Kad bi zidovi pričali: riječka Filodrammatica dobila nevidljivog vodiča

Zgrade su, kao i ljudi, prepune uspomena i sjećanja. Na našim povijesno burnim prostorima, one često mijenjaju vlasnike, zastave, namjene. Ljudi ih se sjećaju u njihovim mijenama. Što biva prikupimo li ta sjećanja? Riječki su umjetnici na taj način od zaborava istrgnuli dio povijesti Filodrammatice.

Vođeni glasom Nine Violić, posjetitelji upoznaju tajni život Filodrammatice, od podruma do krova, njezine dvorane, stubišta, balkone, kortil… Svatko sa svojim playerom u rukama i slušalicama na glavi, u obilazak krećemo jedan po jedan u razmaku od nekoliko minuta - tako da svatko od nas ima jedinstvenu priliku biti sam s velebnom zgradom i njezinim nevidljivim vodičem.

Oprosti što čekaš. Nisam dugo bila ovdje, malo sam pogubljena. Možda bi prvo mogli popit kavu da se ja malo razbudim, a? Šta kažeš? Ispred ima jedan kafić. Evo čim izađeš, odmah lijevo…

Peripatetički audioperformans / soničnu šetnju "Dissonanza sjećanje" producirala je Udruga Prostor Plus uz partnere Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Gradsku knjižnicu Rijeka i Kafić Filodrammaticu. Projekt su podržali Ministarstvo kulture RH, Grad Rijeka i Studentski kulturni centar u Rijeci. Sljedeća izvedba najavljena je za 7. listopada.

I tu nas čeka stol na terasi kavane, i glas nam kaže da je za nas naručila marelicu sa šlagom, koja upravo tada stigne na stol. Poznati okus iz mladosti podsjeća nas da je nekad, prije tridesetak godina, točno preko puta bila popularna slastičarnica "6ica". Slušamo uspomene naših sugrađana na njezin poseban interijer i specijalitete poput gustog sa šlagom ili kreme u čaši.

Krećemo dalje. E, vidiš! Tu na ulazu u kafić stajao je stražar i tu je bio ulaz. Tamo su stajali uvijek vojnici, obično po dva vojnika… 

Ova prekrasna zgrada, izgrađena 1890. godine kao raskošni glazbeni zavod za Filodramatsko društvo, prema projektu bečkog učenika Giacoma Zamattija, nakon Drugoga svjetskog rata pretvorena je u Dom JNA. Dok šetamo današnjom Gradskom knjižnicom u prizemlju zgrade, slušamo sjećanja na vojni restoran i maturalne zabave. Gledamo impresivni luster za kojeg doznajemo da je neko vrijeme bio - ukraden.

Obilazak traje točno pola sata - i još uvijek nam stara zgrada ne otkrije sve svoje tajne: "Nismo uključili sve dijelove, na primjer staro talijansko kazalište gore iznad pozornice. Mislili smo da se možda neki ljudi ne bi odlučili ili htjeli popeti gore. Nisam prije znala da postoji lift kojim je vojska JNA iz restorana slala hranu gore, nisam znala da postoji balkon iznad kortila niti prolaz kojim se može iz zgrade doći na Ulicu Dolac", kaže Sanja Gergorić.

Izlazimo iz knjižnice i glas nas vodi na četvrti kat, pa se spuštamo na drugi, ulazimo na balkon ponad neobarokne koncertne dvorane, spuštamo u galeriju, izlazimo na balkon iznad Korza. Zatim smo u kazališnoj dvorani, na pozornici, iza nje, spuštamo se u podrum, koristimo požarne stepenice - i cijelo to vrijeme svi ti prostori pričaju svoje priče, ljudi pripovijedaju sjećanja. Postajemo dijelovi scenografija pravih i zamišljenih, glumci u predstavi bez publike, šutljivi svjedoci, sjetni znalci i znatiželjni turisti. 

A sve je počelo jednom starom fotografijom autorice projekta "Dissonanza sjećanje" Sanje Gergurić: "To je fotografija na kojoj sam ja kao malo dijete, nastupam sa zborom Mali Riječani koji je i danas aktualan dječji zbor u Rijeci. Fotografija je snimljena na ovoj istoj pozornici Filodrammatice, u jednom krucijalnom trenutku, gdje je to kraj jedne bivše države, Jugoslavije, i za par mjeseci počinje što počinje...".

"Na tragu tih spoznaja, te arheologije prostora, odlučili smo se kreirati formu rada koji je između kazališta, radiodramskog performansa i vizualne instalacije, koja aktivira gledatelja da se sam kreće i da sam otkriva te slojeve", tumači autor Andrej Mirčev.

Projektu je prethodilo dugotrajno istraživanje u riječkome Državnom arhivu i mnoštvo razgovora s ljudima, sa živim svjedocima koji su u tome prostoru boravili radili, djelovali. "Onda smo to odlučili tretirati na jedan dadaistički način. Ideja je bila da se kreira kompleksna audiošetnja koja ima devijacije i navigacije u različite prostore i sjećanja", kaže Mirčev.

Pojedinačno, sami s nevidljivim vodičem, posjetitelji se mimoilaze poput duhova, svatko u svome dijelu priče koja ga vodi zgradom i zaboravu otima dio čudesne povijesti Filodrammatice. Danas ovdje pijemo kavu, uživamo u knjižnici, predstavama, izložbama. Bilo bi izvrsno ovu audiošetnju ponuditi i gostima grada - pa da zajedno stvaramo nova sjećanja na buduću povijest ove 126-godišnje ljepotice na dobroj adresi: Korzo 28.