"Tko je dozvao tišinu": izložba u MMSU o tišini koja više nije kao prije

"Tko je dozvao tišinu": izložba u MMSU o tišini koja više nije kao prije

Marcus Doyle, Monument Diner / Restaurant Monument, 2002. (detalj) Foto: MMSU Rijeka

Tridesetak slika, grafika, skulptura, fotografija i videa iz muzejske zbirke, nastalih u rasponu od stotinu godina raspoređenih u tri stoljeća, danas, u vrijeme obilježeno karantenama zbog pandemije, tišini daju sasvim novo značenje.

Još uvijek čekamo na stalni postav Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, ali fundus je trenutno "vani" na dvjema izložbama: onoj Davida Maljkovića, koji je muzejsku zbirku netom uoči pandemije interpretirao na svoj poseban "tavanski" način, a od večeras se prva postpandemijska muzejska izložba bavi temom primjerenom karanteni - tišinom. 

Izloženi su radovi sljedećih autora: Krsto Hegedušić, Lovro Artuković, Josip Vaništa, Frano Šimunović, Vladimir Udatny, Stjepan Stolnik, Margareta Renberg, Ignjat Job, Željko Jerman, Vlasta Delimar, Ivan Kožarić, Ivan Šeremet, Ana Kadoić, Mirjana Vodopija, Zlatko Kopljar, Boris Cvjetanović, Vlaho Bukovac, Stanko Abadžić, Mare Milin, Tanja Dabo, Ivan Faktor, Ivan Posavec, Vladimir Gudac, Marcus DoyleNaslov izložbe reinterpretacija je naziva samostalne izložbe Damira Babića "Tko je protjerao tišinu? Srca venu", održane u Malom salonu 2013. godine. Izložba ostaje otvorena do 15. srpnja. Može se pogledati od utorka do subote od 11 do 18 sati, ulaz slobodan.

Tišinom opustjelih ulica i gradova, tišinom koja prati smrt i smrtnost, tišinom u kojoj nestaju i ponovno nastaju različiti identiteti, tišinom kojom nas gledaju oni koji nam ne mogu ili kojima nema pomoći, tišinom koju donosi nemoć - sve su te vrste tišine prisutne na djelima koje je odabrao ravnatelj MMSU-a i jedan od najvećih hrvatskih konceptualnih umjetnika Slaven Tolj, a za izložbu ih priredila kustosica Vilma Bartolić.

Izloženo je tridesetak djela nastalih između 1885. i 2010. godine, i nijedno se od njih, naravno, ne bavi izravno pandemijom i svime što je ona donijela i odnijela. Međutim, mi kao gledatelji, nakon tog iskustva nismo više isti, pa Udatnyjev motiv praznih ulica Rijeke ili Šimunovićev prikaz puste zagrebačke Branimirove ulice doživljavamo na sasvim drugi način no što bismo to mogli prije samo dva mjeseca.

Pred tim prizorima, kao i fotografijama opustjelih restorana i kafića londonskog autora Marcusa Doylea ili našega Stanka Abadžića, pustoš i tišina više nisu mirni nego tjeskobni, praznina nije prostrana već postaje preplavljujuća, tamni tonovi i sjene odjednom u nama dotiču sirovi strah kojega do tog trenutka možda i nismo bili svjesni.

Tako Zlatko Kopljar, koji u crnom odijelu pognute glave kleči na bijeloj maramici ispred ogromne američke zastave na zgradi burze na Wall Streetu, onako sam samcat usred njujorške kakofonije buke ljudi i prometa, sada više nije nestvaran prizor - kao ni bolna utihlost njegove (i naše) nemoći. Zbilja, tko je dozvao tišinu? Gdje je, zapravo, nestala Istina, i kome njezine virusne mutacije daju moć?

Iako, i ta moć, koliko god opijajuća bila njezina iluzija nedodirljivosti, ipak ima svoj kraj, i svatko od nas naposljetku ostavlja sve i neizbježno utone u svoju tišinu, podsjeća nas "Gospođa Tartaglia na odru", najstarija slika na izložbi, moćno ulje na platnu Vlaha Bukovca, izloženo u svojevrsnom staklenom sarkofagu nasred izložbene dvorane. Da dobro naučimo lekciju, tu su i Stolnikov "Mrtvac u kući", i monumentalni "Krist, Inkvizitor, Dostojevski" Ignjata Joba, i Hegedušićeve "Zadušnice", i ima toga još i još.

Kad se čovjek u strahu od virusa onako naglo povukao u kuće, i napokon barem nakratko smirio svoje vožnje, letove, tvornice - priroda je prodisala, procvjetala, proširila se i došla na svoje, podjećaju grafike Ane Kadoić i Mirjane Vodopije ili fotografije "Ciklus Ocean" Borisa Cvjetanovića. Ali nadamo se mi ipak brzom "povratku na staro" - kao da takvo što uopće postoji - nesvjesni da je i kolektivno i individualno došlo vrijeme kao posuđeno iz naziva izloženog rada Vlaste Delimar "Novi identiteti: Nova Europa", čiji nas crni veo podjeća da sve novo neminovno uključuje smrt starog.

A pri dolasku i odlasku s izložbe dočekat će nas i ispratiti nijemi pogledi svjedoka optužbe, njih više od stotinu, s crno-bijele fotografije Ivana Faktora "Montirani proces" iz 2010. godine, poput kakva uprizorenja posljednje večere u stilu Fritza Langa, koja gledatelja stavlja na poziciju optuženika. Tišina nijemih pogleda s fotografije silno glasno nas pita: za što smo krivi? U odgovoru na to pitanje vjerojatno se krije ono za čime najviše žalimo -  i to je onda baš ono pravo mjesto za neki novi početak.

Ako ćemo za ičime žaliti sjećajući se (prvog?) naleta pandemije, onda je to ljepota tišine u tako odjednom i naglo sablasno pustim gradovima. "U svijetu kakofonije, tišina je postala vidljivija", zapisala je u najavnom tekstu izložbe kustosica Vilma Bartolić. Ona nas je provela kroz izložbu, poslušajte:

Tišina u MMSU, pripremila Tajana Petrović Čemeljić

Komentari