Hrvatski radio

Radio Pula

Izložba Tee Bičić u Gradskoj galeriji Pula

30.09.2021.

11:43

Autor: Tomislav Šikić

Foto: Gradska galerija Pula/ustupljena fotografija

Foto: Gradska galerija Pula/ustupljena fotografija

Foto: - / -

Izložba pulske umjetnice Tee Bičić bit će otvorena u pulskoj Gradskoj galeriji u Kandlerovoj ulici 8 u 20 sati. Tea je bivša učenica Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli te studentica venecijanske likovne akademije.

Istra-Venecija, pijati i karbon 

"Apstraktne slike mogu, na racionalno neuhvatljive načine, u sebi sažeti emocionalna stanja autora kao i atmosferu trenutka ili perioda, te lokaliteta u kojemu ih je stvarao, kao sublimirani, vizualni dnevnički zapisi. Dok ih gledamo, naš  um beskorisno pokušava premostiti uvjetovanost da apstraktne forme ili ekspresivne i transične nanose boja ne dekodira na skup njemu poznatih "figurativnih" pojava. Percepcija nam je kontaminirana instant-asocijacijama koje će nas, neumoljivo poput pasa čuvara, vraćati poznatome, u predodređeni tor percepcije. Ukoliko asocijativno transkribiranje sadržaja na prepoznatljive forme zapne - recimo, zbog prevelike količine vizualnog kaosa na slici, ili autorovog vještog izmicanja trasiranim rutama naših asocijativnih nizova - naš će um posegnuti u osobni arhiv ugođaja koje smo za života upili u sebe kroz iskustva, najčešće usko vezana uz specifične lokalitete. Ipak, apstraktna nas je umjetnost naučila “resetiranju” percepcije i sklapanju novih kognitivnih predložaka, tako da ništa bolje nije uspjelo ni potpisniku ovih redaka, nakon što se suočio s apstrakcijama autorice, na kojima dominira, barem što se najranijih radova tiče, trodijelni spektar bijele, crne i crvene. Elementi slika, od boja do crteža, upisani su u platno odrješitim rukopisom koji posreduje jasnoću u izrazu i tome se nema što tehnički prigovoriti. I nije mi namjera elaborirati kompoziciju Teinih slika - i stručnija su se pera već ogledala s tim segmentom njenih radova - niti ima smisla opterećivati tekst bilo kakvom stereotipnom, fomalnom analizom. Zanima me upravo ono čime su se njene slike, barem meni, pokazale bremenitima i što prilično eklatantno objavljuje promatraču svoju prisutnost: ugođaj perioda autoričinog života u kojemu ih je stvarala, kao i onih mjesta gdje ih je stvarala. I tu se za prevagu "bore" Istra i Venecija, kao dva ishodišta. U jednome je stasala kao osoba, u drugome kao autor. Slikama iz tog perioda dominira crna i učinilo mi se kao da mogu osjetiti jasnu distinkciju između istarske i venecijanske crne. Potonja kao da je malo hladnija i lako me prenosi u vlažne venecijanske zime, studentske sobe s crtom povučenom preko zidova, koja pokazuje dokle seže "aqua alta" kada se digne, osjećaj nestabilnosti kojega taj grad na vodi sam po sebi pruža, kao da si na nekom ogromnom, starom jedrenjaku, truljenje i raspad, dekadencija prožeta s toliko poetike i vrhunske umjetnosti da ju svejedno upijaš iako ti može izazvati blagu mučninu. Tim dijelom ciklusa dominira element vode.

