Zdravljak: Poremećaji osobnosti - kad nedostaje osjećaja za sebe i za druge

Zdravljak: Poremećaji osobnosti - kad nedostaje osjećaja za sebe i za druge

Foto: Pixabay

Nerijetko se u kolokvijalnom značenju za nekoga s kime ne možemo na kraj kaže da je "psihopat". Prije dva tjedna govorile smo o najtežim psihičkim oboljenjima - shizofreniji i bipolarnom afektivnom poremećaju - gdje oboljeli imaju okolini poprilično jasno vidljive simptome. Međutim, kod poremećaja osobnosti su ti znakovi manje očiti i moguće je normalno svakodnevno funkcioniranje.

Možda je dosadno - ali možda je ipak najbolje početi s definicijama. Svi poremećaji osobnosti – a ima ih desetak vrsta - spadaju u psihopate u širem smislu. No u užem smislu, psihopati su oni s antisocijalnim poremećajem osobnosti.  

Svim poremećajima osobnosti zajedničko je oštećenje u osobnom i međuljudskom funkcioniranju (nedostatak empatije odnosno suosjećanja, nemogućnost ostvarivanja intimnosti), uz patološke crte osobnosti i poremećaj identiteta (sebstva, odnosno selfa). 

Poremećaji osobnosti su kronični i stalni, ne događaju se u epizodama, odnosno fazama ili "naletima". Oni su prisutni u svim životnim situacijama, neovisno o životnoj fazi, sredini i kulturi iz koje osoba potječe. Obično započinju u adolescenciji i "učvršćuju" se u ranoj odrasloj dobi (iako su antisocijalne crte primjetne puno ranije). 

Naziv psihopati potječe s početka 20. stoljeća, kada je označio osobe koje se na prvi pogled čine normalnima, no imaju manjak morala. Kako bi se naglasila šteta koji oni rade društvu, počeo se nešto kasnije upotrebljavati pojam sociopat

Kao i sva imena dijagnoza, mislim da se malo previše upotrebljavaju kao način za etiketiranje nekoga s kime ne možeš izići na kraj. No psihopati, odnosno sociopati, postoje tu među nama. To su manje ili više opasne osobe za okolinu, ali i za same sebe. Obično se kaže kako oni nemaju problem sami sa sobom - što nije istina, imaju problema i sa sobom - već okolina s njima. I doista je njihov glavni problem u međuljudskim odnosima. 

I ovdje, naravno postoje kriteriji, odnosno popisi osobina ili simptoma koje netko treba imati da bismo ga mogli proglasiti psihopatom. Potrebno je i dulje vrijeme opservacije, a ponekad su za pouzdanu dijagnozu neophodni heteropodaci, odnosno podaci o njima od osoba s kojima žive. 

Tri su osnovne skupine poremećaja osobnosti: ekscentrični (paranoidni, shizoidni, shizotipalni) – koji su čudni i povučeni; dramatični (granični, antisocijalni, narcistični, histrionični) – koji krše društvene norme; te tjeskobni (izbjegavajući, ovisni i opsesivno-kompulzivni) – koji imaju strah vezan za socijalno funkcioniranje.

No, u stvarnom su životu moguće varijacije, a dijagnoza se postavlja temeljem dominantnih kriterija. Naravno, neke od crta možemo prepoznati i kod zdravih, funkcionalnih pojedinaca. Za sve je vrste poremećaja osobnosti karakteristično slabo iskazivanje i prepoznavanje emocija, otuđenost, antagonizam, kompulzivnost ili dezinhibiranost, psihoticizam.

Poremećaji osobnosti se javljaju kod 10 do 20 posto opće populacije, a čak 50 posto psihijatrijskih pacijenata zadovoljava kriterije za neki od poremećaja osobnosti. Antisocijalni i narcistični poremećaji su češći kod muškaraca, a granični poremećaj kod žena. 

