Zdravljak: Depresija i žalovanje - kako razlikovati bolest od prirodnog procesa tugovanja?

Zdravljak: Depresija i žalovanje - kako razlikovati bolest od prirodnog procesa tugovanja?

Foto: Pixabay

Tugovanje i žalovanje neizbježan su dio života, ali kad znamo kako se nositi s tim teškim osjećajima, onda ih ipak lakše prebrodimo. Danas s dr. Vjerom Matković Ferreri govorimo i o čestoj bolesti srodnoj tugovanju, ali bitno različitoj od toga prirodnog procesa - o depresiji.

Depresija je vrlo česta bolest. Procjenjuje se da od nje boluje više od 350 milijuna ljudi, a spominje se prevalencija od 1:10. Dvostruko se češće javlja kod žena, a pojava depresije moguća je u svakoj životnoj dobi. Vodeći je uzrok bolovanja, a time je i skupa bolest. Bitno umanjuje kvalitetu života oboljelog i njegove okoline, povećava mogućnost smještaja u ustanovu, kao i mortalitet (i to ne samo izravno zbog 10-postotnog rizika suicida).

Uzroci depresije nisu jednostavni. Postoji jasna nasljedna komponenta, no ne nasljeđuje se mendelski (malo koja bolest se tako nasljeđuje). Od okolišnih čimbenika spominje se trauma u dječjoj dobi (primjerice, gubitak roditelja u dobi prije 12. godine je značajan čimbenik rizika). Stresori, pogotovo oni ponavljani ili dugotrajni, značajan su čimbenik rizika ne samo za pojavu depresije, već povezuju depresiju s drugim upalnim bolestima.

Ne postoji neki biomarker ili slikovna pretraga kojom bismo dijagnosticirali depresiju, već se, kao i kod svih psihijatrijskih bolesti, koristimo određenim dijagnostičkim kriterijima. Dijagnoza depresije postavlja se kada je osoba sniženog raspoloženja ili je izgubila interes, ima promjene apetita, obično ne može spavati (rjeđe previše spava), usporena je (ili uznemirena), bez energije, a smetnje traju dva ili više tjedana te ograničavaju funkcioniranje oboljelog.

Mogu se javiti i osjećaj bezvrijednosti i krivnje (do sumanute razine, kada govorimo o psihotičnoj depresiji), a ono čega se najviše bojimo su suicidalne misli, planovi pa i pokušaji.

Osim ovih spomenutih kriterija, koje naši pacijenti rijetko kada ovako lijepo nabroje, česta je pojava drugih, tjelesnih pritužbi. Mislim da se čak češće događa da se pacijenti žale na brojne, uporne, ponekad i neobjašnjive tjelesne simptome - najčešće na probavne smetnje, i to opstipaciju, i to tipa "ako je, malo je i loše". Osobito jednostavnije strukturiranim, primitivnijim pacijentima, ili fino rečeno onima s manjom mogućnošću psihologiziranja, teško je govoriti o osjećajima, pa iznose tjelesne simptome. Nemogućnost prepoznavanja i imenovanja osjećaja naziva se aleksitimija.

Naišla sam na rad australskih kolega ("Into the bowels of depression") koji su složenom kompjuterskom tehnikom i korištenjem neuralnih mreža to i objektivizirali, tj. dokazali su da se depresivni pacijenti najprije žale na probavne smetnje (opstipaciju), potom na bol, a na trećem su mjestu urinarni simptomiNo, depresija je zapravo puno kompliciranija i postoji dvostruka povezanost s tjelesnim bolestima. Ustvari, mislim da je vrijeme odvajanja psihičkog i somatskog prošlo.

Depresija je povezana s brojim bolestima. I kod najbanalnije prehlade javljaju se neki od simptoma depresije (smanjena aktivnost, gubitak energije, poremećaji sna, inapetencija). I zaista, epidemiološka istraživanja ukazuju na učestalost depresije u stanjima dugotrajne upale kao što je dijabetes tipa 2, reumatoidni artritis, upalna bolest crijeva ili opstruktivna apneja, a upalni markeri (CRP, IL6, TNF alfa) viši su kod depresivnih bolesnika.

Sve je više radova koji povezuju crijevnu mikrobiotu, tzv. enterotip, s ponašanjem, odnosno raspoloženjem. Kod upalnih crijevnih bolesti se spominje tzv. "leaky gut", tj. prolazak enterotoksina iz oštećenoga probavnog trakta u krvotok. Enterotoksini pak utječu na pojavu depresije.

