Zdravljak: Demencija - bolest za koju zasad nema lijeka

Zdravljak: Demencija - bolest za koju zasad nema lijeka

Demencije su u snažnom porastu, pogotovo među starijim osobama, ali zahvaćaju i sve mlađe ljude. Razne su vrste te strašne bolesti koja čovjeka rastače u samoj srži bića i odnosi u nepovrat naše znanje, sjećanja, osobnost, sve ono što smo u životu kognitivno stekli i što nas čini onima što jesmo. O demencijama razgovaramo s psihijatricom dr. Vjerom Matković Ferreri.

U velikoj većini slučajeva demencije su neizlječive. Radi se o progresivnim neurodegenerativnim bolestima. Svega nekoliko postotaka čine reverzibilni izlječivi oblici. No ipak se radi o značajnom postotku, i te se vrste demencija mogu javiti u svakoj dobi. To je možda i najvažniji razlog da se krene s ranom dijagnostikom koja je preduvjet za pravovremenu terapiju. Uzroci tih oblika demencija mogu biti metabolički i hormonalni poremećaji, infekcije (pa i neurosifilis na kojeg smo zaboravili), tumori mozga koji se mogu liječiti kirurški...

Procjenjuje se da je više više od 25 posto osoba starijih od 80 godina dementno. Troškovi zbrinjavanja oboljelih su veliki, premašuju troškove zbrinjavanja kardiovaskularnih i onkoloških bolesnika zajedno. Većinu troškova, osobito u našoj zemlji, snosi obitelj. Nema potrebe isticati nematerijalne posljedice koju za njegovanje takvog bolesnika snose njegovi najbliži.  

Valja istaknuti da demencija nije normalno starenje, to je bolest. Senilna demencija je ona koja se javlja nakon 65. godine života, a ona koja se javlja ranije, maštovito se zove presenilna. Postoji još i pojam dementia precox, no to znači nešto sasvim drugo - to je stari naziv za ono što danas zovemo shizofrenija.

Dvije trećine demencija nastaje kao posljedica Alzheimerove bolesti, a najčešći je oblik kombinacija Alzheimerove demencije i vaskularne demencije – one koja nastaje zbog bolesti krvnih žila.

Alois Alzheimer je tu bolest detaljno opisao još 1906. godine (tada su doktori bili svestraniji, po danu uz krevet bolesnika, noću uz mikroskop) kod bolesnice Auguste Deter. Opisao je i kliničku sliku i patoanatomske promjene u mozgu. Ona je nakon postavljene dijagnoze živjela još osam godina, koliko je i danas prosječan životni vijek oboljelih.

Uzrok nastanka Alzheimerove bolesti još je i danas nepoznat, osim kod rijetkih, obiteljskih, genetski uvjetovanih demencija. Procjenjuje se da trećinu rizika otpada na genske uzroke (ne nasljeđuje se jednostavno kao boja očiju ili kose, već se nasljeđuje sklonost), 20 posto rizika snose oni isti čimbenici rizika kao za kardiovaskularne bolesti, a ostatak 50 posto otpada na okolišne čimbenike.

Bolest počinje podmuklo, šuljajući se. Primjećuju se promjene raspoloženja, diskretne promjene osobnosti, a rano u tijeku bolesti narušen je i bioritam snaPoremećaj pamćenja je glavna odlika bolesti; u početku je jedva primjetan, osobito kod populacije koja nije radno aktivna. Kod osoba koje obole u ranijoj dobi početak je primjetljiviji, no nažalost je kod takvih osoba tijek bolesti brži i maligniji.

Druga po učestalosti je vaskularna demencija – moždano tkivo na strateškim mjestima odumire zbog nedostatne opskrbe krvlju. Uzrok su promjene na krvnim žilama, najčešće ateroskleroza. I taj tip demencije je povezan s dobi, no na njegovu pojavu možemo utjecati onim istim promjenama životnoga stila kojima preveniramo aterosklerozu.

Demencija se javlja i kod Parkinsonove bolesti, a postoje i manje poznati oblici demencije kao ona Lewyjevi tjelešaca ili kod Huntingtonove bolesti. No, značajni je broj demencija posljedica ozljeda glave (npr. kod boksača ili automobilskih nesreća), prekomjernog konzumiranja alkohola ili metaboličkih poremećaja.

