ostaloga, odluka dubrovačkih vlasti od 16. lipnja 1571., kada se propisuje da se popišu svi dubrovački Židovi, i da se moraju nastaniti u jednu ili dvije zatvorene ulice. I u drugoj odluci iz iste godine, na današnji dan, 30. kolovoza 1571. godine, naglašeno je da taj kompleks kuća ima biti zatvoren »na način kao Geto u kojem redovno stanuju Židovi«. God. 1589. taj je Geto prostorno proširen, pa izvori govore o »starom« i o »novom« Getu; obuhvaćena su i određena skladišta za trgovačku robu, a istom je vladinom odlukom (28. VII. 1589) određena i ukupna najamnina za cjelinu Geta u iznosu od 800 zlatnih škuda godišnje, za koju isplatu solidarno odgovaraju »konzuli tih Židova«. (8) 

Pojavom modernog sporta u našim krajevima u 19. stoljeću započelo se istodobno izvješćivati o zbivanjima u toj djelatnosti. Prve vijesti objavljuju periodične publikacije u pojedinim krajevima. Sportsko objavljivanje, a prema mišljenju Hrvoja Macanovića i sportsko novinarstvo, započelo je u našim krajevima 1878. godine, kada je na hrvatskom jeziku tiskan prvi stručni ča­sopis. Prve vijesti o modernom sportu u Dubrovniku nalazimo u lokalnim listovima koji su pratili ondašnja sportska zbivanja. Do prvog svjetskog rata najviše ih nalazimo u listu "Crvena Hrvatska", koja je izlazila od 1891. do godine. Poslije prvog svjetskog rata u lokalnim listovima, radi informiranja, edukacije i propagande, počelo se nešto više pisati o sportu. Tako neki listovi povremeno objavljuju i sportske rubrike. "Dubrovačka tribuna" (1930. naziva se "Tribuna"), koja je izlazila jedanput tjedno od 1929. do 1937. godine, u rubrici "Sportska tribuna" posvećuje povremeno cijelu stranicu sportu. Izdavanje posebne sportske publikacije u početku je skromno. Objavljeno je samo nekoliko prigodnih brošura i manjih publikacija, te dva sportska lista. Najprije je ugledao svjetlost dana 1933. godine "Plivački reporter", u godini dana tiskan u šest brojeva, a zatim 1937. godine u tri mjeseca četiri broja lista "Svešport". Zanimljivo je istaknuti da je sa sportskom tematikom tiskan i humoristički list "Vapaj". Sve te publikacije danas imaju povijesno značenje i dokaz su sportskih zbivanja u prošlosti, ali su u svoje vrijeme pridonosile ne samo informiranju već i popularizaciji sporta i njegovoj afirmaciji. Nakon što je 1878. godine u Zagrebu izašao prvi sportski list "Sokol", a u Splitu 1890. "Lo sport Dalmato", u Dubrovniku je prva sportska novina ugledala svjetlost dana, na današnji dan, 30. kolovoza 1933. godine, pod naslovom "Plivački reporter". Iako je u naslovu istaknut plivački sport, a u podnaslovu da je to glasilo "za sport i turizam", izvještavalo je ono o svim sportskim zbivanjima i bilo je samo sportskog karaktera. Vlasnik i izdavač bio je Ivo Šišević, bivši vaterpolist PŠK "Penatur", poslije iskusni i dobro poznati pomorski zapovjednik, vrijedni publicist, čovjek širokog interesa i znanja. Odgovorni je urednik bio Nikša Lazinbat. Izišlo je šest brojeva u razdoblju od godinu dana. (9) 

Tijekom kolovoza 1944. saveznički zrakoplovi u više su navrata bombardirali naše krajeve, pa tako i Dubrovnik. Nakon napada27. kolovozau kojem su poginule tri osobe,od  bombi koje su padale na Pile, Boninovo, i oštetile Gundulićev spomenik, tri dana kasnije, 30. kolovoza 1944., bombe su padale na Lapad. Istodobno, kombiniranim djelovanjem savezničkih zrakoplova i postrojbi NOV-a na prometnice u zaleđu Dubrovnika onemogućeno je redovito opskrbljivanje Grada hranom. (10) 