Ljudi s poremećajima osobnosti imaju jako velike probleme u funkcioniranju – kod njih su daleko češći razvodi, nezaposlenost, nasilje u obitelji, zlouporaba psihoaktivnih tvari, češće doživljavaju nezgode, češće su hospitalizirani i imaju visok rizik za samoubojstvo. 

Uzroci su nepoznatiPsihoanalitičari tvrde da ih uzrokuje nepotpun psihoseksualni razvoj i zaostajanje u jednoj od faza (oralnoj, analnoj, uretralnoj, falusnoj...). Sve više dokaza podupire tvrdnju da nastaju zbog zlostavljanja ili zanemarivanja u djetinjstvu, odnosno zbog nekonzistentnog roditeljstva, zbog čega ti ljudi nemaju bazičnog povjerenja, nemaju mogućnosti za razvoj intimnosti, nema bondinga, odnosno istinskog povezivanja s drugima. Naravno, postoji i nasljedna sklonost (osobito za shizoidni spektar poremećaja osobnosti). 

Antisocijalni poremećaj: psihopatija "u užem smislu"

Osnovna im je karakteristika manjak empatije, odnosno suosjećanja. Hladni su, bezobrazni, ne obraćaju pažnju na tuđe osjećaje, sadistički. Postoji jasna biološka podloga njihove hladnoće – slabije su umreženi dijelovi mozga nužni za emocionalno procesiranje, pa jednostavno nemaju osjećaj za drugoga; ne mogu prepoznati osjećaje na tuđim licima (poput straha ili gađenja). Manje su im amigdale, dijelovi mozga zaduženi za instinktivne reakcije, zbog čega imaju visok prag na sve negativne podražaje (i ružne slike, neugodne mirise).

Postoji tzv. Default Mode Network – sustav koji je anatomski široko rasprostranjen po mozgu i koji je stalno uključen tijekom budnog stanja. Među ostalim funkcijama, služi i prepoznavanju tuđeg stanja uma. Taj sustav je kod psihopata slabije umrežen

Nemaju emocije, osobito one socijalne. Ne osjećaju sram ni krivnju, nije im neugodno. Iskorištavaju druge, manipuliraju, koriste se varanjem i zastrašivanjem kako bi dominirali. I u potpuno banalnim razgovorima, bez neke jasne koristi od laži, izmišljaju i iskrivljuju priču na način koji im ide u korist, a to mogu raditi i iz čistog zadovoljstva. Rekli bismo da lažu čim zinu.

Ljudi s antisocijalnim poremećajem su neprilagodljivi, ne mijenjaju svoj cilj u skladu s okolnostima. To im ponekad daje prednost jer se ne daju omesti u svome naumu, no istodobno ne planiraju budućnost. Brzo im sve dosadi, upuštaju se u rizike bez da sagledaju posljedice i više se izlažu potencijalno opasnim situacijama, zbog čega češće i nastradaju, pa imaju višu smrtnost (i kad izuzmemo samoubojstva). 

Emocionalno su plitki. Često im nedostaje osjećaj straha, a nemaju ni onih vegetativnih simptoma straha kao što su znojenje, ubrzan rad srca ili ubrzano disanje, tako da mogu prevariti poligraf (detektor laži). Skloni su za svoje greške optužiti druge, što se zove eksternalizacija krivnje. Čak i ako priznaju krivnju, nemaju srama zbog onoga što su učinili, ne osjećaju grižnju savjesti i vjerojatno u budućnosti neće popraviti svoje ponašanje.

Imaju grandioznu sliku o samima sebi, precjenjuju svoje sposobnosti, postignuća, ljepotu. Naravno, nemaju uvida, što znači da nisu svjesni svojih pretjerivanja, već sve probleme projiciraju na okolinu: ti si kriva, zaslužuješ što sam ti to napravila, sama si to tražila...