Nije svaka zaboravnost simptom demencije! Smetnje pamćenja mogu biti prolazne, benigne, situacijske, vezane uz stresne životne okolnosti, iscrpljenost i nesanicu. Ponekad su i posljedica ozbiljnijih stanja poput depresije, i tada govorimo o pseudodemenciji (lažnoj demenciji), čiji simptomi nestaju prestankom i liječenjem depresije.

Ukoliko testovi i klinička slika ukazuju na smetnje pamćenja i drugih kognitivnih sposobnosti, dijagnostika se proširuje. U pravilu, što je osoba mlađa, veći je broj diferencijalnih dijagnoza. Uz detaljan klinički pregled i anamnezu, koriste se slikovne pretrage mozga, laboratorijske pretrage, pa i invazivnije metode – uzimanje cerebrospinalnog likvora (tekućine u koju je uronjen mozak). Ponekad su nužni podaci koje dobivamo od pacijentove okoline jer sam oboljeli ne mora biti svjestan deficita.

Osim smetnji pamćenja, oboljeli su često tjeskobni i depresivni. U kasnijim fazama bolesti javljaju se psihotična stanja karakterizirana halucinacijama i sumanutostima. Ponekad upravo smetnje ponašanja, noćni nemiri, sklonost lutanju - ukratko, simptomi ometajući za okolinu - uvjetuju prvi dolazak liječniku. U kasnoj fazi, kako patološki proces zahvaća sve dublje dijelove mozga, bolesnik teško guta, otežano se kreće, postaje vezan uz krevet i obično umire od infekcije (upale pluća).

Iako se ulaže mnogo novaca i napora u istraživanje Alzheimerove bolesti, liječenje je nezadovoljavajuće. Najnoviji antidementiv na tržištu je već gotovo 20 godina. Istraživanja s tzv. pametnim lijekovima (koji bi trebali otopiti patološke depozite u mozgu), nisu dala  ohrabrujuće rezultate. Dostupni lijekovi (u Hrvatskoj su to donepezil, rivastigmin i memantin) ublažavaju klinički tijek, produžavaju samostalnost bolesnika i odgađaju smještaj u ustanovu. Djeluju ili povećavajući razinu jednog neurotransmitora u mozgu (ACh) ili pak sprečavaju odumiranje stanica složenim mehanizmima djelovanja. Ukoliko se primijene dovoljno rano, umanjuju i psihijatrijske simptome te tako uporabu drugih psihofarmaka koji kod ove populacije imaju puno teže nuspojave.  

Još je Alois Alzheimer zabilježio crvene nakupine između neurona. Radi se o proteinskoj tvari koja se ne može otopiti staničnim enzimima, beta-amiloidu, koji je toksičan za neurone. Danas se puno zna o amiloidnoj kaskadi i kako ona nastaje, no što započinje tu kaskadu, još nije poznato. Spominju se genetski uzroci (patološki gen za beta-amiloid i presenilin – jedan drugi protein koji sudjeluje u beta amiloidnoj kaskadi), herpesvirusi, neke bakterije, gljive... o tome se stručnjaci ne slažu.

Neki pak sumnjaju da je uzrok propadanja neurona beta-amiloid, već tvrde da je on samo slučajan nalaz. Smetnje pamćenja nisu uvijek u vezi s količinom beta-amiloida u mozgu. Da bi stvari bile još kompliciranije, u igri je još jedan protein koji se pak taloži unutar živčanih stanica, uzrokuje njihovo propadanje, a zove se tau.

U svakom slučaju, kod Alzheimerove bolesti najprije propadaju neuroni zaduženi za stvaranje acetilkolina, neurotransmitora nužnog za učenje i pamćenje, održavanje pažnje i budnosti.

Lijekovi koji bi trebali otopiti amiloidni plak, pa čak i cjepiva protiv amiloida, nisu se pokazali uspješnima ni u jednoj studiji. No, posljednjih je godina došlo do značajnih otkrića u medicini spavanja - naime, tijekom sna se višestruko povećava odvođenje štetnih metabolita iz mozga (među njima i beta amiloida) i dokazano je da dobar san umanjuje odlaganje patoloških depozita u mozgu i pojavu demencije.

Već smo spomenuli da većina oboljelih od Alzheimerove bolesti ima i promjene na krvnim žilama, što znači da ta bolest dijeli iste čimbenike rizika s kardiovaskularnim bolestima - što pak znači da na neke od tih čimbenika možemo utjecati: na pretilost, visoki krvni tlak, nereguliranu šećernu bolest. Sretna okolnost je što naš mediteranski način života (prehrana, obrazac aktivnosti, odmor nakon ručka, umjerena izloženost suncu) izgleda djeluju zaštitno.