BIOGRAFIJE DUBROVČANA RODOM I DJELOM

Na današnji dan, 30. kolovoza 1481. godine, u rodnom Dubrovniku je umro biskup, diplomat i teolog, prvi mrkansko-trebinjski biskup nakon turske okupacije Hercegovine Blaž Constantini, (Blasius de Ragusio). (1439) organizirao je gruški samostan za reformirane redovnike, bio prior samostana Sv. Dominika u Dubrovniku (1440–47, 1458–60) i, provincijal Dalmatinske provincije (1443–47). Senat 1464. moli papu Pija II da ga imenuje mrkansko-trebinjskim biskupom. Senat je Constantinija već prije 1464. bio izabrao za biskupa jer on u trenutku preuzimanja Trebinjske biskupije nosi naslov »episcopus baroniensis«. Pokopan je u crkvi Sv. Dominika. (11)

Na današnji dan, 30. kolovoza 1806. godine, u Dubrovniku je umro svećenik i pjesnik Nikola Marči. Rođen je u Rožatu u Rijeci dubrovačkoj, 1718. godine. Zaređen za svećenika 1743. Premda sam napominje da je u Iako je pisao od mladosti, književna ga historiografija bilježi samo po jednome djelu, nastalom u pjesnikovim zrelim godinama, religijsko-didaktičnom, hagiografskom spjevu Život i pokora svete Marije Egipkinje (1791). To je šesta i jedina stihovana obradba srednjovjekovne legende o aleksandrijskoj svetici Mariji Egipatskoj u hrvatskoj književnosti. Od ranijih obradba izdvaja se i tematskim proširenjima, a i višim stupnjem estetizacije. (12)

U:   Na današnji dan, 30. kolovoza 1929. godine, u Beogradu je, u 72. godini života umro književnik Ivo Vojnović, najistaknutiji dramski pisac moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem. U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac objavljuje pripovijetku Geranium. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom 1884. i kraći roman Ksanta, 1886. Njegov dramski prvijenac, salonska komedija Psyche, označava zaokret i u hrvatskom kazalištu i u hrvatskoj književnosti i priskrbljava mu atribut začetnika moderne hrvatske drame. U razdoblju između 1891. i  1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti. Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allons enfants, Suton i Na taraci - kronika o propasti Dubrovačke republike. Temu dubrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja. Uz Psyche, značajna je i njegova drama kozmopolitskog karktera Gospođa sa suncokretom, te drame nastale na temelju narodne predaje, s političko-tendencionalnom notom: Smrt majke Jugovića, Lazarovo Vaskrsenje. **Iako se pretpostavlja da obitelj Vojnović potiče iz pravoslavne hercegovačke obitelji u doba rođenja Iva Vojnovića 1857. godine, njegov otac Kontantin Vojnović i majka Marija Seralji (po nacionalnosti talijanka) su oboje cijelog svog života bili pripadnici rimokatoličke vjere kojoj će doživotno pripadati i Ivo. Osim njega u obitelji su još rođene tri sestre i brat Lujo Vojnović. U ljeto 1914. se vraća u Dubrovnik gde ga austrijske vlasti kao sumnjivog i razglašenog jugoslovenskog nacionalista hapse i odvode u šibenski zatvor. Zbog vremena provedenog u zatvoru zdravlje Iva Vojnovića teško je narušeno i on se od 1915. godine do kraja života neprestano liječi. Od 1915, po izlasku iz zatvora, gde se i fizički i psihički namučio, utvrđena je i ozbiljna bolest očiju. Liječi se u Zagrebu, zatim 1919. u Parizu i Nici. Po povratku najčešće boravi u Dubrovniku odakle gotovo slijep odlazi u beogradsku bolnicu gde i umire 30. kolovoza 1929. godine.** (13)

Na današnji dan, 30. kolovoza 1940. godine, u Dubrovniku je rođena pjevačica i glumica Lukrecija Brešković. Odgojena je u obitelji naklonjenoj glazbenoscenskim umjetnostima: otac se amaterski bavio kazališnom režijom, brat Ivo je trubač i voditelj jazz (dixieland)-sastava, brat Marko voditelj član legendarnih Dubrovačkih trubadura. Gimnaziju i Srednju muzičku školu završila je u Dubrovniku, solo-pjevanje diplomirala 1964. u klasi Lava Vrbanića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nastupati je počela još za studija, 1962–65., kao članica ansambla »Musica nova« i od 1963. članica zbora, zatim od 1964. solistica zagrebačkog kazališta Komedija. Zvonkim sopranom velikog opsega te muzikalnošću i scenski efektnom glumom izvodi najprije subretske, zatim i glavne uloge u operetama Splitski akvarel (I. Tijardović), Barun Trenk (S. Albini) i musicalima Guslač na krovu (I. Bock), Jalta, Jalta (A. Kabiljo), Dundo Maroje (Đ. Jusić), te u rock-operama Gubec-beg i Grička vještica (I. Krajač–K. Metikoš–M. Prohaska), Jadnici (C. M. Schönberg–A. Boubil) i operi Đerdan (J. Gotovac, 1984). U HNK u Osijeku nastupila je 1987. u naslovnoj ulozi musicala My Fair Lady (C. Porter). Interpretira također modernu glazbu na Muzičkom bijenalu u Zagrebu, a zabavnu glazbu na festivalima Kajkavske popevke (Krapina) i Slavonija. (14)