Osvrnula bih se na davno primijećenu vezu poremećaja štitne žlijezde i poremećaja raspoloženja, tj. depresije. Hormoni štitne žlijezde nužni su za funkcioniranje mozga tijekom cijelog života i u složenoj su interakciji sa svim neurotransmitorskim sustavima. Među prvim simptomima poremećaja rada štitnjače su psihijatrijski simptomi – anksioznost, razdražljivost, smetnje pamćenja, usporenost, umor, smetnje sna, dobivanje (ili gubljenje) na tjelesnoj težini. Kod izrazite i dugotrajne hipotireoze, pacijent može postati dementan, što je ima ogromnu kliničku važnost.

Depresija utječe i na tijek malignih bolesti, kvalitetu života, suradljivost, pa time i preživljavanje. Javlja se kod 25 posto oboljelih, i to najčešće onih s rakom gušterače, štitne žlijezde i s tumorima mozga neovisno o lokalizaciji.

Neurološkim bolestima, osobito Parkinsonovoj bolesti, depresija može godinama prethoditi pojavi motoričkih simptoma. Kod depresivnog pacijenta, koji slabo reagira na antidepresive ili brzo razvije nuspojave kao što je pojačana tjeskoba i tremor, treba posumnjati na Parkinsonovu bolest. I kod esencijalnog tremora, koji nije toliko benigno stanje kakvim ga se smatralo, depresija je češća, a osjetljivost na nuspojave izraženija. I esencijalni tremor i depresija nerijetko se kompliciraju zlouporabom, odnosno ovisnošću o alkoholu.

Ono što povezuje depresiju, rizik od kardiovaskularnih (i s njima je depresija u dvosmjernoj vezi) i neurodegenerativnih bolesti, a možemo danas mjeriti i jednostavno nadomjestiti, jest nedostatak vitamina D. On nije važan samo za čvrstoću kostiju, nego i umanjuje upalu. Kod hipovitaminoze češća je hipertenzija i depresija, pa čak i Alzheimerova bolest.

Diferencijalna dijagnoza depresije je jako opširna, ali je li to zapravo bitno? Obzirom na učestalost depresije i "somatskih" bolesti, zapravo se rijetko dijagnosticira izolirano, bez komorbiditeta. Mislim da je važno sagledati cijelu sliku, cijelog pacijenta, ne "odvidavati" mu glavu od tijela.

To je važno i pri izboru lijeka, bilo pri odluci primijeniti li uopće antidepresiv i, ako da, koji. Antidepresivi su, nažalost, učinkoviti u samo oko 60, maksimalno 70 posto depresivnih pacijenata. Izgleda da ne djeluju kod blagih depresija. Iako su bitno sigurniji nego nekada, nisu lišeni nuspojava.

Uzimaju se mjesecima, ponekad godinama, pa i doživotno, osobito kod ponovljenih depresivnih epizoda ili kada se depresija javi u zreloj dobi. Važno da se treba čekati učinak, ponekad i tjednima. Naglo, prijevremeno prekidanje uzimanja lijeka dovodi do pogoršanja simptoma. Prekid uzimanja može dovesti do razvoja rezistencije na lijek, tj. da će prilikom ponovljene depresivne epizode biti potrebna veća doza ili kombinacija antidepresiva.

Isto tako nepsihijatrijski lijekovi - betablokatori, opijati, antiparksinonici, kortikosterodi - izazivaju psihičke smetnje ili imaju interakcije s psihijatrijskim lijekovima. U nekim od prošlih emisija smo se dotakle benzodijazepina (Praxitena, Helexa) koji, osim ovisnosti odnosno apstinencije, mogu izazvati i druge nuspojave.

Visokofunkcionalna depresija - Sve više se u literaturi, a i u praksi, javljaju pacijenti koji ne zadovoljavaju sve kriterije za postavljanje dijagnoze, a ipak nisu dobro i pate. Izvana izgledaju dobro, ne djeluju depresivno, funkcioniraju na poslu, obavljaju svoje obaveze (uz dodatan napor), no nisu funkcionalni u potpunosti, ne mogu se opustiti, uživati, osobito kada ispune obaveze. Mogli bismo reći da je to «depresija light». Ima tendenciju dugo trajati, čak godinama, ako se ne liječi. Takva dugotrajna blaga depresija zvala se je distimija.

Najbolji (i najbrži) rezultati u liječenju depresije postižu se kombinacijom farmakološkog liječenja i psihoterapije. Psihoterapija bez farmakološkog liječenja općenito se preporuča kod blažih oblika depresije te ako pacijent/klijent zbog nekih razloga ne želi ili ne može uzimati lijek. Teško je procijeniti učinkovitost psihoterapije (napraviti dvostruko slijepo, placebom kontrolirano istraživanje), no po kliničkom iskustvu, skraćuje trajanje bolesti. Inače, depresija je u većini slučajeva samoograničavajuća, što bi značilo da se protokom vremena simptomi sami povlače.