Stalno je prisutan osjećaj ljutnje, iritabilni su, uvredljivi, ne podnose šalu na svoj račun, jako osvetoljubivi. Slabo podnose frustraciju i na nju agresivno reagiraju

Nerijetko su već u ranom djetinjstvu agresivni spram životinja, maltretiraju vršnjake, sudjeluju u tučama. Sve nabrojene crte javljaju se već u djetinjstvu; prepoznaju se rano, no za postavljanje dijagnoze moraju imati 18 godina. Ponekad se s vremenom smire i u 40-ima postanu podnošljiviji. 

U filmovima obično vidimo psihopate koji su inteligentni, znaju procijeniti druge i njima manipulirati, ali u stvarnosti to nije tako. Upravo su tu manjkavi – ne razumiju osjećaje drugih na nesvjesnoj automatskoj razini, a to je vještina koja se nauči u prvih nekoliko godina života. 

Skromnost, nesebičnost i suosjećajnost su osobine dobrih ljudi, ali izgleda kako ne pomažu napraviti karijeru ili dobiti promaknuće, pa su neke narcistične crte čak i poželjne jer pomažu u karijeri i u usponu na društvenoj ljestvici. Psihopati često imaju napuhano samopoštovanje jer je činjenica da im je stalo da ih drugi dožive superiornima. No zapravo većina ljudi voli takve samopouzdane ljude, čine nam se inteligentnijim i uspješnijim, dominantni su, karizmatični, asertivni i seksualno privlačniji (jer moć je afrodizijak). 

Antisocijalnih poremećaja osobnosti ima ih oko 1 do 2 posto, a u zatvorskoj populaciji čak 35 postoOpćenito imaju niži školski uspjeh, nestrpljivi su, teško im je biti uz knjigu, a lako posegnu za psihoaktivnim tvarima. Nisu svi opasni za druge - većina sebe dovodi u opasnost jer su dezinhibirani, odnosno imaju "slabe kočnice". 

Antisocijalno poremećeni su izrazito manipulativni, skloni iskorištavanju drugih i ponekad donose moralno sumnjive odluke. Neodobravanje od strane drugih tumače kao ljubomoru ili činjenicu da drugi nisu svjesni njihove genijalnosti.

Netko može imati psihopatske crte i dobro funkcionirati, biti uklopljen i ne treba mu liječenje, a brojni su i na vodećim mjestima u društvu - dakle, riječ je o spektru: oni na krajnjem dijelu toga spektra mogu biti i uspješni, no takvi su malobrojni; karijere im obično propadnu, a oni krahiraju (poput većine diktatora).

Borderline ili granični poremećaj osobnosti: čest kod kreativaca i performera

Postoje brojne teorije o ovom poremećaju, no možda je najbolja defnicija ona koja kaže da su ti ljudi stabilno nestabilni - oni nemaju konstantnost objekta ni pogleda na sebe niti okolinu.

Kod njih je identitet slabo razvijen ili nestabilan, što znači da imaju promjenjivu sliku i o sebi i o drugima, kao i crno-bijeli pogled na svijet (ljude oko sebe znaju uzdizati do zvijezda, a zatim ih potpuno "oblatiti" i oduzeti im svaku vrijednost). Jako su uvredljivi, preosjetljivi na kritiku i izrazito osjetljivi na odbacivanje (umišljeno ili stvarno). Stoga su gotovo nesposobni za stabilniji odnos, a u vezama su sumnjičavi, zahtjevni i tjeskobni.

Emocionalno su nestabilni, s naglim i ničim izazvanim promjenama raspoloženja (koja se izmjenjuju brže nego kod bipolarnog afektivnog poremećaja: u toj bolesti faze traju danima ili tjednima, a kod graničnog poremećaja osobnosti raspoloženja se mijenjaju unutar nekoliko sati). Jako su osjetljivi na stresore i na sve negativno. U stalnom su strahu od "raspadanja", žale se na osjećaj praznine i često su sniženog raspoloženja. Mogu biti autoagresivni i skloni samoozljeđivanju, pa i samoubojstvima.

