Izložba "Zemlja će jednom biti Sunce"

Izložba "Zemlja će jednom biti Sunce" Izložba "Zemlja će jednom biti Sunce"

Foto: Stjepan Filipović

Samostalna izložba Davora Sanvincentija "Zemlja će jednom biti Sunce" otvorena je u Muzeju likovnih umjetnosti. Stručno vodstvo kroz postav održala je viša kustosica Valentina Radoš .

Projekt je ostvaren u sklopu izložbe 26. slavonski biennale – Ravna ploča (održana u Muzeju likovnih umjetnost 2018. – 2019. godine) čiji je Ocjenjivački sud odabrao rad Davora Sanvincentija Skoro ništa: i dalje noć za Nagradu Vlastimiru Kusika - samostalna izložba u produkciji MLU u 2020. godini. Izložba se sastoji od ukupno osam radova od čega se uz recentna ostvarenja umjetnika, također predstavlja novo-producirani ciklus koji će osječka publika premijerno vidjeti.
 Zemlja će jednom biti Sunce, bit će dovoljna iskra.
Ljudski napredak i ekologija ne dijele istu prirodu. Tako glasi uvodna rečenica koju je Davor Sanvincenti napisao o svom novom radu Mjesta koja ćemo disati. Čitajući te riječi – svega ih je pola šačice, a obuhvaćaju cijelu našu zbilju – misli neodoljivo poprimaju boju sjete. Mjesta koja ćemo disati zapravo su mjesta budućnosti, mi ih tek zlokobno naslućujemo, mjesta koja su ogoljena od (strane) ljudskog življenja, zbog ekološke katastrofe koja nam je možebitno suđena. Brisana je to ploha, laštena pozadina medalje ljudske grabežljivosti. Je li klimatske promjene i njihove neizbježne posljedice za prirodno okruženje svih bića, pa i ono ljudsko, moguće preduhitriti i usporiti ako smo voljni adaptirati svoje apetite? Je li ta i takva perspektiva dovoljna da svi mi napravimo iskorak izvan granica moderniteta i suvremenog komfora? Rad je u nastajanju i sastoji se od serije digitalnih kolaža, snimljenih polaroidom, koji prikazuju začudne prirodne ljepote, mjesta u isto vrijeme stvarna i nestvarna, kao naslikana rukom baroknog majstora koji svojim umijećem oku i umu otvara fizičke svodove nebeskih prostranstava, ali i s gorkim okusom katastrofe. Uz polaroide, dva se šesnaestmilimetarska filma, fragment zima i fragment ljeto, projiciraju na prazna slikarska platna. U prvome, zimi, gledamo šumovit pejzaž, pokraj jezera, nejasnih obrisa i kroz gust snijeg koji pada. U jednom se trenutku pojave osamljeni šetač i njegov pas, gledamo ih dok odlaze nama nevidljivom stazom, brzim hodom. Vjetar se glasno sam sa sobom prepire na koju stranu da puše, grane drveća saginju se i opet vraćaju kao u plesu kroz padajući snijeg. Odjednom rez i kadar iz bližeg rakursa. Sada gledamo muškarca (možda je to isti čovjek?) kako se probija kroz padajući snijeg, pogrbljen i s teretom na leđima. Čini se da nosi sijeno. Možda ogrjev…? Jedna mu ruka pridržava teret, druga planinarskim (skijaškim?) štapom održava koncentraciju i stabilnost hoda. U prirodi, u borbi za sebe protiv prirode. Video odaje minimalan pokret čovjeka u borbi, gotovo trzaj. Ili mali korak. Preživljavanje. S projekcije filma na praznom, snježnobijelom slikarskom platnu, oko prelazi na riječi koje je umjetnik rukom ispisao na zid muzejske dvorane:
Nakon 57 dana hodanja koraci su bili sve kraći.
Osjećam da sam daleko od gostoljubivog mjesta, da sam već prošao točku, stigavši do mjesta odakle se ne mogu vratiti.
Iz predgovora kataloga kustosice izložbe Valentine Radoš

Valentina Radoš o izložbi