Zdravljak: Protiv straha - o tjeskobi, fobijama, napadajima panike i PTSP-u

Zdravljak: Protiv straha - o tjeskobi, fobijama, napadajima panike i PTSP-u

Foto: Pixabay

Osjećati strah u svijetu punom nesigurnosti, u kakvome oduvijek živimo kao biološka vrsta, zapravo je logično. Neizvjesnost je svud oko nas, od mikroba preko prirodnih katastrofa pa do ljudi s lošim namjerama, i zapravo, kako je jednom rekla psihologinja i geštalt psihoterapeutica Lidija Pecotić, da bismo ostali normalni, moramo zaboraviti neke stvari - kao što je, recimo, nesigurnost svijeta.

Tjeskoba je normalan osjećaj, urođeno reagiranje na opasnost ili neizvjesnost. Iz sociobiologije smo naučili da je dijelom genetski, a djelomično naučen, uvjetovani mehanizam. Vitalan je, evolucijski nužan mehanizam koji služi brzoj pripremi na opasnost, na brzo reagiranje, na borbu ili bijeg.

Svi su ga iskusili i svima je to poznat osjećaj, uz tjelesne manifestacije kao što su suhoća usta, lupanje srca, "njok" u grlu, preznojavanje... Kao i bol, ni strah i tjeskoba nisu svaki puta poželjni i ne služe svaki puta svrsi, već mogu biti ometajući. Postoji razlika između normalne, svrsishodne anksioznosti i one patološke – bez (dovoljnog) vanjskog povoda.

Postoji genetska osjetljivost na anksioznost (pa i na anksiozne poremećaje), a možda proizlazi iz razlike u genima za hormone stresa (kortizol, noradrenalin). Isto tako tjeskoba majke tijekom trudnoće, izlaganje in utero visokim razinama hormona stresa mijenja strukturu mozga u razvoju, a dio tjeskobe (osobito fobije) dijelom se uče i kopiranjem tijekom djetinjstva. Primjerice, majka se boji pasa, pa ih se počne bojati i kći.

Postoji i anksiozna osobnost, naglašene urođene crte zbog kojih ljudi percipiraju svijet drugačije i stalno iščekuju da će se nešto ružno dogoditi. Anksiozni poremećaji objašnjavaju se i procesom pretjerane generalizacije: sve postaje opasno, ljudi su stalno napeti i na oprezu, a sabljastog tigra - nema...

Procjenjuje se da od dva do četiri posto populacije ima neki od anksioznih poremećaja, no spominjanje anksioznosti u kontekstu epidemije više je odraz stavova društva. Povijesno je tjeskoba vezivana uz kukavičluk i slabost karaktera, no još je Ciceron opisao tjeskobu kao bolest. Tijekom XVII. i XVIII stoljeća bila je rezervirana za visoki sloj i poznata kao "osjetljivost", a tijekom XIX. stoljeća označava se pojmom "neurastenija" i traži se njezin uzrok u fizičkom funkcioniranju. Freud se puno bavio tjeskobom i skovao izraz "anksiozna neuroza. Po Freudu, tjeskoba potječe od duboko potisnutih seksualnih i agresivnih pulzija.

Češće obolijevaju (ili se za pomoć javljaju) žene mlađe odrasle dobi, što je možda uvjetovano i hormonalnim zbivanjima jer se simptomi javljaju ili povećavaju u PMS-u.

Prevalencija možda i raste zbog društvenog i ekonomskog pritiska, zbog teškoga, kompetitivnog ozračja na poslu, no možda je isto tako posljedica boljeg prepoznavanja, boljih mogućnosti liječenja, a i djelovanja interesnih skupina (no nećemo sad poticati teoriju urote).

Biološki gledano, tjeskoba i strah povezani su s instinktivnim dijelom mozga, odnosno amigdalama. Riječ je o strukturama sljepoočnog režnja, bademastog oblika, koje su povratnom spregom povezane s prefrontalnom i prednjom cingulatnom korom (koje procesiraju socijalne informacije i služe za odlučivanje), s autonomnim živčanim sustavom i sustavom endokrinih žlijezda.