S druge strane, istarski ništa lakši mrak, siluete napuštenih kuća koje izranjaju iz šipražja u suton, temperamentni i mantrički potezi ugljenom koji mogu simulirati stabla jablana koja kao pilastri drže tamni oblak nad sobom, dok se na drugim slikama mogu čitati i kao bilježenje protoka vremena arhetipskim grafizmom povučene crte, kada nas pritisne klaustrofobičnost egzistencije i svaki nam prostor najednom postane previše skučen. Taj je ciklus slika autorica znakovito nazvala “Karbon” i zanimljivo kako tom jednostavnom, repetitivnom gestom nanošenja ugljenog traga na platno uspijeva implicirati sav simbolički repertoar vezan uz tu rudu i njeno iskapanje. Od osjećaja zatočenosti u utrobi zemlje do topline i energije koju je, kao materijal, u stanju osloboditi. Sa ostalih slika sjaji blijedo sunce sive ili jarko crvene aureole nad povijesnim ruševinama, nazire se lik sove ili ćuka sveden na drškom kista ekspresivno urezani znak, i mogli bismo te apstrakcije okarakterizirati kao pejzažne, intimističke i lirske, sa jasnom sviješću kako ta konstatacija nije niti izbliza dovoljna da im bude pandan u riječima. Tim dijelom dominira element zemlje. Tea si ne prisvaja taj mrak, mrak Venecije i njenih kanala, Istre, zemlje i labinskog ugljena. On joj je imanentan. I sama kaže “Karbon je dio moga crnoga, moje prošlosti, prošlosti moje obitelji, mojih korijena i dio mjesta kojemu se vraćam od rođenja. “

Kasnije se autorica odlučila za radikalnu promjenu slikarske površine i kvadratičnost platna zamijenila je konkavno-kružnim površinama koje kolokvijalno naziva "tanjuri". Spektar boja i repertoar apstraktnih oblika (mekani kvadrati, debele linije boje, krugovi i crte izvedene ugljenom ili drškom kista)  ostao je sličan i vizualno vrlo jasan. Slikanjem na "tanjurima" autorica kao da nam govori o gledanju kao posebnoj vrsti gladi, izjednačavajući otvorene kapke s razjapljenom vilicom. Dok gledamo mi, zapravo, jedemo svijet. Taj je zapis u našim bićima prilično nedvosmislen. Po tom principu koncipiramo naše živote. Nema tu nekog simbolizma. U svojim suprematističkim manifestima, Kazimir Malevič govori o "zakonu želuca" kao jedinoj osi oko koje se vrti ljudski svijet. Naš pogled uvijek odgriza određeni dio sveukupne pojavnosti, probavlja ga i prerađuje na svoj način i tek kada ga "ispljune", naziva ga percepcijom. Krug tanjura je slika svijeta. Sve što uđe u naš vizir, na određeni način, biva konzumirano. Jacques Attali u svojoj čuvenoj knjizi “Kanibalski poredak” jasno ukazuje kako smo civilizacijski samo sofisticirali tu atavističku praksu, da ne govorimo kako smo je iz fizičkog  transponirali u psihološko-emocionalni odjeljak naših života, gdje smo joj osigurali permanentni procvat. U ova proto ili možda već post-apokaliptička vremena, jasno nam se pokazuje slika svijeta koja nije izdržala naš pogled, a da mu ne uzvrati na primjeren način i na nekim se “tanjurima” crvena razlijeva kao lava iz vulkana ili vatra koja je već opustošila dobar dio planete. Slika današnjeg svijeta vraća nam se kao prazan tanjur, naše oglodano ogledalo, i s našim ćemo se odrazom u njemu, na kraju, ipak morati suočiti."

(Damir Stojnić)

 

Tea Bičić rođena je 1979. godine. Nakon završene srednje Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli, diplomirala je slikarstvo na Accademia dI belle arti u Veneciji, u klasi prof. Paola Tessaria.

Samostalno izlaže od 1996. godine i do sada je izlagala 42 samostalne izložbe i na više od 100 skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu.

Za svoj rad više je puta nagrađivana, sudjelovala je u nekoliko međunarodnih likovnih kolonija, a radovi joj se nalaze u mnogim muzejskim, galerijskim i privatnim zbirkama.

Od 2006. radi u umjetničkim galerijama, u Puli (MMC Luka) pa u Labinu (Gradska galerija) i bavi se organizacijom kulturnih programa. Jedna je od osnivača Galerije POOLA u Puli.

Članica je HDLU-a (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika), CEA (Concilio Europeo dell`Arte) i MKS-a (Udruge Mediteranski kiparski simpozij) u kojoj od 2017. vrši funkciju predsjednice Stručnog savjeta i umjetnička je voditeljica manifestacije Mediteranski kiparski simpozij koja se održava u Parku skulptura Dubrova pokraj Labina.

Prvenstveno se bavi slikarstvom i dekoracijom. Živi u Labinu gdje se nalazi i njezin atelje.

Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.