Na današnji dan, 30. kolovoza 1967. godine, u Splitu jerođen Ivan Kunjašić, brodostrojar, nastanjen u Smokvici na Korčulip, oginuo je 3. svibnja 1992. g. u Smokvici, nesretnim slučajem, kao pripadnik MOMP-a "Korčula".  (15)  

DUBROVNIK U DOMOVINSKOM RATU

U vremenu prije konačnog oslobađa­nja cjelokupnog dubrovačkog područ­ja i izlaska na međunarodno priznate granice RH poginulo je više dubrovačkih branitelja. Na današnji dan, 30. kolovoza 1992. godine u Orašcu, kao pripadnik 163. brigade HV-e, prilikom izvršenja borbene zadaće poginuo je Ivo Miljević. (16) Istoga dana, 30. kolovoza 1992. godine, na Južnom bojištu poginuo je pripadnik 115. brigade HV-e,Ivan Znaor, (17) a kao civilna žrtva u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, toga dana, 30. kolovoza 1992. godine, poginuo je maloljetni, devetogodišnji Vlaho Rakidžija, iz Orašca, (rođen 1983.). (18) 

Izvori i literatura:

(1) MILIVOJ PETKOVIĆ, TJELESNO VJEŽBANJE I ŠPORT U DUBROVNIKU OD 14. STOLJEĆA DO 1941. GODINE, str. 204,205,207,208

(2) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

*http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Vojnović

**http://sh.wikipedia.org/wiki/Ivo_Vojnović

(3) http://www.zupa-rovisce.com/hr/index.php/katolicki-kalendar#lipanj-2016

MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(4) MARIJA, KATOLIČKI KALENDAR 2016.

(5) JURICA BAČIĆ, NEKAD U DUBROVNIK – HIGIJENSKO EPIDEMIOLOŠKE PRILIKE U DUBROVNIKU U XV STOLJEĆU, str. 104,105

(6) ZLATA BLAŽINA TOMIĆ, KACAMORTI I KUGA – UTEMELJENJE I RAZVOJ ZDRAVSTVENE USLUGE U DUBROVNIKU, str. 147,148,166,167

(7) ZDRAVKO ŠUNDRICA – TAJNA KUTIJA DRŽAVNOG ARHIVA 2, str.190,191,192

(8) Dr BERNARD STULLI, ŽIDOVI U DUBROVNIKU, str. 20,21,22

(9) MILIVOJ PETKOVIĆ, TJELESNO VJEŽBANJE I ŠPORT U DUBROVNIKU OD 14. STOLJEĆA DO 1941. GODINE, str. 204,205,207,208

(10) VEDRAN BENIĆ – DUBROVAČKI SPOMENAR, str.189

Podaci iz knjige Marica Karakaš Obradov: „Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu“, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2008., str.88-90

(11) HBL Franjo Šanjek (1989)

(12) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

(13) http://www.enciklopedija.hr/

(http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/leksikoni/318-hrvatski-opci-leksikon)

*http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Vojnović

**http://sh.wikipedia.org/wiki/Ivo_Vojnović

(14) HBL Mario Kinel (1989)

(15) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. -179-

(16) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 49, VJEČNI KAO DOMOVINA, Str. -205- Ivo Miljević 

(17) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Str. -253-260-

(18) VJEČNI KAO DOMOVINA, SPOMENICA POGINULIM DUBROVAČKIM BRANITELJIMA U DOMOVINSKOM RATU, Autori spomenice: VARINA JURICA TURK, MIŠO ĐURAŠ, Sunakladnici: UDRUGA RODITELJA POGINULIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA, DUBROVNIK, UDRUGA UDOVICA HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA RH, DUBROVNIK, Str. 267, 270