Slično kao i ljudi s antisocijalnim poremećajem osobnosti, i kod borderlinea je prisutna iritabilnost, impulzivnost i sklonost ispadima bijesa. Naziv granični poremećaj osobnosti potječe od njihova graničnog funkcioniranja ili granične organizacija ličnosti – oni su na granici između neurotičnog (što je zapravo normala) i psihotičnog

Kod graničnog su poremećaja osobnosti brojna i česta komorbidna stanja (čak oko 90 posto) – česta je kombinacija s depresijom, bolestima ovisnosti, poremećajima prehrane, tjeskobom, kratkim psihotičnim epizodama - a najteže je napraviti diferencijalnu dijagnozu s bipolarnim afektivnim poremećajem. Daleko se slabije nose s traumatskim iskustvima, pa češće obolijevaju od PTSP-a, češća su i disocijativna stanja u stresnim okolnostima - jednostavno ih se ne sjećaju.

Narcistički poremećaj osobnosti: sebeljublje na n-tu potenciju

Za definiranje sebe i regulaciju samopoštovanja, osoba s narcističkim poremećajem osobnosti oslanja se na druge, uspoređuje se s njima i procjenjuje - ili pretjerano dobro ili loše. Njihova emocionalna stanja ovise o promjenama samopoštovanja.

Ciljeve postavljaju kako bi zadovoljili odnosno zadivili druge. Ponekad imaju jako visoke standarde, kako bi pokazali svoju jedinstvenost, ili su oni pak pretjerano niski, jer misle da na sve imaju pravo. Obično nisu svjesni svojih motivacija. Također imaju poremećenu empatiju – od nedostatka pa čak do onih s pretjeranim suosjećanjem, koje međutim služi samo tome da sebe pokažu natprosječnim, da pokažu svoju narcističnu nadmoć (primjerice, dobrotvorni rad, u kojem osoba daje, ali tako da se to vidi). Često precjenjuju svoj utjecaj na druge ljude. 

Odnosi s drugima su im površni i služe samo da bi popravili njihovo samopoštovanje, s malo istinskog interesa za druge ljude. U vezi moraju dominirati ili dobivati nešto iz nje - status, novac, zavist drugih. Smatraju se posebnima, povlaštenima, misle da imaju više prava no drugi ljudi, grandiozni su, egoistični i duboko uvjereni da su bolji od drugih, a ponekad su i snishodljivi. Opetovano traže pažnju i divljenje.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj osobnosti ne treba miješati s opsesivno-kompulzivnim poremećajem: kod ovog drugog osoba je svjesna besmislenosti svojih opsesija ali teško se protiv njih bori, dok kod prve dijagnoze nedostaje svijest o tome da nešto u ponašanju odudara od normale. Simptomi poremećaja se pojavljuju u valovima, izmjenjuju se bolja i lošija razdoblja, dok je kod poremećaja osobnosti riječ o stalnim karakteristikama ličnosti.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj osobnosti: kad je rad smisao života

Identitet se temelji na poslu ili produktivnosti, a slabo iskazuju emocije. Teško dovršavaju poslove zbog visokih i rigidnih unutarnjih standarda, pretjerano su savjesni i previše moraliziraju.

Gube vrijeme zbog pretjerane preciznosti i pažnje koju opsesivno posvećuju detaljima, zaokupljeni su redom, tvrdoglavi, previše uporni i onda kada to sasvim izgubi smisaoManjkavog su osjećaja za druge i bez potrebe za odnosima. Po psihoanalitičkoj teoriji, fiksirani su u tzv. analnoj fazi.

Shizotipni poremećaj osobnosti: čudaci sa "shizofrenijom light"

Ovdje je poremećena granica između sebe i drugih. Imaju iskrivljen pogled na sebe, kao i emocionalnu ekspresiju; nerealističnih su ciljeva, bez jasnih unutarnjih standarda. Ne razumiju druge niti utjecaj svog ponašanja na druge. Ne mogu ostvariti bliske odnose, izbjegavaju socijalne kontakte, nepovjerljivi su, tjeskobni.

