Konferencija za novinstvo stranke Desno

Izbori u BiH i nametanje bošnjačko-islamističkog satelita Komšića za člana Predsjedništva BiH uime hrvatskog naroda, prosvjed u Vukovaru i tzv. reforma obrazovanja bile su teme konferencije za novinstvo stranke Desno na kojoj je govorio predsjednik Stranke Anto Đapić.

 

Sva tri su pitanja snažno povezana kao dugogodišnji, osmišljeni proces uništenja identiteta, a time i državnosti hrvatskog naroda.
Proces uništenja hrvatskog nacionalnog identiteta se ne vodi samo u Saboru, na vidljivim državnim pozicijama, za stolovima međunarodne zajednice, u Beogradu ili u Sarajevu. Proces uništenja nacionalnog identiteta naroda, koji ima svoju nacionalnu državu, vodi se na svakom području nacionalnog i društvenog života, ali često elementi toga procesa nisu uvijek lako vidljivi i nije ih lako povezati.
Izbori u BiH i nametanje Komšića za člana Predsjedništva BiH uime hrvatskog naroda s jedne strane jasno govori o strategiji i dugoročnoj politici bošnjačke politike prema Hrvatima u BiH, ali i prema neprijateljskom odnosu prema RH. Ovakvim potezima bošnjačka strana ne priznaje suverenitet i hrvatskom narodu u BiH, što nužno dovodi do samog negiranja Bosne i Hercegovine kao države. Ta politika i strategija niti je neočekivana niti je iznenađujuća, ali je vrlo opasna i upozorava kompletnu hrvatsku politiku na potrebu potpunog zaokreta odnosa prema bošnjačkoj politici koja je prevršila svaku mjeru. Ovi potezi ne samo da grubo narušavaju suverenitet hrvatskog naroda u BiH nego su apsolutno i u suprotnosti i sa duhom Daytonskog sporazuma, kao i odluka Ustavnog suda o potrebi izmjene izbornog zakonodavstva u BiH. Jedino pošteni izborni sustav jamči suverenitet svakom narodu kako u BiH tako i hrvatskom narodu u RH. Međutim, problem nije samo u bošnjačkoj strani koja pretvara sebi Hrvate u glavnog neprijatelja podcjenjujući njegovu brojnost u BiH i igrajući na potporu jačanja utjecaja politike Erdogana u BiH. Veliki, ako ne i veći problem je hrvatska politika, kako ona u BiH, tako i državna politika RH prema BiH. Bilo bi politički neodgovorno ne upozoriti i na apsolutnu činjenicu da su i vladajuće strukture hrvatskog naroda u BiH bile nedorasle zadatku, doduše vrlo izazovnom, voditi hrvatski narod u BiH u ovim vrlo teškim vremenima za njega. Dugogodišnji lideri hrvatskog naroda u BiH nisu uspjeli dogovoriti promjenu izbornog zakona koji bi učvrstio suverenitet i razvio demokratski pluralizam unutar hrvatskog naroda u BiH iz razloga što su oportuno i kompromisno, usprkos čestog ponižavanja hrvatskog naroda i nepriznavanja njegovog suvereniteta, pristajali dijeliti izvršnu vlast u BiH, napose u Federaciji BiH, jer je to donosilo benefite i sinekure vodećoj garnituri. Postavlja se pitanje zašto je HDZ BiH odlučio izaći na izbore u BiH pod ovakovim izbornim zakonodavstvom i zašto prigodom stvaranja koalicije sa SDA, HDZ nije kao prethodno pitanje riješio izborni zakon. I sada postavljamo najvažnije pitanje: ako možemo opravdati ovaj izlazak na izbore kako bi se dobila legitimacija za pregovore koji su pred nama u BiH, hoće li HDZ kao i do sada usprkos velikih riječi i protesta, ipak za mrvicu vlasti, koalirati sa SDA ili drugim partnerima ili će izborni rezultat iskoristit za ultimativnu promjenu izbornog zakonodavstva. Bojim se da neće, jer sam uvjeren kako se čvrstim stavom i jasnim davanjem do znanja, izlaskom na izbore mogla osigurati promjena izbornog zakona. A da ne kažem da još nitko nije pokrenuo pitanje traženja osobne odgovornosti gospodina Dragana Čovića i njegovog povlačenja sa funkcije koju godinama obnaša, a da nije uspio riješiti najvažnije pitanje – izborni zakon. Međutim, odgovornost za položaj Hrvata u BiH nije samo u politici HDZ BiH već i državnoj politici RH. I ako aktualna hrvatska Vlada i predsjednica RH ne snose sav teret pogrešaka hrvatske politike prema BiH, snose odgovornost za postupke koji su pred nama. Smatram da Željko Komšić od strane hrvatske Vlade ne smije biti prihvaćen kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda u BiH, jer on to nije, a još je važnije dati do znanja bošnjačkoj politici na čelu sa SDA u BiH da hrvatska politika mijenja svoj odnos prema BiH dokle god SDA bude gazio suverenitet hrvatskog naroda u BiH. Ovdje ne govorimo o ispraznim pričama o konstitutivnosti i jednakopravnosti jer su to obične floskule, već naglašavamo činjenicu da je hrvatski narod suveren u BiH, kao i srpski i bošnjački. Ovakovo otvoreno pokazivanje neprijateljstva od strane Bošnjaka izravni je udar na RH i na njenu nacionalnu sigurnost i predsjednica Republike Hrvatske ne smije davati izjave da će usprkos ovog skandala i nasrtaja na hrvatski narod u BiH i Hrvatsku i dalje surađivati sa izabranim predstavnicima najviših vlasti u BiH jer se dio njih izravno postavlja kao neprijatelj hrvatske države i hrvatskog naroda.
Što se pak tiče prosvjeda u Vukovaru, taj problem je vrlo sličan, ma koliko to izgledalo čudno, ovome što se događa u BiH. Skup u Vukovaru u biti je KRIK S OVČARE. Podsjetit ću vas da smo još prije 17 godina organizirali sličan skup upravo s nazivom „Krik s Ovčare“ vjerujući kako će i tadašnji veličanstveni skup pokrenuti procese koji će ispraviti barem dio nepravde koja je počinjena nad Hrvatima Vukovara i cijele Hrvatske u srpskoj agresiji na Hrvatsku. 17 godina nakon skupa „Krik s Ovčare“ imamo novi pokušaj koji želi upozoriti na činjenicu da hrvatski narod u svojoj punini ne realizira svoj suverenitet; jer kada bi ga realizirao u svojoj punini, onda bi bilo nemoguće, njegujući u Hrvatskoj političko srpstvo i nakaradni izborni sustav, imati poziciju da govorimo o tome kako institucije moraju raditi svoj posao i da u njih moramo imati povjerenje, a istodobno se progone oni koji žele otkrivati počinitelje ratnih zločina u Hrvatskoj. Što ustvari znače institucije? Iza pojma institucije kriju se žive osobe, dužnosnici koji trebaju raditi svoj posao. Ako je netko državnim odvjetnicima politički nalagao da uspore procesuiranje srpskih zločina, a maksimaliziraju i prema potrebi „ fabriciraju“ dokaze protiv hrvatskih branitelja i generala, onda to moraju kazati. Ako sa skupa u Vukovaru ne odu ovakove ili slične poruke, onda on nema svog smisla. Pacificiziranje ovoga skupa bila bi negacija same njegove smislenosti održavanja i on bi bio ništa drugo nego još jedna polemika sa onima koje smo prije 20 godina vojno porazili, a oni danas sukreiraju hrvatsku politiku. Zbog toga je uspjeh ovog skupa moguć samo uz jasne političke poruke ( naravno, nestranačke) jer ovakav skup, ako nije prvorazredni politički događaj, on nema smisla. I na kraju kada govorimo o tzv. obrazovanju i kulturi u Hrvatskoj onda je jasno da su ova dva događaja nužno povezana sa ovom temom. Naime, kada govorimo o položaju Hrvata u BiH onda bih pitao:

