Milan Uremović Ćiro: Veslanje je kao droga

Milan Uremović Ćiro: Veslanje je kao droga Milan Uremović Ćiro: Veslanje je kao droga
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof
foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof

foto Radio Osijek / Krunoslav Inhof

Milan Uremović Ćiro vitalan je 82-godišnjak koji je, kako sam kaže, veslo prvi put zabio u vodu 1954. godine i od tada ga veslanje ne pušta. Nekoliko je puta pokušao ostaviti veslanje, ali ono njega do današnjih dana drži poput neke nevidljive sile.

Veslački počeci
Milan Uremović rođen je 7. rujna 1938. godine u mjestu Baljevac (BiH), za kojega ni sam ne zna nalazi li se danas u Bosni i Hercegovini ili u Hrvatskoj, no napominje kako se nalazi u blizini aerodroma Željava, najvećeg podzemnog aerodroma i nekadašnje baze Jugoslavenske narodne armije. Nakon smrti oca, 1945. godine s majkom i dvije sestre preselili su se u Osijek: "Zajedno s obitelji maminog brata bilo nas je desetero u jednoj sobi sve do 1949. godine kada smo dobili stan u Strossmayerovoj. Tu sam odrastao uz Dravu, no u samom početku samo smo igrali nogomet. U mojoj školskoj ekipi bili su Kasač i Čulin, a ja sam branio sve dok jednog dana nije došao doktor Galin iz TBC Bolnice u blizini koje smo igrali. Zaigrao je s nama kratko i rekao 'Dosta ste galamili tu, idete sad svi veslati'. I tako je i bilo", prisjeća se Uremović kojega svi u veslačkom svijetu poznaju pod nadimkom Ćiro: "U samom početku bio sam toliko žgoljav da sa mnom nitko nije htio veslati, no odlučio sam veslati sam. Već nakon prvih službenih nastupa su me zapazili i vrlo sam brzo, 1957. godine, postao prvak Jugoslavije u svojoj kategoriji", rekao je Uremović i dodao kako je to tada bilo još za Veslački klub Borac koji se nalazio kod današnjeg Neptuna: "Za utrke sam uvijek posuđivao čamac, a 1958. nisam niti dobio čamac za utrku pa nisam mogao braniti osvojenu titulu. Tada sam prvi put pomislio da ću se ostaviti veslanja. Čovjek trenira i zbog siromaštva i neimaštine ne može nastupiti. Ipak se nekako našao novac i dobili smo novi čamac, pa sam odlučio ostati", prisjeća se Uremović koji je 1960. godine otišao u vojsku u Čapljinu, a nakon godinu dana premještaj u Split u sportsku četu gdje je dobio prigodu veslati za VK Mornar koji je u to vrijeme bio najbolji klub u Jugoslaviji: "Iako su tamo bili puno bolji uvjeti, nakon odsluženja vojnog roka nisam mogao ostaviti obitelj i vratio sam se u Osijek gdje sam istovremeno veslao i radio kao trener seniorskog dvojca bez kormilara u sastavu Rajle-Pavičić. Iz kluba sam otišao zbog posla u Vodovodu 1967., no opet sam se vratio 1971. godine kada sam preuzeo djevojke. Tu su bile Jaca (Jasminka Kraljević Čolić) i Beničkinica koje su bile prvakinje Hrvatske i Jugoslavije."

Šezdesete su bile burne za veslanje u Osijeku, klubovi su sve više propadali i moralo se naći rješenje za sport s najdužom tradicijom u gradu Osijeku. Na prijedlog SOFK-e, klubovi se udružuju. 1.11.1966. godine, Veslački klubovi "Drava" i "Borac" su likvidirani, a istovremeno počinje izgradnja današnjeg kluba. 12.4.1967. godine u Obrtničkom domu održana je Osnivačka skupština novog Veslačkog kluba "Osijek".

Odlazak u Kanadu
Zbog tadašnjeg socijalističkog upravljanja i neslaganja s nadređenima na poslu Milan Uremović je otišao u Kanadu 1973. godine i ponovno pomislio da se nikada više neće baviti veslanjem: "Deset godina sam bio miran od veslanja u Kanadi, živio u Calgaryju, rodili su mi se sinovi, radio sam i zarađivao za život. Bio sam član kluba i ponekad rekreativno veslao, a natjecanja sam gledao s djecom. Jednom sam otišao gledati regatu Western Sommer Game, iz vode je izašao jedan četverac iz lokalnog kluba kojemu sam dobacio kako imaju lošu tehniku i 'gube vodu' veslajući. Oni su me zamolili da ih treniram jer su znali da sam bio trener. Pitao sam ženu što misli o tomu i ona mi je odobrila. Već prvu godinu sam imao ženski četverac koji je postao prvak Kanade, a 1985. sam već imao 6 prvaka Kanade", prisjeća se Ćiro imena i događaja od prije 40 godina kao da su bili jučer, a najveći uspjesi tek su uslijedili: "Od 1988. do 2004. godine imao sam čak 11 olimpijaca, a među ostalim i osmerac koji je osvojio svjetsko zlato 1992. godine, te olimpijsko zlato u Barceloni."

Velika priznanja i povratak u Osijek
Ponosno je pokazao i priznanja koja je u Kanadi dobio između 1985. i 1991. godine kada je triput proglašen najboljim trenerom Kanade, što nikada nikomu nije uspjelo niti u jednom sportu. Otišavši u mirovinu ponovno se ostavio veslanja, te odselio iz Calgarya u jedno malo mjesto u British Columbiji, no niti to nije dugo potrajalo: "Ondje sam uživao u mirovini jer mjesto me jako podsjećalo na Osijek. Vrlo slična klima u kojoj sve uspijeva. Žena i ja smo uživali i radili oko kuće sve dok me nisu 'uhvatili' ondje da osnujemo klub. I s tim klubom bilo je uspjeha, no ostavio sam sve na upravljanje ljudima iz tog mjesta. Iako se žena protivila, previše me vuklo da se vratim u Osijek i više to nisam mogao odgađati. Ja zapravo nikada nisam ni pomislio da ću otići iz Osijeka, tako da sam svakoga dana potiho želio doći kući i konačno smo to učinili 2018. godine", rekao je Ćiro i dodao kako su veslanje, Osijek i Drava kao droga za njega, a od trenutka kada je još 1954. godine zamočio veslo u vodu, ta ga strast nije pustila.

I nakon povratka u Osijek ponudio je svoje znanje Veslačkom klubu Iktusu i počeo raditi s mladim veslačima za koje kaže kako su vrlo talentirani i ako ustraju u treninzima jednoga bi dana mogli biti vrlo uspješni.

Milan Uremović