Đuro Hranić: "Blista­jući uskrsli Krist je uspjeh života nad smrću"

Đuro Hranić: "Blista­jući uskrsli Krist je uspjeh života nad smrću" Đuro Hranić: "Blista­jući uskrsli Krist je uspjeh života nad smrću"

Foto: Stjepan Filipović

Euharistijsko slavlje u đakovačkoj katedrali predvodio je đakovačko - osječki nadbiskup Đuro Hranić . .

U propovijedi nadbiskup Hranić je rekao: "Isusovi su učenici, prije nego su shvatili i osvjedočili se, da je Isus uskrsnuo - bili zbunjeni, duboko rastuženi i egzistencijalno uplašeni. Njihov Učitelj u kojega su polagali nade bio je na sramotan način izdan, laž­no optužen, osuđen i pogubljen. Svjetina koja ga je prije sla­vila, okrenula mu je leđa i vikala: „Raspni ga, raspni!“ Kao zločinca odveli su ga na Kalvarijsko brdo, gdje su inače pogubljivali zločince i ondje su ga na sramotan način razapeli na križ, te ga ponižavali i izrugivali ga. On je na križu umro. Rijetki hrabri prijatelji su mu iskazali, kako su najbolje mogli, počast ukopa, položili su mu tijelo u grob, a rimski upravitelj postavio je stražu. Apostoli su se svi odreda razbježali - u strahu da se i njima ne bi slično dogodilo. I tim su više šutjeli i u srcu razočarani tugovali.

Trećega dana u ranu zoru došla je vijest. Donijela ju je Marija Magdalena. „Nema ga u grobu, ne znamo gdje ga staviše!“ (usp. Iv 20,2). Trebalo je skupiti hrabrost da se krene na grob i vidi što se dogodilo. Petar i najmlađi učenik Ivan, trče na grob. Grob je doista prazan. Njih su dvojica zapamtili i najsitnije de­talje, kako je to Ivan i opisao u svome Evanđelju (Iv 20,1-9); čak i kako su povoji smotani i na kojem su mjestu stajali. No, Učitelja nisu našli. Ostali su zato još i više zbunjeni. Jednostavno nisu mogli ra­zumjeti što se dogodilo, sve dok im se toga istoga dana uve­čer nije javio uskrsli Isus i rekao im: „Mir Vama!“ (usp. Iv 20,19-23). Tada su se obradovali, vidjevši Gospodina. To je on! Više nije bilo sum­nje: On je živ! I tada se događa obrat. Sve se promijenilo. Vijest o Isusovu uskrsnuću probudila je svijet.
To iskustvo: iz patnje ugledati Gospodina koji je kroz tu patnju prošao i sada je već s onu stranu; živ je u no­vosti života među nama; stubokom mijenja naš život i čitavu našu ljudsku povijest. Nismo robovi smrti. Nismo stvoreni za trulež groba. Krist je kao prvijenac iz njega ustao i pokazao nam da je život i poslije smrti naša budućnost. Bog, naš Otac i Stvoritelj, koji nas u svome promislu i u svojoj ljubavi doziva iz nepostojanja u život, ne dopušta propast stvorenja svoje ljubavi, te u Isusu Kristu otvara naše grobove i doziva nas u vječni život, sve preobražava snagom i djelovanjem svoga Svetoga Duha te nas uvodi u svoju vječnu radost. Njegovim je uskrsnućem započela preobrazba svega svih ljudi i svakoga čovjeka – svega stvorenoga i svekolike povijesti. U dijalektičnom procesu život-smrt uskrsnuće predstavlja sin­tezu - novi život u zajedništvu s Trojedinim Bogom). A u okviru povijesti spasenja, koje svoj vrhunac ima u Kristovu vazmenom otajstvu, njegovo uskrsnuće predstavlja pozitivan ishod nasuprot našem iskustvu zla i smrti. Kristovo je uskrsnuće čas potpunog oslobođenja i izbavljenja: od smrti i patnje; od straha pred smrću i patnjom. Uskrsnuće Kristovo, naime, ne dokida smrt ni patnju; ono ne dokida tlačenje i bol (ljudi i dalje stradavaju), ali Isusovo uskrsnuće pruža izlaz: Tko se na Veliki petak mogao izjednačiti s Isusom Kristom patnikom-umirućim-mrtvim, sada zna da mu i patnja i umiranje imaju smisla, da mu je molitva u Getsemaniju prihvaćena i uslišana, da je na jezu zaklapanja grobnog kamena odgovor odvaljivanje toga kamena s ulaza u grob te uskrsna slava.
Blista­jući uskrsli Krist je u prvom redu uspjeh života nad smrću. To je prva, eshatološka, crta uskrsnuća. To je uspjeh pravde nad bezakonjem, uspjeh neobra­njenog poštenja i nevinosti nad zakulisnim igrama i lukavstvom mogućnika; to je uspjeh prepuštanja u Božje ruke nad povjere­njem u naše ljudske vještine kao što su diplomacija, oblijetanje, ucjena, podmićivanje, nasilje...); to je uspjeh vjere (pa makar da nam se u pojedinim teškim i kriznim situacijama čini da se prepuštamo u ruke Boga-koji-nas ostavlja, u ruke Boga-dalekoga); to je uspjeh poštenja, čestitosti i dobrote nad ljudskom lukavštinom koja se – kad se osjeti ugroženom i poljuljanom – još snažnije hvata istih nečasnih i koruptivnih poku­šaja sve do krajnjih, najbezočnijih posljedica. Tu počinjemo doticati drugu, povijesnu, stranu uskrsnuća, koja ima golemu vrijednost i važnost za naše ljudsko djelovanje i svakodnevnu praksu: Prividnom gubitniku, odnosno mučeniku postaje jasno da ni okovi, ni lanci, ni patnja, niti smrt neće moći ugušiti zasijano sjeme­ časnih i poštenih nastojanja te kreposnog života i rada; da nasilnik štetu nanosi jedino sebi kad kosi već zreo klas, jer će novo sjeme pasti i isklijati novim životom", rekao je nadbiskup Đuro Hranić te je svima poželio sretan i blagoslovljen Uskrs.