Premijera Schillerove "Marije Stuart"

Premijera Schillerove "Marije Stuart"

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku dramsku sezonu počinje premijerom "Marije Stuart". Predstava je ostvarena u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu Osijek pa je glumačka i autorska ekipa obogaćena bivšim i sadašnjim studentima s osječke akademije.

Schillerov dramski predložak govori o vremenu engleske kraljice Elizabete i posrnule škotske kraljice Marije Stuart koja je već 20 godina u engleskom zatočeništvu i čeka presudu za urotu protiv svoje rođakinje Elizabete. No, što nam ta drama povijesne tematike danas znači, potrudila se otkriti mlada redateljica Tamara Damjanović.
Autorska i glumačka ekipa odgovore je pronašla u emocijama tako katakterističnim za čovjeka, bio on kraljica ili gledatelj. Osmeročlanu ekipu na sceni predvode škotska kraljica Sandra Lončarić i engleska kraljica Elizabeta Tatjana Bertok Zupković, a tu su i Lino Brozić, Armin Ćatić, Marijan Josipović, Antonia Mrkonjić, Katica Šubarić i Aljoša Čepl. U skladu sa svevremenošću teme kostimi Ivane Živković nas ne vraćaju u 16. stoljeće već monokromatski predočavaju svijet bez boje, bez crnog i bijelog, dok ogoljena scenografija Sheron Pimpi Steiner u prvi plan stavlja glumce. I o glazbi u predstavi razmišljalo se minimalistički, a skladala ju je Katarina Ranković.


Redateljica Tamara Damjanović o predstavi je zapisala:
"Kad bi se govorilo o motivaciji za odabir nekog komada ili pristupu kojim ga kazališno otjelotvorujemo, zasigurno bi se govorilo o vrlo osobnim razlozima iz kojih čovjek što se takvim poslom bavi svijetu želi govoriti o nekoj vrsti svoje istine. O razlozima, dakle, iz kojih jedno Ja želi da ga se čuje, vidi, doživi ništa drugačije nego što za tim žude lica odabranog teksta. Koja su to lica u galeriji Marije Stuart, tog nekog romantičnog djela nazvanog po toj tamo nekoj škotskoj kraljici? Tamo neka Elizabeta, nekadašnja engleska kraljica, suparnica joj i daljnja rođakinja, kao i čitava lepeza njihovih tamo nekih jednako povijesno vjerodostojnih prijatelja i neprijatelja, ljubavnika ili onih koji su to pretendirali biti; svi zapleteni u magleno ruho prošlosti; svi jednako živi kao Vi ili ja. Taj povijesni komad nezaobilazno je obilježen faktografskim zadanostima, kao i Schillerovom idealističkom buntovnošću i strukturalnom strogošću kojom u svakom stihu (p)ostavlja Stupice svog pjesničkog stila. U srazu tih dviju veličina (na koje, za svoj možda odveć slobodan pojam, gledam s dozom strahopoštovanja i autorske smjelosti istovremeno), za suptilno oko čitatelja, redatelja, glumca razotkriva se meko, posve ljudsko tkivo svakog bića koje šeta među njegovim koricama i upravo je to korijen rođenja predstave što nastaje po njegovu predlošku.
Tko su sva ta, dakle - tamo neka - povijesna lica kad ih lišimo njihove položajem određene veličine? Kad ih spustimo s njihovih Bogom, zvijezdama ili svemirom im darovanih moći i visina? Kad si damo bezobrazno pravo maštati o svim manama i vrlinama što bi ih krasile imenom Čovjek? Što žele, čemu streme, čega se boje, o čemu sanjaju, tko im je mrzak, a kog vole, tko im je slomio srce i zbog koga? Tko su te dvije tamo neke povijesne kraljice kad im kruna padne s glave ili dok prijeti da će to učiniti? Koliko će daleko ići, koliko duboko pasti kad biva ugroženo sve zbog čeg im kola krv u žilama i razlikuju li se ičim od toga od Vas ili mene?
Tko nikad nije imao misao da je svijet tek kliker što se može razbiti pred njegovom beskonačnom, osobnom veličinom?
Tko nije imao nekog kog je volio toliko da se svemir širio isključivo u ime te ljubavi? Nekog zbog kog bi i prokockan život bio posve nedostojna žrtva? Kome se zbog takve ljubavi, ili baš njoj usprkos, srce nije rasporilo na komadiće da ih je bilo posve nemoguće pokrpati?
lma li nekog da nije iskusio paradoks slobode? Tko bi mislio da živi bez granice, a osjećao sputanost svojim duhom; ili onog tko je iskusio fizičku skučenost, a da je pritom, u punini svog bića, disao zrak planinskih visina?
Ili nekog tko je izbjegavao susresti one koje bi možda najradije vidjeli samo da smiju; samo kad im isti taj susret, pogled, slabost, ne bi, u punom sjaju i bijedi, raskrvarili sve njihove ranjivosti?
Ima li ikog tko nije kupovao vrijeme, kad bi se oćutio sigurnim u nazočnosti nekog svog; tko u sitnicama koje čine dan ne bi tražio znakove kojim ga vodi viša sila u putu ka njegovoj neminovno uzlaznoj putanji, svakom realitetu usprkos?
Ima Ii, u konačnici, ikoga da se s istim tim realitetom nije susreo i da svim svojim nastojanjima usprkos, nije morao priznati da je manji od života i da nema tog pravila, garancije iii ljudskog djelovanja koji bi demantirali da je sve što biva, nama usprkos, samo takvo kakvo jest?
U susretu s osam glumaca osječkog ansambla, postavili smo si ta, i brojna druga, pitanja. A negdje između redova potrage za odgovorima, nastala je, kao još jedno pitanje u nizu, i ova, brehtijanskim ruhom zaogrnuta predstava."