U Africi nije sve crno – putopis Željka Garmaza

Od krvavog građanskog rata u Sierra Leone-u, preko „Gorila u magli, do rastafarijanaca u Etiopiji i vodiča kako i gdje jesti skakavce i mrave – sve ćete to naći u knjizi Željka Garmaza predstavljenoj u Osječkoj „Rustici“.

Knjiga nije vodič ni klasični putopis već zanimljiv zapis koji vas pitkim stilom i fotografijama vodi po „Crnom kontinentu“ koji je za Željka Garmaza sve samo ne crn. Afrika, o čemu svjedoči i knjiga, ima svoje crne točke, i sive zone, no Garmazi pokazuju kako se s malo dobre volje može Afriku može razvući u najljepši osmjeh.

„ Ja sam razmažen putnik. Kod mene sve mora biti po P.S. U Africi tog nema, što se i opisuje u knjizi. Da bi ste mogli putovati Afrikom morate si presložiti prioritete. Dakle kad vidite opis u knjizi, susreta Željka i Gorile, niste baš sigurni da je to karta koju želite kupiti, no kada se dublje udubite u knjigu želje za avanturom rastu!“ – rekao je na predstavljanju knjige poznati osječki novinar Saša Drinić.   

U Pločama je Željko Garmaz stavio prst u more i povezao se sa cijelim svijetom, naročito s Afrikom. Želje su počele dobivati oblik na studiju u Sarajevu. RADIJSKA EMISIJA pobudila je znatiželju, a život kao što se zna piše romane…

„Prvi dodir s Afrikom bio je daleko od romantične šetnje ili safarija, naime 2000 godine bio sam u Sierra Leone-u i doslovno spašavao živu glavu“ – rekao je Željko Garmaz ističući kako od Afrike nije odustao. Naprotiv nekoliko godina nakon rata u kojem je poginulo 50 tisuća ljudi, došao je u bivšu englesku koloniju i tu priča o Africi tek počinje.  

„Globalizacija je odavno zakoračila u afričke savane pa čak i u džungle. Primjerice cestovna infrastruktura je u nekim dijelovima Afrike suvremenija od one u Hrvatskoj. Tradicija je prožeta novim. Mursi na jugu Etiopije i dalje ukrašavaju donju usnu ne baš malim ukrasima u obliku tanjurića, ali i reklamiraju telekomunikacijsku tvrtku.“

Ljubav se pretvorila u misiju, a hrvatski misionari pokazali su put.

„Naši misionari su neka vrsta skretničara koji amortiziraju dolazak suvremene civilizacije povezujući je s tradicijskim vrijednostima. Oni su odlučili naučiti djecu u Ruandi loviti ribu, a mi smo odlučili pomoći. Škola je tu, a uskoro stiže i sportska dvorana, tek druga u Ruandi.“

A Tuts-ji i Hutu-ji?

„Bez obzira na sve međusobne sukobe Hutu-i i Tutsi-ji sada idu zajedno u školu!“- ističe Željko Garmaz  

Željkova supruga oboje je djece vodila u Afriku. Svi odu u New York…?

„Nismo bili ni u New York-u, ni u Parizu, smo samo bili na aerodromu, Barcelone se jedva sjećam s maturalca, no evo Afrika svake godine. Afrika vrlo rado pogotovo Ruanda!“

No tako nije bilo na početku.

„Sad se uzajamno tjeramo. Prije je on mene tjerao, što piše i u uvodu knjige. Kad mi je prvi puta predložio da idemo u Afriku pomislila sam bože dragi jel´ on normalan? Šta ću ja tamo? Ja bi baš išla u neki New York, Pariz ili nešto. Hoću na godišnji se ići odmoriti, a ne mislit kako će mi biti, no uspio me uvesti na mala vrata.“ – kaže Željkova supruga Maja Sajler Garmaz – „…na kraju sam ja predložila da idemo za medeni mjesec gledati gorile u Ruandi!“

Nije nešto, ali nije da nije. Vodič je prepriječio put alfa mužjaku gorile, pa je bilo kud koji…više u knjizi „U Africi nije sve crno“