Brodska djeca s posebnim potrebama bez asistenata!

Brodska djeca s posebnim potrebama bez asistenata!

Brojna djeca s posebnim potrebama od danas do sutra ostala su bez asistenata u nastavi - među njima su i djeca iz Slavonskog Broda.

Ministarstvo obrazovanja u petak poslijepodne donijelo je selektivne i nelogične odluke po ovoj formuli: u županijama koje su prošle na natječaju EU-a odbijeno je financiranje asistenata udrugama koje su se javile za financiranje po drugom natječaju, iako ih je isto to ministarstvo poticalo da se jave i plaćalo asistente za koje su u petak odlučili da ih više neće financirati.

Zbog takvih odluka od danas je na desetke asistenata dobilo otkaze, a djeca su ostala bez prijeko potrebne pomoći. Među njima su i djeca s posebnim potrebama u Slavonskom Brodu. Sredstva Europskog socijalnog fonada dobila je Županija brodsko-posavska, dok Grad Slavonski Brod nije. Djeca koja već godinama pohađaju nastavu sa asistentom danas su umjesto u školi bili s novinarima.

Bez asistenata ostalo je tridesetak djece u svim gradskim školama, jer na natječaju nisu prošle ni brodske udruge. Roditelji su ogorčeni. Mirko Sečić kaše kako je sramota da se prema djeci odnose kao prema ping pong lopticama.

luka-wagner.jpg

Što to znači za djecu, najbolje je opisao Luka Wagner. On ide u 6.c. U petak je saznao da od danas nema asistenta u nastavi. Od prvog razreda prolazi s odličnim uspjehom po redovitom školskom programu.
Donosimo tekst koji je Luka napisao prije mjesec dana za natječaj o različitostima.
DA LI SAM RAZLIČIT OD DRUGIH?
Imam cerebralnu paralizu. Da li sam zato različit od drugih? Nisam. Imam dva oka, dva uha, dvije ruke i dvije noge, roditelje koji bi mi spustili i zvijezde sa neba da mi je to potrebno i krasne prijatelje. U životu me najviše ljuti to kada ljudi kažu :" On je dijete sa posebnim potrebama:" Nemam ja posebne potrebe. Imam iste potrebe kao i svi ljudi na Zemlji, potrebu za razumijevanjem, prijateljstvom, ljubavlju, odlaskom kod prijatelja, u kino. Meni je samo potrebna pomoć da zadovoljim te svoje potrebe.
Okružen sam krasnim ljudima i pravim prijateljima koji su mi velika pomoć. Bilo me je strah što će biti kada krenem u školu. Tisuću pitanja mi je prolazilo kroz glavu, ali jedno me je najviše mučilo: "Što ako me ne prihvate, zato što ne mogu sve kao i oni?". Ja ne mogu samostalno hodati, pomagač mi je moja hodalica, problem mi je izvući knjige iz torbe, dok nisam imao asistenticu to su radili prijatelji iz razreda. Čak su se znali i posvađati oko toga tko će mi i kada biti pomagač, zato što su mi željeli iskreno pomoći u onome što ne mogu sam. Kako su me prihvatili govori i činjenica da sa njima igram i nogomet. Naravno, ja ne mogu trčati, ali zato sam najbolji golman na svijetu. Samo moja hodalica zauzme pola gola, tako da rijetko kad lopta završi u mojoj mreži.
Prvi dan ove školske godine su rasplakali mene i mamu. Zašto? Zato što nisam znao da li ću i ove školske godine imati asistenticu na nastavi pa sam putem Facebooka zamolio prijatelje da prvi dan škole dođu u žutim majicama kao znak podrške, meni i svoj djeci sa poteškoćama u razvoju, u borbi za naša Ustavom zajamčena prava, u ovom slučaju pravo na školovanje. Pogađate? Naravno da su došli u žutim majicama čime su mi još jednom pokazali da nisam drugačiji od njih, samo mi je potrebna njihova pomoć.

Sada na kraju postavljam pitanje: "Da li sam stvarno različit od drugih dvanaestogodišnjaka?"

Luka Wagner 6.c