Amigdale reagiraju na opasnost i započinju reakciju borba / bijeg, usmjeravaju pažnju na ono što je opasno, mobiliziraju cijeli organizam. Ta reakcija je vrlo brza, dogodi se prije nego što se stigne razmisliti, dakle prije nego što opasnost postane svjesna (pa su moguće i greške). Naime, u po život opasnim situacijama razmišljanje je prespor proces.

Amigdale služe i prepoznavanju straha kod drugih (ako nema amigdala, ne prepoznaje se ni tuđi strah).

Taj složeni mehanizam ponekad zakaže, točnije: ostane stalno uključen jer prefrontalni korteks ne može umanjiti (ugasiti) pretjeranu aktivnost amigdala, pa simptomi borba / bijeg postaju stalni (to se događa kod PTSP-a).

Hormon adrenalin iz nadbubrežnih žlijezda potiče ubrzan rad srca, suha usta, drhtanje i napetost mišića, usporava probavu, mijenja osjetljivosti na bol i pojačava procesiranje negativnih informacija.

OKP (opsesivno-kompulzivni poremećaj): ponavljanjem do olakšanja

Opsesivno kompulzivni poremećaj više nije svrstan u anksiozne poremećaje, već se danas govori o OKP spektru: postoji klasični OKP, tjelesna dismorfija, hoarding (sakupljanje gomile nepotrebnih stvari, kad ljudi ne mogu ništa odbaciti), trihotilomanija – čupanje kose (ranije svrstana u poremećaje kontrole impulsa), kao i eksorijacijski poremećaj (nekontrolabilno "čohanje", čupanje kože), a i griženje noktiju se može ovdje uvrstiti.

Možda jednu od najboljih ilustracija ovog opsesivno-kompulzivnog poremećaja dao je Jack Nicholson u filmu "Bolje ne može" , a sad gledamo Monka u istoimenoj seriji.

Opsesije su ponavljajuće, uporne ideje, misli, impulsi ili slike koje su nametljive i nisu primjerene, a uzrokuju tjeskobu. Kompulzije su isto tako ponavljajuće, namjerne radnje (koje mogu biti i mentalne radnje, npr. brojanje), a koje bi trebale neutralizirati neugodu ili spriječiti situaciju koje se oboljeli boji  - primjerice, operem li ruke točno 15 puta na taj i taj način, sve će biti dobro.

Ritual je jasno pretjeran. Opsesije izazivaju tjeskobu, a kompulzija (radnja) je otklanja. Takav poremećaj čovjeku troši puno vremena (više od jednog sata dnevno), remeti funkcioniranje, a može i ugroziti zdravlje (npr. dermatitis po šakama kod opsesivno-kompulzivnog pranja ruku) .

Česta su i provjeravanja; ne radi se o tome da niste sigurni jeste li zaključali kuću, nego znate da jeste no svejedno određeni broj puta morate provjeriti bravu.

Važno je u poremećajima ovog spektra utvrditi stupanj uvida – odnosno radi li se od iracionalnim mislima (i osoba je svjesna da se radi poremećaju no ne može si pomoći) ili o distorzijama (kad osoba nije svjesna da je taj strah iracionalan). Iracionalne misli lakše se ispravljaju – germofob (koji se boji klica) zna da neće oboljeti od AIDS-a , no ne može prestati s pranjem ruku i ne može dirati kvake.

AIDS i druge spolno prenosive bolesti često su tema OKP-a i po tome izgleda da je Freud imao pravo što se tiče povezanosti tjeskobe i seksualnosti.

Ukoliko oboljeli ima uvid, terapija je lakša jer je motiviran za liječenje. Stupanj uvida u smetnje čini i spektar prema psihozi. Najvažnija diferencijalna dijagnoza OKP-a je shizofrenija. Stariji psihijatri su OKP smatrali "predvorjem psihoze", na način da oboljeloag kompulzije i rituali štite od gubitka veze se realitetom. No ne mora biti patološki - dogodi se da i zdravi ljudi imaju nametnute misli, a OKP u djetinjstvu najčešće je sasvim bezazlena prolazna faza.

Osim antidepresivima, OKP se liječi psihoterapijom tako da se oboljelog opetovano izlaže trigeru (npr. germofobi pokušavaju dodirivati WC dasku) uz onemogućavanje (ili odgađanje) kompulzivne radnje (znači bez naknadnog pranja ruku). To možda zvuči jednostavno, ali oboljelima je to jako teško.

