Velika Gospa u Dragotinu, Ilači i Šumanovcima

Velika Gospa u Dragotinu, Ilači i Šumanovcima

Gospa Dragotin fotografija HRT

Uz Aljmaš, još su tri velika prošteništa u Slavoniji u koja danas pohode tisuće hodočasnika. Najistočnija je Ilača gdje se za pomoć moli Ilačka Gospa na Vodici, hodočasnici iz đakovačkog kraja krenut će u Dragotin Žalosnoj Gospi Dragotinskoj, a stanovnici Cvelferije Skrovitoj Gospi Šumanovačkoj.

gospa-dragotin2.jpgDragotin je mjesto sedam kilometara udaljeno od Đakova na čijem je ulazu s te strane, na pitoresknoj uzvisini s koje puca prekrasan pogled na taj kraj, svetište Gospe. U njegovom središtu drevna je crkva - najstarija je to Gospina crkva u istočnoj Hrvatskoj, u vrijeme Domovinskog rata jedino nezaposjednuito     marijansko svetište na tada plamtećem hrvatskom istoku. Crkva se prvi put spominje 1332. godine i to kao središte dragotinske župe. “Za turskog zuluma u ovim krajevima, sve do 1681. godine, ona je bila središte kršćanskog života gotovo svih naselja smještenih na padinama Dilja. Ali, na putu prema Beču Turci opustošiše dragotinsku župu”, zapisao je u svojoj knjižici iz 1998. velečasni Ivan Zidrum, dugogodišnji upravitelj dragotinskog svetišta. Svake godine za Veliku Gospu hodočaste mu tisuće vjernika, neki zavjetno i pješice, u predvečerje velike marijanske svetkovine, na svetu misu i procesiju sa svijećama te iznošenje slike Žalosne Gospe koja je tu najvredniji predmet, a drugi, pak, na sam blagdan Uznesenja BDM na nebo. Uz molitvu pred kipom Dragotinske Gospe u crkvi čija je unutrašnjost obnovljena, tisuće vjernika nazoče svetim misama na otvorenome prostoru svetišta gdje je i natkriveni oltar. Uronjen u skladnu prirodu, pravi je to prostor za molitvu, mir i duhovnu okrjepu. Prošlost svetišta ispredaju i brojne legende i usmene predaje – od one da su ljudi crkvu htjeli graditi u dolini gdje su dovozili materijal, no on bi noću završavao na brdu. I tako tri puta, da bi na kraju mještani to protumačili na način da Gospa želi da se crkva gradi na brdu. Svoju priču ima i slika Žalosne Gospe koja je, unatoč protoku vremena i nedaćama, sačuvana ostala do danas. Ona je, kao i Gospin kip, neoštećena prošla i u padu teškog betonskog stropa 2009., koji je devastirao unutrašnjost gotovo sedam stoljeća stare crkve. Uz sliku Gospe Žalosne vezuje se i priča iz davnine kako je ona, kada je Dragotin tada prestao biti župa, odnesena u Trnavu, no da bi se nekim čudom opet pojavila na svome starome mjestu. Vjernici će se pred njom Gospi Dragotinskoj moliti i utjecati i ove godine. 

gospa-ilacka-hrt.jpgŽupa u Ilači spominje se 1612. godine. Godine 1865. nekoliko stotina metara udaljeno od župne crkve na sred kolnog puta pojavio se izvor vode, koji je zapazio Ilačanin Petar Lazin, a Đuka Ambrušević, koji je stanovao u toj ulici, u snu je vidio Gospu sa bijelom krunom na glavi koja je držala maloga Isusa na lijevoj ruci. Gospa mu je naredila da ogradi pronađeni izvor jer je to njezin izvor pa stoka ne smije tome izvoru prilaziti. On je daskama ogradio mali bunarić kojemu su ljudi dolazili s poštovanjem i prozvali ga zbog čudnovatih ukazanja “Gospina vodica”. Što je Lurd za Francusku to je Ilača za Srijem, kažu pisci o Marijanskim svetištima. Gospa se u Lurdu ukazala 1858. godine gdje je potekao čudotvorni izvor, a isto se događa u Ilači sedam godina kasnije. U Lurdu se događaju ozdravljenja bolesnika, a to se isto događalo i u Ilači o čemu svjedoče iskazi mnogih hodočasnika. Nigdje drugdje gdje su bila Gospina ukazanja, osim u Lurdu i Ilači, nije iz zemlje čudesno provrela voda. Iste godine kada se dogodilo ukazanje, 17. srpnja, postavljen je uz izvor kip Majke Božje, a 1867. Godine započe izgradnja crkve koja je posvećena na Veliku Gospu 1870. godine. Za novu crkvu sliku Gospe Ilačke poklonio je vukovarski lončar Jugurčić , koji je na Gospinom izvoru povratio vid i zdravlje očiju. Od samog nastanka ovog svetišta dolazili su hodočasnici iz Srijema i Slavonije. Glavno proštenište je na Veliku Gospu, a hodočašća se održavaju i na druge marijanske blagdane, dok mnogi namjernici dolaze na “Gospinu vodicu” i preko cijele godine. Crkva Gospe Ilačke teško je stradala 1991. godine, ali ljubav prema Gospi Ilačkoj vratila joj je stari sjaj i lijepi bijeli lik Gospe na čudotvornom izvoru. Oko crkve uređen je liturgijski prostor za hodočasnička slavlja, ispovjedaonice, križni put, nadstrešnice za hodočasnike koji provode noć u molitvi, te kuća za svećenike koji su na usluzi odočasnicima.gospa-sumanovacka.jpg

Svetište skrovite Gospe Šumanovačke, smješteno na tromeđi Gunja - Drenovci - Đurići, najstarije je svetište na području VSŽ-a i drugo do starosti Marijansko svetište u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.Datira iz 14. stoljeća i za četiri godine, 2023., proslavit će 650. obljetnicu postojanja. O potrebi uređenja toga svetišta, koje u vrijeme proslave blagdana Velike Gospe pohode na tisuće hodočasnika iz Hrvatske i inozemstva već se godinama govori, ali konkretnih pomaka nema. Župnik u Gunji i Đurićima i upravitelj svetišta, vlelečasni Ivan Živić, odlučio je stvar uzeti u svoje ruke te potaknuo obnovu koja bi trebala biti gotova sljedeće godine. 

Na mjestu današnjeg svetišta Majke dobre nade u Šumanovcima, alšanski su grofovi sagradili franjevački samostan, za što su 1373. godine dobili i dopuštenje pape Grgura XI. Franjevci su sagradili i crkvu sv. Marije, koja se postupno razvija u proštenište. Godine 1376. papa Grgur XI. daje posebne oproste vjernicima koji hodočaste u Šumanovce. Stotinjak metara od crkve, u zaštićenom dijelu hrastove šume, nalaze se kapelica i bunar, za čiju se vodu vjeruje da pomaže slabovidnima i za koju se, kažu mještani, vezuje istinita legenda. A pravo čudo dogodilo se i u svibnju 2014. godine, za vrijeme nezapamćenih poplava koje su poharale sela u istočnome dijelu županjske Posavine. Podivljala Sava probila je nasip kod Rajevog Sela i Račinovaca i nosila je sve pred sobom, a vodena stihija zaustavila se pred svetištem Šumanovci. Nikome nije jasno kako je silovita mutna voda iznenada samo skrenula i zaobišla groblje, kapelicu i bunar koji se nalaze na nižem terenu od onoga kamo je skrenula. Lani je u svetištu Šumanovci održano 11. vatrogasno zavjetno hodočašće na kojemu su se okupila brojna dobrovoljna vatrogasna društva. Nakon misnog slavlja svečanom procesijom vatrogasci i hodočasnici išli su do oltara u Gospinoj kapelici gdje su se zajednički pomolili za sve vatrogasce.