Marin Šušnjar: U Pyongyangu nema beskućnika, smeće na ulici je nezamislivo

Marin Šušnjar: U Pyongyangu nema beskućnika, smeće na ulici je nezamislivo Marin Šušnjar: U Pyongyangu nema beskućnika, smeće na ulici je nezamislivo
Foto: Marin Šušnjar Foto: Marin Šušnjar
Foto: Marin Šušnjar Foto: Marin Šušnjar
Foto: Marin Šušnjar Foto: Marin Šušnjar

Foto: Marin Šušnjar

Riječanin Marin Šušnjar sa šest se godina počeo bavitit taekwandoom. Nešto više od deset godina nakon upisa u Taekwando klub Rijeka posjetio je Sjevernu Koreju gdje se održavalo Svjetsko prvenstvo u toj borilačkoj vještini.

To prvo iskustvo ostavilo je dobar dojam na njega, ali, kako sam kaže, nije uspio potpuno doživjeti taj, nama daleki, način života.

Samo četiri godine nakon prvog posjeta Sjevernoj Koreji ukazala mu se, gotovo slučajno, i druga prilika da pobliže upozna tu kulturu. Naime, dok je zbog prakse boravio u Španjolskoj, točnije Madridu, kolegica iz Amerike, uputila ga je na web stranicu gdje su se tražili volonteri koji bi predavali turistički menadžment ili engleski u Sjevernoj Koreji. Među petstotinjak prijavljenih Marin je prošao u uži krug te naposlijetku i otišao put Korejskog poluotoka.

Za vrijeme svog boravka u Sjevernoj Koreji živio je u glavnom gradu Pyongyangu, za koji kaže da je prava metropola, ali ona u kojoj beskućnika nećete sresti, a smeće na ulici je nezamislivo.

Turisti su rijetki, a oni koji dođu i napuste hotel bez pratnje, dakle bez vodiča, nisu baš najpoželjniji. Prisjeća se Marin jedne prilike kada je pošao u dućan, ali ga je prodavačica odbila poslužiti ignorirajući njegovo prisutsvo.
Prema njegovima riječima dalo bi se zaključiti da žitelji Sjeverne Koreje žive jedan normalan život, imaju mobitele, voze automobile, što pri njegovom prvom posjetu, onome od pred četiri godine, nije bio slučaj.

Vijesti i ostale informacije koje dolaze izvana temeljito su filtirane kako nepoželjan sadržaj ne bi stigao do stanovnika.
Od malena ih uče da je Dragi Vođa, odnosno Veliki Vođa, kreator svega, od kojeg sve počinje: naučio je korejski narod saditi, letjeti, sve je to plod isključivo Velikog vođe. Vjeruju li oni slijepo tome, ili o tome ne razmišlaju odnosno ne razgovaraju teško je zaključiti, jer na svako neugodno pitanje odgovaraju širokim osmjehom. Ostaje pitanje radi li se o dobroj ispranosti njihovih mozgova ili o strahu od režima, kaže naš sugovornik.

Topla voda, u hotelu u kojem je odsjedao, bila je luksuz. Kamere su pažljivo pratile svaki njegov korak, a bile su postavljene na ulaznim vratima svake sobe, kako bi svaki ulazak odnosno izlazak bio primjećen. Televizija je imala šest kanala, od kojih su tri bila strana, prepričava Marin i dodaje, kako je jednu večer dok je gledao vijesti na nekom stranom kanalu, ušla spremačica te se televizija nedugo nakon njenog ulaska ugasila, pomislio je da se radi o nestanku struje, no kad je upalio svjetlo, shvatio je da su TV ugasili izvana, vjerojatno kako bi spriječili spremačicu da vidi nešto što baš i ne bi smjela. 

Hrana je bila vrhunska jer, kako kaže, ništa nije genetski modificirano i sve je proizvedeno u Zemlji.
Na fakultetu na kojem je predavao, a predavao je profesorima nije bilo struje, a iz televizora, koji je služio kao kakvo platno za projekciju, virile su žice spojene na akumulator.

Znaju tko su Spice Girls, ali ne znaju tko je Elvis, ne vole Ameriku tojest američku vladu.
Hrvatska im nije najpoznatiji pojam, ali na spomen Tita i Jugoslavije, naš je sugovornik, odmah dobivao pozitivne reakcije.

Balzamirana tijela Kim Il Sunga i Kim Jong Ila nalaze se u mauzoleju koji svaki stanovnik pri posjetu glavnom gradu mora obavezno obići i tek nakon odrađenog posjeta može nastaviti sa svojim obavezama. Gotovo da nema rečenice koja ne počinje s „Dragi Vođa“ ili „naša Zemlja“ što je, priznaje Marin, nakon nekog vremena teško podnijeti.

Zaluđeni su ratom, to je tema broj jedan, svaki stanovik mora proći minimalno šest mjeseci obuke, te su u svakom trenutku spremni na obranu. Kad god netko poželi ući u glavni grad, Pyongyang, mora pokazati dokumente i temeljito je pretražen, jer u glavnom gradu nema neprijatelja, on uvijek, prema njihovim riječima, dolazi izvana.

Kolika je prosječna plaća, Marin, nije uspio saznati, saznao je samo da je dio isplaćen u novcu, a dio u bonovima za hranu i ostale potrepštine.

Pyongyang je metropola u kojoj je nemoguće vidjeti beskućnika, no pri izlasku iz velikog grada brzo se stiče slika surove stvarnosti. Naime, Sjeverna Koreja je država  koja živi pretežito od poljoprivrede i većina stanovništva izvan glavnog grada ovisi o toj gospodarskoj grani, preživljavajući često bez struje i vode.

Je li Sjeverna Koreja skupa, prisluškuju li telefone, postoji li ondje pizza, imaju li podzemnu željeznicu i treba li je posjetiti poslušajte u nastavku:
 
 
 
 

Marin Šušnjar: Život u Pyongyangu, pripremio Borna Šmer

Komentari