"Jesenja sonata" - obiteljska drama koju treba osjećati ponovo i ponovo

"Jesenja sonata" - obiteljska drama koju treba osjećati ponovo i ponovo "Jesenja sonata" - obiteljska drama koju treba osjećati ponovo i ponovo
Foto: Gloria Fabijanić Jelović / Radio Rijeka Foto: Gloria Fabijanić Jelović / Radio Rijeka
Foto: Gloria Fabijanić Jelović / Radio Rijeka Foto: Gloria Fabijanić Jelović / Radio Rijeka
Foto: Gloria Fabijanić Jelović / Radio Rijeka Foto: Gloria Fabijanić Jelović / Radio Rijeka
Foto: Gloria Fabijanić Jelović / Radio Rijeka Foto: Gloria Fabijanić Jelović / Radio Rijeka

Foto: Gloria Fabijanić Jelović / Radio Rijeka

Bergmanov svijet je neuhvatljiv, kazuje redateljica Ana Tomović o Bergmanovoj "Jesenjoj sonati" koja je sinoć u njenoj režiji premijerno izvedena na pozornici HNK Ivana pl Zajca, na kojoj je bila i publika.

Scena Ljerke Hribar koja odiše toplinom, podloga u bojama jeseni, lišća i suhe trave, jedna klupa kao centar događanja i pročelje kuće s četiri prozora iza kojeg je hladni svijet koji ne vidimo, ali ga osjećamo u svjetlima koja se pale i gase, u sjenama koje promiču, u mračnim oknima… Slike su to koje gledatelj želi zadržati.

Redateljica Ana Tomović sve je podredila osnovnoj glazbenoj formi, sonati - glazbenom obliku s tri ili četiri stavka suprotstavljenih ritmova, pisanoj za solo instrument, najčešće klavir, rjeđe za dva instrumenta. Čista, oslobođena od suvišnih pokreta i rekvizita, ogoljena i oslonjena na snažan tekst dvije glavne protagonistice, majku, Miru Furlan i kćer, Mariju Tadić.

Poput skalpelom odrezanih filmskih scena oslikavaju se stavci - susret majke i kćeri, nakon sedam godina, koji nosi želju za neizgovorenim strahovima, pitanjima, optužbama, rasutom i izgubljenom ljubavlju koje su obje željne. Svaka u svom poimanju života, grešaka, istinske čežnje za ljubavlju, odrastanja, nemoći i neuhvaćenih niti odnosa  prepunih mogućnosti za približavanje koje samo obje strane trebaju prepoznati u datom trenutku.

Mira Furlan kao Charlotte je strastvena i istovremeno tvrda majka, osjećajna i bolno razočarana, sjajna u svakoj izgovorenoj rečenici, u svakom izrazu lica, u tuzi koja se iz nje prelijeva na gledatelje i mami suze. Bez ijedne izgovorene uvrede i optužbe kćeri. Marija Tadić u ulozi Eve je zakopčana i povrijeđena kćer koja vapi za ljubavlju i istovremeno je odbacuje, ona kipi u svojoj dubini i optužuje, želeći oprostiti, ali ne i  zaboraviti.

Iako mala uloga, velika je bila u svom izričaju Jelena Lopatić kao bolesna kćer Helena i smireni Leon Lučev kao promatrač priče i Evin suprug. A na publici je ostalo da pokušaju prodrijeti u svijet roditeljskog odnosa prema djetetu i u složenost ljubavi koja ima toliko različitih lica, boja i oblika. "Jesenju sonatu" treba osjećati ponovno i ponovno.

Poslušajte osvrt Glorije Fabijanić Jelović te dojmove publike:

Komentari