Svinje i avioni iznad Poljuda!

Split po prvi puta srušio Watersov Zid! Osvrt na splitski koncert Rogera Watersa by Antonija Vranješ.

Kad svinje poleteˮ naziv je najiscrpnije biografije Pink Floyda ikada napisane, a potpisuje ju Mark Blake. I svinje su zaiste poletjele, opet u Hrvatskoj, ovaj put na poljudskoj ljepotici. Teško je u kratkoj recenziji koncerta opisati jedan poput Watersovoga “Wallaˮ kada u samo nekoliko kartica teksta morate dočarati svu genijalnost i jedinstvenost najveće 3D koncertne stadionske produkcije u svijetu, kako se aktualna Watersova turneja trenutačno naziva. Međutim, jedno je sigurno, o ovom trijumfu veličine i ambicije, kako ga opisuje londonski “The Timesˮ još će se dugo pričati jer Split ovakvoga koncerta još nije vidio.

Već na samom početku koncerta počinje se odmotavati Watersova životna priča personificirana kroz lik Pinka koji gradi zidove oko sebe. To je priča represivnih i autoritarnih profesora i majki, propalih ljubavi i brakova,otuđenoga i materijalističkoga svijeta, svijeta koji ne bira sredstva za indoktrinaciju masa, svijeta koji nemilosrdno ubija u bilo kojem smislu te riječi. Baš iz toga razloga Waters koncert(e) posvećuje svim nevino palim žrtvama izmišljenih i nepotrebnih ratova, a u svom kratkom obraćanju publici najavljuje i posvetu Jean Charlesu de Menezesu koji je sa sedam hitaca u londonskoj podzemnoj željeznici ubijen u glavu zato što je “izgledao sumnjivo, poput terorista”. Another Brick In The Wall (Part II), tijekom koje se na pozornici pridružuje dječji zbor splitske glazbene škole Josipa Hatzea, a za koje pak Waters traži poseban pljesak, tako dobiva još jednu ciglu u zidu, jednuod milijardi, a ovoga se puta ona zove imenom još jedne žrtve u nizu. I dok se na zidu izmjenjuju slike ubijenih u ratovima, svjesni da smo i mi mogli završiti na isti način, u mislima nam se ispisuje jedno veliko “Zašto?” Bombardirani mnoštvom poruka poput iLead, iKill, iBelieve, iLove, iNeed, Them Not Us, Trust Us itd. 3Dshow svojim nas savršeno čistim zvukom i surroundomuvlači u priču u kojoj više niste svjesni gledate li film i jeste li pak na otvorenom kazalištu, no jedno je sigurno, osjećate se dirnuto, a nakon koncerta, mnogi će reći, i sdrugačijim pogledima na život. Posebna je koncertna ekstaza uslijedila tijekom himnične “Bring The Boys Back Home” kada se na Zidu pojavljuju snimke američkih marinaca netom pristiglih kući, a koje oko vrata grle ruke njihove djece, koji onako u šoku i vrtoglavici ne mogu vjerovati da se to događa upravo njima. Na zidu se ispisuju riječi Dwighta Eisenhowera, doživljava se potpuna realnost surovosti svijeta u kojemu živimo gdje neki umiru od gladi i hladnoće, dođe vam da vrisnete iz petnih žila, sva su vaša druga čula obamrla, osjetite samo glazbu kako struji cijelim vašim tijelom dok cijeli stadion ekstatično pjeva u jedan glas, pjeva iste stihove i gotovo da je već u drugom trenutku krenula svevremenska “Comfortably Numb”. U silnom zanosu gotovo da nisam ni pomislila da mi na vrhu zida nedostaje David Gilmour koji se pak na prošloj Watersovoj arenskoj turneji zaista pojavio na vrhu zida uoči koncerta u Londonu. Najveći su optimisti očekivali isto i u Splitu, mada su stvarne šanse za to bile minimalne. No to nije, na koncu, ni važno. Doživjeli smo koncert svoga života i s njega svakako otišli duhovno bogatiji. Ono što je jedino “nedostajalo”, osim bolje organizacije, jest domaća (ali i strana) publika, no to možemo zahvaliti lošoj reklami čemu svjedoče i upiti turista na ulicama i restoranima vidjevši naše Pink Floyd majice, “Je li Waters zaista sutra/večeras u gradu?”. Takav je propust neoprostiv, no bez obzira na to, nije umanjio spektakl. Genijalni Roger Waters, koji je našu publiku pozdravio i na hrvatskom, druživši se nakratko i s hrvatskim braniteljima, napustio je Split i Hrvatsku. Do možda nekoga drugoga puta…

Na kraju samo mogu reći da je ovo zaista bio koncert godine, bez imalo lažnoga pretjerivanja. Za one najveće obožavatelje Pink Floyda i prave glazbene sladokusce te za sve one koji iz nekoga razloga nisu mogli doći u Split, mogućnost ponavljanja bit će moguća već 1. rujna na beogradskom Ušću.

 

Tekst i foto: Antonija Vranješ