Drago Jančar: Moja najpoznatija književna junakinja zapravo je Riječanka!

Drago Jančar: Moja najpoznatija književna junakinja zapravo je Riječanka! Drago Jančar: Moja najpoznatija književna junakinja zapravo je Riječanka!
Drago Jančar na Vrisku (Foto: Goran Kovačić / Pixsell) Drago Jančar na Vrisku (Foto: Goran Kovačić / Pixsell)
Jančarove knjige (Foto: Pixsell) Jančarove knjige (Foto: Pixsell)

Ksenija Hribar sa svojim kućnim ljubimcem (Foto: arhivska)

Drago Jančar, najveći slovenski književnik današnjice, na Vrisku je predstavio dva romana, "Drvo bez imena" i "Noćas sam je vidio" - i otkrio nam da je tragična glavna junakinja potonjeg, zanosna Veronika Zarnik, zapravo Riječanka Ksenija Hribar, unuka bogatog industrijalca Josipa Gorupa.

Josip Gorup (1834. - 1912.) najbogatiji Slovenac 19. stoljeća, u Rijeku je došao 1876. godine. Kao poduzetnik, bankar, političar, veletrgovac i dobrotvor uživao je veliki ugled u međunarodnim krugovima, a zbog zasluga ga je car 1903. godine uzdigao u plemićki stalež, kada uzima naslov von Slavinjski, prema rodnom selu Slavini pokraj Postojne. U Rijeci, na golemoj ostavštini svoga strica, gradi ogromni financijski imperij. Financirao je izgradnju brojnih vila i zgrada u gradu - primjerice, Slovenski dom Bazovica bio je dar za vjenčanje sinu Milanu, Ksenijinu ocu - a financirao je i izgradnju bivšega hotela "Europa", na Rivi 10, u kojoj je danas smještena Porezna uprava. Josip Gorup je imao 14 djece, osmero s prvom i šestero s drugom suprugom, a obiteljski mauzolej jedna je od najmonumentalnijih historicističkih grobnica na Kozali. 

Dva su to romana Drage Jančara o ranjenim ljudima, snažna proza o dramatičnim ljudskim sudbinama u kaosu Drugoga svjetskog rata. Prvi je ispričan iz perspektive današnjega svijeta, "koji je postao jedan ogromni trgovački centar ispod kojega su zakopane naše ljudske priče", kako kaže autor, dok u drugome romanu pratimo tragičnu sudbinu intrigantne ženske junakinje.

Sudbinu toliko fascinantnu i tragičnu da je njoj samoj oduzet vlastiti glas, i o njoj nam govori petero likova s kojima je dijelila vremena i mjesta. Sve mi se to na prvo čitanje doimalo možda čak i previše romansirano, preintenzivno, kako bismo danas rekli too much, previše... Međutim, opet se pokazala stara istina, koju nekako uvijek zaboravim: da je život neusporedivo brutalniji, luđi i bolniji od bilo čije, pa i spisateljske, mašte.

Veronika je, naime, stvarna osoba. "Ona je bila potpuno izbrisana iz slovenske i europske povijesti dok je nisam izvukao iz neke fusnote koju sam pronašao u jednome znanstvenom povijesnom tekstu", kaže Jančar. "Ona je Ksenija Hribar, rođena ovdje u Rijeci, u obitelji Gorup, to su bili bogati slovenski industrijalci, i njezin je djed Josip Gorup izgradio, između ostalog, jednu od palača na vašoj rivi, danas sam je obišao", ispričao nam je pisac. "Kasnije se udala za industrijalca Hribara i otišla živjeti u Sloveniju…".

Ksenija Hribar rođena je kao Gorup pl. Slavinjska u Rijeci 1905. godine, i bila je iznimno emancipirana žena, ispred svoga vremena (rekli bismo, prava Riječanka!): govorila je nekoliko stranih jezika, obožavala životinje (kućni joj je ljubimac bio mali krokodil kojeg je vodila na uzici šetajući Ljubljanom) i bila prva žena u tadašnjoj Jugoslaviji koja je položila pilotski ispit. Očaravajuće lijepa i bogata, po rođenju i po udaji, ostala je zapamćena kao izrazito ljubazna i pristupačna osoba.

Drago Jančar slovenski je pisac čija se djela posljednjih godina prevode i kritički odjekuju u brojnim europskim zemljama. Godine 2012. dobio je dvije ugledne književne nagrade u Francuskoj: Prix Européen de Littérature (Europska nagrada za književnost) u Strasbourgu, za životno djelo, i Prix de l’Inaperçu u Parizu, za francuski prijevod romana "Zujanje u glavi" - za strano djelo koje najviše zaslužuje pozornost francuske javnosti. Roman "Noćas sam je vidio" nagrađen je kao najbolji slovenski roman 2010. godine.

Muža Rada Hribara napušta 1932. godine, kada se zaljubljuje u svog učitelja jahanja, srpskog oficira Glišića, za kojeg se dvije godine kasnije udaje u Beogradu. Živi u Crnoj Gori, pa u Mariboru, a onda se ipak vraća prvome mužu - od kojeg se, ustanovio je sud, nije ni bila pravomoćno razvela.

Za vrijeme rata Hribarovi čine najnezahvalniju moguću stvar - pokušali su ostati politički neutralni, što najčešće završi loše, s jedne ili druge zaraćene strane. Družili su se i poslovali s Nijemcima i Britancima, a istovremeno financijski potpomagali partizane, no sve je završilo namještaljkom i optužbom za izdaju. Partizani su ih odveli, i nakon brutalnog ispitivanja i mučenja - Kseniju su, zabilježeno je, silovala devetorica ispitivača - okrutno ubili. Bili su pokopani na neoznačenom mjestu, ali njihovi su potomci uspjeli pronaći posmrtne ostatke. Prije četiri godine, nakon što je analiza DNK potvrdila autentičnost kostiju, prebačeni su u obiteljsku grobnicu u Ljubljani.

"Noćas sam je vidio, kao da je živa… Kada noću pogledam u zvjezdano svibanjsko nebo, često se upitam gleda li i ona u te zvijezde", zapisano je u romanu o ženi čija mi se sudbina činila gotovo pretjeranom književnom manirom, ali stvarni je to život osobe koja je hodala istim ovim ulicama, možda čak i zalazila u zgradu u kojoj živim, ili pak onu u kojoj radim. Vrijeme mi je za ponovno čitanje Jančarova romana iz sasvim drugačije perspektive, a vas ostavljam uz snimku našeg razgovora:

Drago Jančar: o literaturi, trgovačkom centru i Veroniki, pripremila Tajana Petrović Čemeljić

Komentari