 

a. Sjeća li se netko Jasmile Žbanić, umjetnice u čije je filmove Hrvatska uložila milijune kuna, a kada je Zoran Milanović došao u Mostar i stao pred bošnjačke i islamističke revolucionarne vatre koje su već gorjele Mostarom, poručila „Mrš kući!“

 

b. Sjeća li se netko „zaslužnog“ umjetnika Emira Hadžihafizbegovića, kome je Hrvatska odlukom tadašnje ministrice kulture, Andreje Zlatar Violić i sličnih, dala hrvatsko državljanstvo, a bio je najrigidniji protagonist uništenja hrvatskoga suvereniteta u BiH. I danas šalje iste poruke, a živi kao zaštićena dragocjenost.

 

c. Mislite li da je izbacivanje povijesti iz školskog programa osmišljeno zbog stručnog i civilizacijskog razvoja Hrvatske, ili možda zbog procesa konačnoga uništenja identiteta hrvatskog čovjeka i proizvodnje milijuna Komšića u nekim budućim vremenima? ( povijest se izbacuje iz školskog programa stručnih škola, a u isto vrijeme Republika Hrvatska financira i pruža potporu filmovima kao što je „15 minuta masakra u Dvoru“ )
A što tek reći na igrane i dokumentarne filmove koji ismijavaju ili kriminaliziraju oslobodilački rat i žrtvu hrvatskog naroda, a sve financirano iz HAVC-a ili putem HRT-a, te drugih oblika državnih subvencija? Sjetite se samo festivala u Motovunu, gdje je kao VIP gost glavnih organizatora Igora Mirkovića i Rajka Grlića, paradirao Kusturica.
Odnos prema kulturi i obrazovanju odnos je prema nama samima i prema narodu u cjelini. Zbog toga je iznimno važno tko medije, kulturu i film personalizira kao autoritet. Pa možemo postaviti pitanje, zašto npr. medije kao perjanice personaliziraju Zoran Šprajc i Hrvoje Zovko, a ne npr. Višnja Starešina ili Marko Ljubić, zašto npr. kulturu personaliziraju Danilo Šerbedžija i Oliver Frljić, a ne npr. Anja Šovagović.
Zato su ove tri teme o kojima sam danas govorio povezane i zato je projekt DESNO usvojio svojih 10 teza u Vukovaru, o čemu ste već i izvješćeni. Zato želimo na kraju naglasiti da toliko spominjane institucije treba vratiti onome kome i pripadaju – hrvatskom narodu jer samo tada možemo govoriti o hrvatskim nacionalnim institucijama. To nije netko tko otvara prostor Pupovcu i ekstremistima koji su pucali po Hrvatskoj, to nije netko tko zanemaruje odgovornost Srbije za zločine protiv hrvatskog naroda, to nije netko tko tolerira anacionalnog i politički islamiziranog Komšića kao člana predsjedništva BiH, to nije netko tko provodi obrazovnu reformu bez identitetskog odgoja i obrazovanja hrvatske djece.
Moramo i možemo imati povjerenja u svoj hrvatski narod. Ne u nekog drugog, a pogotovo ne u one koji su nas toliko puta prevarili i institucionalno iznevjerili, rekao je predsjednik stranke Desno Anto Đapić.