Fobije: strahovi koji izmiču kontroli

Fobija je iracionalni, prekomjerni, neproporcionalni strah od nekog objekta, mjesta, situacije ili aktivnosti. Jako su česte, opet češće kod žena, a počinju u djetinjstvu. Jako je česta socijalna fobijatjeskoba od procjenjivanja od strane drugih ljudi, jaki strah da će biti ismijani ili posramljeni. Uključuje i blokirajuću tremu pred nastup. Može bitno ograničiti funkcioniranje i kretanje oboljelog: recimo, studenti ne mogu izlaziti na usmene ispite ili imaju bitno slabija postignuća. Liječi se postupnim izlaganjem, a male doze propranolola (betablokatora koji blokira učinak noradrenalina) umanjuju tjelesne manifestacije. Socijalnu fobiju valja razlikovati od izbjegavajućeg poremećaja osobnosti - no o tome ćemo u nekom od sljedećih nastavaka.

Specifične, izolirane fobije obuhvaćaju snažan strah od npr. zmija, pauka, visine, skučenih prostora (klaustrofobija); sve su te situacije doista realne potencijalne opasnosti, no reakcija i strah na njih je jako pretjeran s obzirom na okolnosti (zanimljivosti radi, spomenimo da je fobija od krvi češća kod muškaraca). Ljudi koji pate od specifičnih fobija rijetko se javljaju za pomoć (jer, primjerice, fobija od zmija nije ometajuća ako živite u gradu i ne radite u zoološkom vrtu). Uglavnom su više ometajuće nego stvarno patološke.

Panični poremećaj: iznenadni smrtni strah

Karakteriziraju ga ponavljajući napadaji panike koji se obično javljaju ničim izazvani, "iz vedra neba". No, mogu biti potaknuti nekim stresorom (kao što je prekid emocionalne veze) ili uzimanjem psihoaktivnih tvari (često i onih koje općenito djeluju opuštajuće, poput kanabisa). Simptomi su nagli osjećaj lupanja srca, kratkoća daha, preznojavanje, stezanje u prsima (doima se kao infarkt pa se ljudi obično se najprije hitno jave kardiologu ili pak neurologu zbog omaglice, trnaca, vrtoglavice, drhtanja i osjećaja da će izgubiti svijest).

Psihijatar i psihoterapeut Gianni Francesetti kaže da su osobe s paničnim poremećajem često na životnim prekretnicama, gdje se stara mreža podrške raspala a nova još nije satkana, a incidenciju poremećaja potiče ovo naše postmoderno doba koje naglašava individualnost nauštrb pripadanja zajednici kao izvoru podrške. (TPČ)

Napadaji su samoograničavajući, što znači da sami od sebe prođu u nekoliko minuta do pola sata, najčešće i prije nego dođe hitna pomoć, no osjećaj je grozan - zamislite smrtni strah... Obzirom da su napadaji jako neugodni, nepredvidivi i skloni ponavljanju, razvija se strah od ponavljanja napadaja, tzv. anticipatorna anksioznost.

Onesposobljavajuća komplikacija paničnog poremećaja je agorafobija – pogođeni se boji da neće biti u mogućnosti napustiti situaciju u kojoj se razvija panični napadaj, od svih mjesta gdje nema pomoći ni liječnika, uz strah da će se osramotiti. To mogu biti mjesta okupljanja većeg broja ljudi, ali i mjesta gdje su sami, pa i vožnja. Za izlazak im je potrebna pratnja "sigurnosne osobe", a ponekad ostaju zatvoreni u kući, bitno ograničenog radijusa kretanja i funkcioniranja.

Kao biološka podloga spominje se preosjetljivost na CO2, odnosno lažni alarm na gušenje, a psihodinamičari spominju represiju (potiskivanje) kao nezreli mehanizam obrane koji potiče panični strah. No osnova za najučinkovitiju terapiju paničnog poremećaja dolazi od biheviorista – panika je uvjetovani odgovor na zastrašujuće situacije koju je osoba imala u prošlosti. Koriste se tehnike relaksacije, distrakcije, vježbe disanja, izlaganje...

