"Parazit": hoće li ovogodišnji Oscar za najbolji film otići u Južnu Koreju?

"Parazit": hoće li ovogodišnji Oscar za najbolji film otići u Južnu Koreju?

Redatelj Bong Joon-Ho i glumac Kang-Ho Song na crvenom tepihu u Cannesu (Foto: Xinhua / Pixsell)

Južnokorejska sociopsihološka drama / triler / horor s elementima komedije "Parazit" nagrađena je Zlatnom palmom i Zlatnim globusom za najbolji film u protekloj godini, a nominirana je i za nagradu Oscar, također za najbolji film, iako je s neengleskoga govornog područja.

Parazit (2019.) Originalni naslov: Gisaengchung (Južna Koreja) Redatelj i scenarist: Bong Joon Ho Uloge: Kang-ho Song, Sun-kyun Lee, Yeo-jeong Jo

Južnokorejska filmska umjetnost već dulji niz godina plijeni pozornost publike i kritike cijelog svijeta, no jedino je "Parazit" ovjenčan prestižnim nagradama uoči najprestižnije dodjele Oscara Američke akademije filmskih umjetnosti 9. veljače.

Ono što film prvenstveno krasi jest scenarij koji je teško svrstati u jedan žanr. On, doduše, po tom pitanju ne donosi ništa novo jer postoje već, pogotovo u posljednjem desetljeću, brojni filmovi koji su žanrovski sveobuhvatni (za neke bi filmove trebala biti smišljena i posebna kategorija), ali se na jedan moderan način poigrava s klasnim razlikama stanovnika Južne Koreje, koje se mogu promatrati i globalno. Uz to se redatelj i scenarist Joon Ho na duhovit način drznuo pljucnuti i na svoje ne baš omiljene susjede u Sjevernoj Koreji.

Film inače prati četveročlanu siromašnu južnokorejsku obitelj koja se na vrlo perfidan i prevarantski način infiltrira među bogataše. Pritom publika za njih gaji simpatije, iako svjesna da to što čine nimalo nije ni moralno ni legalno. Živjeti u 21. stoljeću u podrumu zgrade, kao štakori, ali s mobitelima u rukama, panično hvatajući wi-fi s gornjeg kata, na neki način dopušta glavnim protagonistima da učine sve da se maknu s dna. 

Neugodan miris jeftinog sapuna

Jedan po jedan član obitelji dobiva posao: instruktora engleskog jezika, profesorice likovne umjetnosti, vozača i domaćice, a da nitko za te poslove nije kvalificiran. U poslovima se jako dobro snalaze, a ono što ih jedino otkriva u bogatoj obitelji jest njihov miris - bolje rečeno, neugodan miris jeftinog sapuna pomiješanog s vlagom podruma. U scenariju još jedan podrum ima veliku ulogu, ali to ostavljam gledateljima da otkriju sami o čemu se radi...

Neugodan miris je, među ostalim, ključan i za preokret u scenariju, kad se drama pretvara u horor, a naizgled idilični odnosi u masakr. Slično ovome već je osmislio i snimio Quentin Tarantino u "Nemilosrdnim gadovima", u trenutku kad Hans Landa (Christoph Waltz) kaže kako može namirisati Židove koji su bili smješeni u podrumu kao štakori, a da bi nakon toga, također, uslijedio masakr.

Kad smo već kod te teme, u novom filmu "Jojo Rabbit", koji je također nominiran za najbolji film Američke akademije filmske umjetnosti, u scenariju se provlači sličan sadržaj, ali na komičan način: u stanu u kojem dječak nacist živi sa svojom majkom, na tavanu je skrivena Židovka.

No vratimo se na "Parazita". Siromašna južnokorejska obitelj u filmu to doista i jest. Sve što su pokušali raditi legalno, a što je u filmu prikazano, jest slagati kutije za jednu pizzeriju, a da ni to nisu radili kako spada. Ali kad treba falsificirati diplomu i glumiti nešto što nisu, u tome su majstori.

Suvremena dimenzija klasnih razlika

Prijateljski odnosi ne znače im puno, što se vidi odmah na početku. Naime, sin siromašne obitelji bez ikakve zadrške iznevjeri prijatelja koji mu pomaže u pronalasku posla. Iako ga ovaj moli da mu pričuva djevojku s kojom želi biti jednoga dana, glavni lik odmah s njom stupa u intiman odnos, bez trunke grižnje savjesti.

A što je s bogatašima, s pomalo otuđenom modernom bogatom obitelji? Osim što su naivni, ne podnose smrad i boleštinu te žele da se za njihov novac brzo i efikasno odrađuje sav posao - čak i ako treba glumiti Indijanca za dječjoj rođendanskoj proslavi. Treba li im to zamjeriti te je li to dokaz elitizma i snobizma? Upravo ta pitanja gledatelja potiču na razmišljanje, ali tek nakon odgledanog filma, jer dok radnja traje, posebice u zadnjim scenama, od šoka nemamo vremena razmišljati filozofski.

Osim scenarija koji ima sitne manjkavosti (primjerice, nikad ne doznamo zašto je bivša domaćica na kućna vrata došla krvave glave, zašto je oveći kamen toliko važan, osim što jedan od protagonista njime kasnije dobije po glavi, te što se dogodilo s dečkom s početka filma, koji sinu siromašne obitelji predloži da ga zamijeni na poslu), film daje suvremenu dimenziju klasnih razlika, nudi zapažene uloge nama nepoznatih glumaca te odlične scene potpuno različitih interijera u kojima žive siromasi i bogataši.

Nudi vrijeme za razmišljanje i izvan sfere filmofilije i sigurno udara pečat na aktualne globalne socijalne odnose. Hoće li sve to biti dovoljno da ga Američka akademija filmske umjetnosti proglasi najboljim filmom 9. veljače? Moguće, budući da su mjesto za Oscara u kategoriji stranog filma rezervirali za Almodovarov film "Tuga i slava".

Komentari