Blizu su psihotičnog, neobični, bizarni, neobičnog načina razmišljanja, "idiosinkratskog", često okolišaju, koriste puno metafora ili stereotipnog mišljenja, upadni su, pomalo izvan realiteta (blizu shizofrenije). Oslabljene ekspresije, hladni, indiferentni, povučeni, sumnjičavi, rubno paranoidni (npr. teorije zavjere). 

Etička pitanja: što dalje?

Lijekovi, obzirom da je riječ o dugotrajnim, nepopravljivim, engramiranim obrascima ponašanja, od upitne su koristi. Mogu pomoći kratkotrajno, tijekom komorbidnih stanja, no kod poremećaja osobnosti postoji velika mogućnost zlouporabe lijekova i navikavanja na sedative.

Etička pitanja osobito se odnose na antisocijalne poremećaje osobnosti, kod kojih je velika sklonost kriminalu.  Jer, ako se radi o poremećaju (a radi se), koja je njihova odgovornost? Ako imaju mjerljiv, biološki determinirani deficit (a imaju), može li se popraviti? Hoće li ih popraviti zatvor ili ih samo sklanjamo od društva jer su nepopravljivi? Grupna psihoterapija, primjerice, čak pogoršava njihovo stanje. Koje su mjere - terapijske, kaznene - etički prihvatljive, ostaje otvoreno pitanje.

Do kliničara obično dođu zbog komorbidne dijagnoze, no njihov osnovni problem - dakle, poremećaj osobnosti - čini, primjerice depresiju ili neku od ovisnosti, teško lječivom. Na terapeutu je da ukaže na osnovni problem, odnosno poremećaj osobnosti, kako bi se pokušalo izmijeniti loše, maladaptivne obrasce ponašanja, koji doprinose vodećoj dijagnozi. 

Psihoterapija se može provoditi, no ona bi trebala biti površna, poprilično direktivna, usmjerena k simptomu i ponašanju, bez dubljih analiza. Od pomoći može biti i trening socijalnih vještina. No glavna prepreka kod poremećaja osobnosti je manjak uvida - jer oni nisu svjesni koliko njihovo ponašanje odstupa od "normale" - kao i to što ih je nemoguće izliječiti.

--------------------------------

Dr. Vjera Matković Ferreri, psihijatrica u KBC-u Rijeka

--------------------------------

U sljedećoj, završnoj emisiji ciklusa "Zdravljaka" o psihičkom zdravlju, govorimo o tome koliko je važno brinuti o svojoj psihi, jednako koliko i o tijelu, pa ćemo razgovarati o tome čime valja hraniti um i dušu kako bismo ojačali svoj "psihološki imunitet"...

 

O emisiji Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?

Nakon proljetne serije emisija o prevenciji tjelesnog zdravlja, koju smo radili u suradnji s dr. Tonijem Valkovićem, jesensko izdanje "Zdravljaka" posvećujemo mentalnom zdravlju, uz pomoć dr. Vjere Matković Ferreri, psihijatrice iz KBC-a Rijeka. Emisije uređuje i vodi Tajana Petrović Čemeljić.

Pročitaj više

Komentari

Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?
Zdravljak: Kako sačuvati psihičko zdravlje?

HRT – Radio Rijeka — Obrazovanje, znanost

Nakon proljetne serije emisija o prevenciji tjelesnog zdravlja, koju smo radili u suradnji s dr. Tonijem Valkovićem, jesensko izdanje "Zdravljaka" posvećujemo mentalnom zdravlju, uz pomoć dr. Vjere Matković Ferreri, psihijatrice iz KBC-a Rijeka. Emisije uređuje i vodi Tajana Petrović Čemeljić.