Češće se javlja kod mladih žena; često ih psihijatru upute kardiolozi nakon opsežnih pretraga kojima je isključena tjelesna bolest (mora se napraviti kardiološka i endokrinološka obrada, a ponekad i audiološka). Panični poremećaj je kroničan i može se komplicirati depresijom te ovisnostima o alkoholu i sedativima. Osim psihoterapijom, liječi se farmakološki, antidepresivima, i ponekad ih je potrebno uzimati dugoročno. Dobro djeluje i tjelovježba, a nema nuspojava i svima je dostupna u nekom obliku.

Spomenula bih i generalizirani anksiozni poremećaj koji se isto češće javlja kod mladih žena, kroničnog je tijeka, a komplicira se depresijom ili ovisnošću o sedativima. Oboljeli brinu o svemu, stalno su napeti, stalno u brizi (dulje od šest mjeseci) zbog financija, posla, socijalne prihvaćenosti, bolestim. Nemirni su, razdražljivi i slabo spavaju (obično teško zaspu zbog briga, za razliku od depresivnih pacijenata za koje je karakteristično da se rano bude).  

PTSP: najgore su traume koje namjerno zadaju drugi ljudi

Traumom i stresom uzrokovani poremećaji sada su izdvojene kategorije, no glavno obilježje im je tjeskoba. PTSP je psihijatrijska dijagnoza s jasnom etiologijom – uzrok mu je traumatsko iskustvo (osjećaj ugroze, smrtni strah). Iako je odgovor na traumu vrlo individualan, sve što je užasno može pokrenuti PTSP.

Traumatski događaj je izvan kontrole i nepredvidiv, a osobito će lako potaknuti PTSP ako je namjeran, dakle ako je trauma nanesena ljudskom rukom - tada su posljedice teže nego kod, primjerice, prirodnih katastrofa. Kada je narušeno bazično povjerenje - jer ljudima je nužno povjerenje u druge ljude - razvoj PTSP-a je vjerojatniji.

Simptomi se mogu javiti godinama nakon traume, ne moraju se javiti neposredno nakon nje, a uključuju ponovno proživljavanje traumatskog iskustva kroz nametnute misli (intruzije) i flashback epizode (praćene istim onih tjelesnim reakcijama kao i u trenutku nastanka traume). Situacije ili čak mirisi (npr. baruta, ako je riječ o ratnoj traumi, ili miris trave kod žene silovane na otvorenome), zvukovi (škripa kočnica za žrtve automobilske nesreće, ili eksplozije petardi sada oko blagdana nakon ratnih trauma) mogu potaknuti ponovno proživljavanje.

Trauma se ponovno proživljava i u snovima, točnije noćnim morama, iz kojih se ljudi bude oznojeni, prestrašeni, uzlupanog srca. Ponekad snovi mogu biti toliko strašni da se boje zaspati. Javlja se stalna pojačana pobuđenost, razdražljivi su, "na rubu", lako planu, iritabilni.

Izbjegavaju podsjetnike na traumu, izbjegavaju društvo da ne planu, osamljuju se (brojni se najbolje osjećaju u prirodi, puno veterana lovi ribe). Zatvaraju se u sebe, osjećaju se otupjelo. Prestanu li reagirati i na dobro i na loše, to je znak za uzbunu i ukazuje na duboku traumatiziranost.

Statistika je na prvi pogled čudna: iako su muškarci izloženiji traumatskim iskustvima, žene češće obolijevaju od PTSP-a. Razlika može dijelom biti biološka, no glavni je razlog to što su žene češće izložene najpatogenijoj vrsti traume – seksualnom nasilju (1:6 naprama 1:30 muškaraca), i to osobito u djetinjstvu.

Zabrinjavajuće je što ljudi koji pate od PTSP-a češće obolijevaju od kardiovaskularnih i malignih bolesti, metaboličkog sindroma i bolesti ovisnosti, a ni samoubojstva nisu rijetkost.

Traumatsko iskustvo je ponekad nemoguće spriječiti, no spoznaje (koje smo mi u Hrvatskoj stekli i na svojoj koži) nam mogu pomoći u prevenciji. Kod očekivanih trauma (kojima su izloženi vojnici, policija i druge interventne službe), razvoj PSTP-a umanjuje pripremljenost na događaj i uvježbanost reagiranja u kriznim situacijama. No moguće je intervenirati i kod neočekivanih civilnih trauma – primjerice nakon prometnih nezgoda ili nasilja – tako što u prvim satima nakon traume, osim psihološke pomoći, davanje određenih lijekova može spriječiti nastanak patološkoga, prejakog sjećanja na traumu.

Njemački psiholog i psihoanalitičar Fritz Riemann smatra kako će uvjerenje da je moguće živjeti bez tjeskobe zauvijek ostati jedna od naših iluzija. "Tjeskoba je sastavni dio našeg postojanja i odraz naših ovisnosti i saznanja o vlastitoj smrtnosti", napisao je, a "jedino što moćemo učiniti jest jačati one snage koje se suprotstavljaju tjeskobi: hrabrost, povjerenje, znaje, moć, nadu, poniznost, vjerovanje i ljubav". (TPČ)

PTSP se liječi se psihoterapijom, kojom se traumatsko iskustvo integrira, odnosno "spremi" na način koji neće izazvati autonomnu pobuđenost. U sigurnoj se okolini osobu izlaže podsjetnicima na traumu, a često se koristi neurobiofeedback i EMDR.

EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing) elegantna je i učinkovita metoda za liječenje PTSP-a: pacijent je izložen neugodnom traumatskom materijalu uz istovremeno usmjeravanje na vanjski podražaj – slično kao kod hipnoze, pomacima ruke usmjeravaju se vodoravni pomaci očiju lijevo desno (ili se naizmjenično tapka lijevom pa desnom rukom ili slušno stimulira lijevo i desno uho). Relativno brzo (u desetak seansi, ovisno o jačini traume) postiže se desenzibilizacija i kognitivno restukturiranje.

Vježbanje izvrsno djeluje i protiv tjeskobe uzrokovane posttraumatskim stresnim poremećajem i o tome postoje dobro dokumentirana istraživanja. Dovoljno je ubrzati srčanu akciju tijekom 20 minuta do pola sata, i relativno brzo dolazi do tolerancije tjelesnih simptoma tjeskobe. Nakon vježbanja se luče se i hormoni endorfini koji povećavaju osjećaj ugode. Neki kažu da su u tu svrhu dovoljni i malo žustriji kućanski poslovi...

Prokrastinacijski poremećaj: što odgađate?

Nema ga u klasifikaciji, no čini mi se važan, prepoznajem elemente kod drugih, ali i kod sebe. Sastoji se u odgađanju važnih obaveza (može biti i potencijalno opasno, npr. odgađanje periodičkih zdravstvenih pregleda), a praćeno je rastućom tjeskobom, krivnjom i sramom. Imaju ga obično adolescenti i mlađi odrasli (što i ne začuđuju jer još nisu razvijeni dijelovi kore mozga nužni za planiranje). Pomaže kognitivno-bihevioralna terapija kojom se strukturiraju ciljevi i nagrade, a umanjuju distrakcije.

----------------------------------

Dr. Vjera Matković Ferreri, psihijatrica iz KBC-a Rijeka

----------------------------------

U sljedećoj emisiji govorit ćemo o shizofreniji, bipolarnom poremećaju, psihozama...

Zdravljak: Protiv straha - o tjeskobi, fobijama, napadajima panike i PTSP-u

O emisiji Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?

Nakon proljetne serije emisija o prevenciji tjelesnog zdravlja, koju smo radili u suradnji s dr. Tonijem Valkovićem, jesensko izdanje "Zdravljaka" posvećujemo mentalnom zdravlju, uz pomoć dr. Vjere Matković Ferreri, psihijatrice iz KBC-a Rijeka. Emisije uređuje i vodi Tajana Petrović Čemeljić.

Pročitaj više

Komentari

Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?
Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?

HRT – Radio Rijeka — Obrazovanje, znanost

Nakon proljetne serije emisija o prevenciji tjelesnog zdravlja, koju smo radili u suradnji s dr. Tonijem Valkovićem, jesensko izdanje "Zdravljaka" posvećujemo mentalnom zdravlju, uz pomoć dr. Vjere Matković Ferreri, psihijatrice iz KBC-a Rijeka. Emisije uređuje i vodi Tajana Petrović Čemeljić.