Osim prehranom i higijenom spavanja, na pojavu demencije možemo utjecati i redovitom fizičkom aktivnošću. Cjeloživotno učenje također odgađa kognitivno propadanje. Ljudi s većim stupnjem naobrazbe, čije profesije zahtijevaju stalno učenje, pa raspolažu s većom tzv. kognitivnom rezervom, obolijevaju kasnije. Kod takvih ljudi tek jako izražene promjene na mozgu (jaku atrofiju) prate kognitivni simptomi.

Kad se dijagnosticira bolest, potrebno je na vrijeme s oboljelim i obitelji otvoreno razgovarati o posljedicama i važnim životnim odlukama, kao što su pitanja objektivnih ograničenja – vožnja, raspolaganje imovinom, smještaj u ustanovu. Oboljelog treba što duže poticati na vođenje aktivnog života u svakom smislu (društveno, fizički, mentalno). Potrebno je ispraviti senzorne deficite (smetnje vida i sluha) jer oni pogoršavaju kliničku sliku.

Ne treba se sramiti uporabe podsjetnika u obliku bilješki i kalendara, pa u današnje vrijeme oslanjanje na gadgete. Iako se preporuča da se oboljeli kreće u stimulativnom okolišu, nagle promjene sredine, poput hospitalizacije, treba izbjegavati. No kada dođe vrijeme, kada teret postane previše težak, a svakao prije nastanka sindroma pregorijevanja kod njegovatelja, treba donijeti tešku odluku i oboljelog smjestiti u ustanovu.

Prije nekoliko godina svjedočili smo oduševljenju crijevnom mikrobiotom i njenim utjecajem na sve organske sustave. Spominje se čak tzv. gut-brain axis, a neurodegenerativne bolesti (AD, PD) dovode se u vezu s poremećajem sastava crijevne mikroflore. No, na nju nije lako djelovati, teško ju je promijeniti. Nećete na nju bitno utjecati jedući, primjerice, jogurt ili kefir. Čini se da najveću ulogu u vrsti crijevne flore koju nosimo u sebi ima ona flora koju smo stekli u prvih nekoliko godina života. Također, nijedno ozbiljno istraživanje nije dokazalo da postoje biljke koje održavaju dobro zdravlje mozga. Panaceje nema. Za sad.

Istraživanja nisu potvrdila ni povezanost aluminija i Alzheimerove bolesti, pa nema veze ako koristite antiperspiranse ili kuhate u aluminijskom posuđu.

U svemu tome je ohrabrujuće da se crne prognoze o porastu broja oboljelih u zapadnim razvijenim zemljama ipak ne ostvaruju - izgleda kako dostupnost zdravstvene skrbi, visok životni standard i kontrola kardioloških čimbenika rizika doprinose zaustavljanju trenda porasta dementnih. Problem su rastuće ekonomije istoka, gdje porast životne dobi stanovništva ne prati porast standarda.

 ---------------------------------

Dr. Vjera Matković Ferreri, specijalistica psihijatrije i specijalizantica na Odjelu neurologije Kliničkoga bolničkog centra Rijeka

---------------------------------

U sljedećoj emisiji govorit ćemo o kvalitetnom spavanju, koje nam u suvremenom načinu života toliko toga remeti da mu moramo posvetiti posebnu pažnju…

Zdravljak: Demencija - bolest za koju zasad nema lijeka, pripremile Vjera Matković Ferreri i Tajana Petrović Čemeljić

O emisiji Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?

Nakon proljetne serije emisija o prevenciji tjelesnog zdravlja, koju smo radili u suradnji s dr. Tonijem Valkovićem, jesensko izdanje "Zdravljaka" posvećujemo mentalnom zdravlju, uz pomoć dr. Vjere Matković Ferreri, psihijatrice iz KBC-a Rijeka. Emisije uređuje i vodi Tajana Petrović Čemeljić.

Pročitaj više

Komentari

Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?
Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?

HRT – Radio Rijeka — Obrazovanje, znanost

Nakon proljetne serije emisija o prevenciji tjelesnog zdravlja, koju smo radili u suradnji s dr. Tonijem Valkovićem, jesensko izdanje "Zdravljaka" posvećujemo mentalnom zdravlju, uz pomoć dr. Vjere Matković Ferreri, psihijatrice iz KBC-a Rijeka. Emisije uređuje i vodi Tajana Petrović Čemeljić.