MFMS: "Tramvaj zvan čežnja" ili zašto je Blanche heroina današnjice?

Pretposljednje večeri 28. Riječkog festivala gledali smo koprodukcijski projekt Kazališta Ulysses iz Zagreba, Beogradskog dramskog pozorišta i BELEF festivala iz Srbije. Poznati tekst Tennessee Williamsa "Tramvaj zvan čežnja" dobio je, u kontekstu teme ovogodišnjeg Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci o ljudskim pravima, sasvim novu dimenziju.

Pitanje ljudskih prava u ovom je slučaju pitanje odnosa društva prema psihički bolesnoj osobi. Prvo pitanje bilo je treba li Blanche DuBois žaliti ili je ona 'samo' manipulatorica. 

Lik Blanche je tumačila izvrsna Branka Katić koja je tijekom razgovora tumačila da su tijekom rada na tekstu, otkrivajući sloj po sloj, došli do toga da ona k Sestri stiže već ozbiljno načete psihičke stabilnosti. Odrasla je u specifičnom okviru u kojem je morala biti dobra i lijepa, a onda ju je život pogodio tako da je redom pokapala osobe iz bliske obitelji, a onda i obiteljsko imanje. Blanche se ne snalazi u svijetu u kojem biti dobar i lijep nije dovoljno da bi bio dobro.

 

U dramaturgiji Željke Udovičić Pleština i klasičnoj režijskoj postavci Lenke Udovički istaknuto je da je Williams još sredinom prošloga stoljeća ovim tekstom otvorio pitanje može li jedna žena opstati u svijetu krajnjeg materijalizma. 

U tekstovima iz 1940-ih i 1950-ih upisano je sve ono što je do danas metastaziralo u vrijeme koje je čovjeku neprijateljsko, govorila je Udovički. Danas nam je potpuno jasno kako i zašto Stella i Stanley i ostatak društva nastoji skloniti Blanche kao onu koja smeta da bi se život nastavio. 

Blanche je heroina današnjice, obzirom da je bijeg u dekadenciju i ludilo jedini način da se održi zdrav razum pristojnog, mislećeg čovjeka, govorio je Bojan Munjin. 

Stella Kowalski je još jedan moćan ženski lik, a odlično je igra Vanja Nenadić dodajući joj snagu i otpornost kakvu nismo ranije gledali. Razlog za takvu Stellu nalazi u liku Stanleya kojeg tumači Miloš Petrović, jer njegov Stanley ne bi bio sa slabom, poslušnom i podložnom ženom. U kontekstu vremena u kojem živimo, Nenadić je priznala da ju je strah današnjice, još više sutrašnjice, te da je predstava prostor bijega od svega nepoznatog i zastrašujućeg. 

A tu se i publika prepoznala i nagradila ansambl predstave ocjenom 4,67. Istu su dobili i gosti iz Subotice večer ranije, pa možda 28. Međunarodni festival malih scena zapamtimo jer je publika odabrala dvije najbolje predstave.

Festival će završiti u utorak proglašenjem nagrađenih, ali prije toga, od 19:30 u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku publika još treba odgledati predstavu Sarajevskog ratnog teatra "Moj sin samo malo sporije hoda" Ivora Martinića u režiji Ivana Plazibata.

Kako se razgovaralo na okruglom stolu poslušajte u festivalskoj kronici: