Hrvatski radio

Radio Osijek

13:01 / 15.08.2015.

Autor: Amoreta Bajto

"Bog je u čovjeku koji je pored nas!"

HRT logo

HRT logo

Foto: HRT / HRT

"Život je potraga za radošću, puninom, potraga za Bogom - osvijestili mi to ili ne", rekao je u propovijedi središnjeg euharistijskog slavlja u aljmaškom Svetištu Gospe od Utočišta nadbiskup Đakovačko-osječke nadbiskupije, monsinjor Đuro Hranić. Spomenuo je i slučaj Tomislava Salopeka iz Vrpolja koji nas obvezuje da osuđujemo svaki zločin u svijetu i budemo sućutni prema patnjama bližnjih.

"

Mi vjerujemo da je Mariju, Majku Kristovu, Bog uzeo k sebi, da je ona i tijelom i dušom “uznesena”, “uzeta” u prostor najsvetije Božje nazočnosti te da je ono što svaki od nas očekuje kao definitivni Božji zahvat već ostvareno u Mariji i na Mariji. Bog – nazaretsku ženu Mariju – koju je izabrao, koja se odazvala Božjem izabranju, ne prepušta ništavilu, nego je uvodi u blaženstvo svoje blizine. No, Marijino uznesenje na nebo je svetkovina i svih nas vjernika, i to ne samo zato što je mi slavimo, nego ponajprije zato što je njezina nebeska proslava tek početak budućnosti i nebeske proslave na koju smo predodređeni i svi mi ljudi i prema kojoj smo svi već sada usmjereni. Mi vjerujemo da ćemo se svatko osobno i svi zajedno naći kao jedna Božja obitelji, da ćemo svi uz Mariju stati pred milosno Lice dobroga nebeskoga Oca kojega čitava života tražimo. Marijinim srcem i predanjem prepustimo se raskajani radi svojih grijeha i lutanja Očevu milosrđu i njegovoj ljubavi.

Draga braćo i sestre, draga braćo svećenici, poštovane časne sestre redovnice i bogoslovi, poštovani gospodine župane, dožupane te predstavnici Osječko -baranjske županije, Grada Osijeka, Općine Bijelo Brdo i mjesnog odbora Aljmaš!

Mi kao Crkva vjerujemo da je Bog uzeo k sebi Isusovu majku Mariju te da je ona i tijelom i dušom “uznesena”, “uzeta” u prostor najsvetije Božje nazočnosti, odnosno da je Bog u potpunosti prosla­vio njezin zemaljski život. Takva vjera po­lako je dozrijevala u kršćanskoj svijesti i u zajednici Crkve. Od uvjerenja da Marija nije umrla nego samo usnula, da je dan njezina usnuća-preminuća bio i dan njezine potpune proslave, vjera rane Crkve se postupno, najviše u liturgiji, dizala do uvjerenja da je nakon završeno­ga tijeka zemaljskoga života dušom i tije­lom uznesena u nebesku slavu. Tako je svetkovina Marijine proslave u biti nastavak svetkovine Kristova uskrsnuća i vječnoga života u kojega je Marija – kao Isusova majka i njegova najvjernija učenica - ušla prva. To je proslava Boga, ali i potvrda čovjekova dostojanstva, svetosti svake ljudske osobe i njezina života.

Središnje pitanje za čovjeka na zemlji, središnje pitanje vjernika je odnos prema Bogu i odnos s Bogom. Naime, u našem putujućem, prolaznom životu, mi tražimo Boga i želimo ga susresti. Čak i kad toga nismo svjesni, te to niti ne kažemo, naše ljudsko življenje na zemlji je trajna težnja za puninom života, za srećom, za onim što Isus i evanđelje stalno govore: težnja za vječnim životom. Naravno, svjesni smo da je ovdje na zemlji sve dvoznačno, krhko, lomljivo, grešno i radosno, istodobno, u svakom pogledu i nepotpuno; da čak nekim ljudima život nikada ne donosi nimalo onoga što su očekivali, da im ni život ni drugi ljudi ne vraćaju onoliko koliko su oni njima dali. Naprotiv, mnogima život prolazi ne samo u velikoj potrazi za makar malo više radosti, nego se i kroz čitav život teško muče i zlopate. Ne možemo u tom kontekstu ne spomenuti život i stradanje člana naše biskupijske zajednice, naše župe Vrpolje, Tomislava Salopeka i članova njegove obitelji. Pritisnut gospodarskom situacijom u Hrvatskoj, radno mjesto je pronašao u nekoj Francuskoj tvrtki u Egiptu. I što mu se dogodilo?! Čovjek na zemlji iskušava i takve nevolje koje ga guraju u beznađe i očaj, u uzaludnost svega.

Danas je ovdje u Aljmašu organizirano dobrovljno davanje krvi. Zašto? Zato što su mnogi među nama bolesni, bolest im oduzima njihovu slobodu i potrebna im je tuđa krv da im spasi život, a naša Osječka bolnica nema dovoljno krvi. U pitanju su ljudski životi i zato su predstavnici transfuzije i Crvenoga križa danas došli među nas vjernike u Aljmaš da svojim činom solidarnosti pokažemo da vjerujemo u svetost i dostojanstvo svake ljudske osobe, da nismo tek sitni, malaksali i polovični kršćani i ljudi, nego da smo spremni svojim dobrovoljnim davanjem krvi pomoći liječnicima u spašavanju najveće vrednote a to je ljudski život i skrbi za dostojanstveniji život čovjeka.

Ako je temeljno čovjekovo pitanje odnos s Bogom, onda si s pravom možemo postaviti pitanje gdje susresti Boga. Bezbroj je, ljudskih traženja, i onih koji nikada neće kazati „tražim Boga“, ali sigurno traže sreću, radost, puninu života. Bog i ljudska traženja se nekako približavaju. Bezbroj je takvih mladih ljudi. Usuđujemo se kazati sva ta naša često i tragalačka lutanja, pa i grijeh, zablude, svakovrsni provodi i skretanja s puta, naše šutnje i osame, sve su to potrage za radošću, veseljem, za puninom života. Sve to u svom krajnjem odredištu počiva na osnovnom traženju, na traženju Boga. I trebalo bi odmah odbaciti iskrivljenu, pogrešnu sliku prema kojoj često mislimo i vjerujemo da je Bog protivnik ljudskoga veselja, zemaljskih radosti, ljudskog traženja sreće. Ne, Bog upravo želi da mi ljudi tražimo i nađemo sreću. On je utjelovljenjem svoga Sina u krilu Djevice Marije objavio da je došao da život imamo, u izobilju da ga imamo (usp. Iv 10,10). Nijedno ljudsko nastojanje oko sreće i promocije čovjeka nije ni Bogu strano. Bog nije, kako se često misli i vjeruje, samo u pojedinim svetim mjestima, crkvenim prostorima, samo u svetim vremenima. Iako neki upravo to misle pa obilaze svetišta, oltare, kipove, “bježe” od kuće i od svojih, tražeći Boga kao da on nije ondje gdje čovjek već jest. No, čak i onda kad mislimo da smo ga našli, Bog nam uvijek ostaje nedohvatljiv; istodobno nam je tako bliz, tako očit, a opet tako svoj i dalek.

Nalazimo ga ondje gdje se okupljamo u njegovo ime, gdje smo njegovu imenu sagradili crkvu, svetište. Ali on nije zatvoren u naše crkve i svetohraništa. I u svakom vremenu najteže je susresti Boga u čovjeku. Lakše je biti nasamo s Bogom u molitvi, lakše je u crkvi tražiti Boga, gledati ga u svetim prilikama kruha i vina. Lakše je Boga zamišljati na nebesima, u dalekim prostranstvima, otkrivati ga u čudesnom otajstvu ljepote i reda u stvorenom svijetu - u prirodi. Ali naći i ljubiti Boga u čovjeku, te služiti Bogu u čovjeku, slaviti Boga promičući dostojanstvo čovjeka i svetost svakoga ljudskoga života – to je uvijek teško!

I ako bismo krenuli od najosnovnijega, valjalo bi upitati se: tko je meni taj čovjek, konkretni čovjek k oji sa mnom živi i radi, kojega susrećem, s kojim živim, čak možda s njim jedem za istim stolom i liježemo u istu postelju? Je li on doista svetinja i za mene. Kad sam ga zadnji put doista pitao kako je? Jesam li u meni najbližoj osobi, na njezinu licu, na mome bračnom drugu, na mome radniku, na mom suparniku, prepoznao makar trag prisutnosti Onoga koga je rodila Blažena Djevica Marija - Isusa Krista? Ili sam u svojim očima lišio Boga i njegove svetosti, nepovredivosti njegova dostojanstva? Možemo li koji puta izdržati to pitanje? Tko su, naime, meni osobno, meni kao poslodavcu, profesoru, trgovcu, medicinskoj sestri; meni i nama kao političarima - zapravo ljudi? Jesu li oni sveti Božji hram ili sredstvo za moj osobni probitak, sredstvo u službi mojih interesa ili sredstvo za umnažanje moje zarade?!

Svetkovina Marijina uznesenja je svetkovina čovjekova nepovredivog dostojanstva. Ona nam govori da je čovjek stvoren od Boga i za Boga. Bog ima svoj naum sa svakim čovjekom i svatko je njemu dragocjen i važan. Toliko toga što nam poručuju današnja svetkovina i kršćanska vjera, dovedeno je nažalost radikalno u pitanje. Postalo je sasvim normalno i svakodnevno da se ruši ljudsko dostojanstvo, da se mirno sluša o ubijanju i stradanju ljudi, o ubijanju i samoga Boga u čovjeku. Ljudi pretvaramo u sredstva koja, ako nam smetaju “bacamo” na groblja, protjerujemo, pljačkamo, zlorabimo, proglašavamo tehnološkim viškom, otpuštamo, iskorištavamo, mičemo, orobljujemo. Postali su sredstvo za postizanje naših sebičnih interesa. Pogledajmo kako se samo ljudima oduzima pravo na slobodu, pravo na njihovo vlasništvo, pravo na odmor, pravo na majčinstvo i očinstvo, pravo na život.

Možemo, draga braćo i sestre, truditi se, naprezati, obilaziti svetišta i prošteništa, možemo nagomilavati postove i molitve, ali Bog će nam uvijek izmicati ako ga ne susretnemo u čovjeku pored nas, u našim najbližima: u svojoj ženi, u svome mužu, u ocu, u djeci, u susjedima, u kumu i u bratu, u onima s kojima me život povezao, s kojima surađujem i živim.

Nećemo pogriješiti ako kažemo da danas vlada religiozna ravnodušnosti i okorjelost, ili kako Sveto pismo veli, postali smo ljudi tvrde šije i neobrezana srca; idemo na misu, pa čak i na pričest, i ne vidimo potrebu za osobnim obraćenjem. Sebičnost se ustoličila u nama i među nama - od obitelji do institucija. Nitko nikada ne griješi, nitko se ne kaje, nitko se ne preispituje niti popravlja. Živi se u laži neljudskosti i nevjeri, a sve pod maskom humanizma i legalnosti.

Nasuprot takvom oholom farizejskom ponašanju, Marija za sebe kaže da je neznatna službenica. Odazvala se Božjem glasu, ali nije postala pokorna ropkinja, nego služiteljica. Bog Mariju nije sveo na ulogu, na službu, na bespogovornu klimoglavku. Ništa nije činio bez njezina pristanka. Bog, dakle, želi slobodne ljude, a ne poslušnike i robove. I to pokazuje u Mariji. On nas ne svodi na pokorne robove. Marija nije bila sredstvo u njegovim rukama, nego njegov saveznik i partner. I svi autentični ljudski odnosi, od prijateljskih do bračnih, temelje se uvijek u ljubavi, u čistoj radosti zbog postojanja druge osobe. I Bog želi takve odnose među svim ljudima, a ponajprije među nama u Crkvi, koji se okupljamo i blagujemo s istog oltara.

Bog traži novi savez s nama ljudima. Marija govori u svome himnu da Bog neće ostaviti svoje siromahe, da neće ostaviti svoje službenice i službenike, i da će s trona srušiti sve oholice i uznosite. Bog se i nama danas nudi, govori nam po Mariji, govori nam po evanđelju, po drugim ljudima, a na poseban način po Isusu Kristu. Taj novi savez je u novoj, autentičnoj vjeri, u tome da je Bog milosrdan i dobar i želi da izgradimo nove odnose među nama ljudima Prepoznajmo Božji glas i svatko od nas osobno sklopimo savez s njime i budimo vjerni tom savezu s Bogom - kao što mu je bila vjerna Marija, bez obzira na cijenu. I znajmo da i nas tada čeka nebeska proslava i zajedništvo s Trojedinim Bogom. Amen.

Domovinski rat je, po tko zna koji put u našoj teškoj nacionalnoj povijesti, ponovno iznjedrio Mariju kao nebesku zaštitnicu i zagovornicu bez koje ne bismo mogli pobijediti. S ovim uvjerenjem u sebi znamo da joj se i danas – u svim poteškoćama ovog vremena i teške ekonomske krize koja nas guši i iz koje mnogi ne vide izlaz zbog dužničkog ropstva, ali i osobnih poteškoća, možda i zatajenja u vlastitoj vjeri koja nije življena, jer smo se pouzdavali u druga, ljudska rješenja bez Boga ili zanosili da smo sami sebi dostatni – s pouzdanjem možemo pristupiti, moleći je da nam pomogne, da nas ponovno nauči slušati Božju riječ i tu riječ čuvati, da bismo već sada mogli postali veliki i blaženi, nadići ovo što nas guši i truje u našoj ljudskosti i našoj vjeri, a onda tu veličinu i blaženstvo mogli zaživjeti, kad na nas dođe red da budemo 'uzneseni', u zajedništvu svetih – među kojima je ona najistaknutiji član – u sjedinjenosti s Isusom Kristom, u Očevoj vječnosti i u zajedništvu Duha Svetoga.


Marija je dušom i tijelom uznesena na nebo. Kao takva, ona nije otrgnuta iz naše Crkve, nego ostaje na jedinstven način prisutna u povijesti upravo zato jer je na nebo uznesena Majka Crkve, čime je njezino majčinstvo zadobilo potpuno značenje, a Crkva mjerilo i uzor istinske crkvenosti. Ona je Majka Crkve uvijek – ovdje i sada, a ne tamo i daleko, apstraktno ili metaforički.



Ako je Gospa uz Božju pomoć i milost kojom je bila obdarena mogla postati i ostati velika kroz stavljanje same sebe cijelim svojim bićem Bogu na raspolaganje, onda to možemo i mi. Njezin: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi" Božjoj volji, slušanju i čuvanju Božje riječi za nju i njezin život, može i treba postati i ostati i naš odgovor Bogu bez obzira što je to što Bog od nas traži. Bog nas je, kao i Gospu, poznavao davno prije bilo koga drugoga i jer nas je poznavao, svakog od nas je odabrao za sasvim određeno poslanje u određenom prostoru i vremenu. Potrebno je samo otkriti što je to što Bog baš od mene želi i tome što Bog želi kao i Gospa reći svoj: „Neka mi bude po tvojoj riječi!"