Žalovanje - prirodan proces koji moramo odbolovati 

Poseban problem je brkanje depresije i žalovanja. Žalovanje je normalan proces koji nastaje kada nekoga ili nešto izgubimo. To je proces prilagodbe na gubitak.

Svatko žaluje na svoj način, a odgovor na gubitak ovisi o okolnostima gubitka; različit je nakon naglog ili pak očekivanog gubitka. Ovisi i o kulturalnim razlikama; kažu da vjernici lakše podnose gubitak. No postoje neki uobičajeni simptomi, bolje rečeno - jer ne treba žalovanje medikalizirati - faze žalovanja.

Obično najprije nastupi nevjerica, osjećaj tuposti ili pak poricanje gubitka. Potom se javlja bijes ili krivnja. Osoba krivi druge ili sebe za gubitak, predbacuje si što je mogla ili trebala napraviti. Neki se pokušavaju nagoditi (obično kada je žalovanje posljedica bolesti). Tek kasnije se javlja osjećaj tuge, sniženo raspoloženje (slično depresiji) i plačljivost. Nakon toga nastupa faza prihvaćanja gubitka.

Proces žalovanja ovisi i odnosima koje smo imali s izgubljenom osobom. Nažalost, ponekad gubitak nije moguće nikada prebroditi, kao što je smrt djeteta. Žalovanje je komplicirano i kada je gubitak posljedica samoubojstva. Javljaju se izraziti osjećaji krivnje i srama jer samoubojstvo je stigmatizirano.

Možda će se nekima činiti neumjesnim govoriti o žalovanju nakon gubitka kućnog ljubimca, no ono je isto tako realno jer ljudi ljubimce često doživljavaju kao članove obitelji. 

Žalovanje je teško i bolno, pa neki pokušavaju te osjećaje potisnuti i zatomiti, no u pravilu takvo se žalovanje kasnije komplicira razvojem depresije, bolesti ovisnosti ili tjelesnih bolesti. Žalovanje treba odraditi i isplakati. Tijekom procesa treba si dati vremena. Ako je osoba iscrpljena, primjerice njegovanjem preminulog, treba si dati vremena za oporavak. Nema univerzalnog recepta niti točno određenog vremena koliko ono treba trajati.

Ponekad je, osobito kod kompliciranog žalovanja, potrebna pomoć psihoterapeuta. Potrebno je vrijeme i mjesto za žalovanje, mogućnost otvorenoga govorenja o osjećajima prema izgubljenoj osobi (i onih negativnih). Ljudi si često predbacuju osjećaj olakšanja koji su imali ako je netko dugo i teško umirao. Uvijek treba poštovati individualne reakcije na gubitak.

U vrijeme obljetnica gubitka, rođendana, važnih datuma, tuga i samoća se pojačavaju. Stoga, ako imamo u tim trenucima na koga se osloniti (kako bi se reklo, iskoristiti support odnosno podršku) i žalovati zajedno, lakše je. Bitno je, dakle, sagledati cijelu osobu i njegovu okolinu te uspostaviti dobru suradljivost kako bi oporavak ili liječenje bili uspješni.

-----------------

Dr. Vjera Matković Ferreri, psihijatrica i specijalizantica neurologije u KBC-u Rijeka

 

---------------- 

U sljedećoj emisiji govorit ćemo o poremećajima prehrane (anoreksija, bulimija, ortoreksija) i ovisnostima o kupovanju, kockanju, kompjutorima, seksu, pornografiji...

O emisiji Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?

Nakon proljetne serije emisija o prevenciji tjelesnog zdravlja, koju smo radili u suradnji s dr. Tonijem Valkovićem, jesensko izdanje "Zdravljaka" posvećujemo mentalnom zdravlju, uz pomoć dr. Vjere Matković Ferreri, psihijatrice iz KBC-a Rijeka. Emisije uređuje i vodi Tajana Petrović Čemeljić.

Pročitaj više

Komentari

Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?
Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?

HRT – Radio Rijeka — Obrazovanje, znanost

Nakon proljetne serije emisija o prevenciji tjelesnog zdravlja, koju smo radili u suradnji s dr. Tonijem Valkovićem, jesensko izdanje "Zdravljaka" posvećujemo mentalnom zdravlju, uz pomoć dr. Vjere Matković Ferreri, psihijatrice iz KBC-a Rijeka. Emisije uređuje i vodi Tajana Petrović Čemeljić.