Okrugli stol u povodu obilježavanja mirne reintegracije Podunavlja

Zajednica povratnika Hrvatske na okruglom je stolu o značenju i posljedicama procesa mirne reintegracije okupila relevantne sudionike - predstavnike Hrvatske vojske, tadašnje prijelazne uprave, Ureda za prognanike te Osječko baranjske županije.

"Od 1991. godine, kada smo prognani do početka mirne reintegracije gotovo smo svakodnevno prosvjedovali protiv neučunkovitosti UNPROFOR-a", prisjetio je predsjednik Zajednice povratnika Osječko-baranjske županije Branko Pek. "Naš je moto bio "Želimo kući"!. Kad je konačno donesena odluka o mirnoj reintegraciji, odnosno da Podunavlje neće biti oslobođeno vojnim putem, bili smo malo nesretni, a i danas smo. Bilo bi bolje da je to bilo odrađeno kao i "Oluja". Ipak smo, naravno bili sretni da se i taj prostor konačno reintegrira u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. No treba biti svjestan da se reintegrirao prostor, no ne i ljudi, kako nekad, tako i danas. Razdor između srpske nacionalne manjine i nesrpskog stanovništva još postoji, pogotovo u Vukovaru. Velik je to problem, kao i ratni zločinci koji nisu procesuirani, a dobar dio njih i radi u javnim službama. Problem je i budućnost na tom području. Mladi koji se obrazuju na srpskom i jeziku i pismu nemaju budućnost u Hrvatskoj, nego su usmjereni prema Srbiji. Uz ove migracije, uz odlazak mladih ljudi u druge države Europske unije, reintegracija bez ljudi, ne znači ništa". Tadašnja pročelnica Regionalnog ureda za prognanike Nada Arbanas istaknula je da je mirna reintegracija za istočni dio Hrvatske značila novi život za progranike i sve ljude koji su živjeli na tom području. "Naš Regionalni ured za prognanike radio je na reintegraciji ljudi, koja sa ovim ili onim reziltatima još i danas traje. Prvo smo u Hrvatskoj počeli organizirati višesmjerni povratak. U našem je uredu, odmah nakon dolaska generala Kleina, potpisan tzv. tripartitni ugovor između UNHCR-a, UNTAES-a i hrvatske Vlade o povratku svih koji žele živjeti u Hrvatskoj, s uvjetima jednakim za sve. To je značilo da smo mi kao ured morali u vrijeme velike ratne opasnosti odlaziti na teren, snimati raseljene osobe, osnivati prve vladine urede i nakon toga otvarati puteve povratka naših ljudi u njihove domove. Bilo je to vrlo izazovno i zahvalna sam svim sudionicima tog procesa. Zahvala i kolegi Anti Drmiću, tadašnjem predstojniku ureda u Vukovaru na zajedničkoj suradnji".