Platforma za eksperiment u Kortilu: kad umjetnici "otmu" galerijski prostor

Galerija Kortil četiri je dana bila pod okupacijom četvero autora i autorica. Liberta Mišan, Sara Salamon, Lara Badurina i Antonio Kiselić Ledinsky, uz studente riječkog Sveučilišta, nizom su radionica i izvedbi ukazali na zanemarenost umjetničkih eksperimentalnih praksi u obrazovanju umjetnika.

Umjetnici su se početkom mjeseca proglasom i programom obratili javnosti putem medija, informirajući ih o osnovnim ciljevima neformalnog udruženja kojeg nazivaju Platformom za eksperiment. U proglasu su najavili da u galeriju ulaze kako bi upozorili na to da visokoškolsko obrazovanje nije prilagođeno novim načelima učenja. Naime, smatraju kako je u umjetničkom obrazovanju, uz znanstveno područje, nužno afirmirati i umjetničke eksperimentalne prakse. Zbog toga su odlučili besplatno dijeliti znanje i iskustvo, kroz rad, stvarajući novu taktilnost i senzibilnost, potičući na preispitivanje - ali i sudjelovanje. Prvo izdanje svoga projekta izveli su u zagrebačkoj Galeriji i čitaonici VN, a ovo je bilo drugo, riječko izdanje - Platforma za eksperiment 2.1. Projekt će se nastaviti na raznim lokacijama - zemaljskim, ali i virtualnim.

Na ulazu ogromni krater od pijeska, u kojega posjetitelji umeću male prozirne plastične čašice sa zemljom i jednom vlati trave. Postavljaju ih, lagano ukopavaju u pijesak, u ritualu koji me istovremeno podsjeća na paljenje svijeća u svetištima, ali i na svojevrsnu kolonizaciju Marsa – ili, u nekom crnom scenariju, na paljenje svijeća za uništenu planetu Zemlju. Sara Salamon instalaciju je nazvala "Potres" i popratila je citatom Nabukodonosora II. o Babilonskoj kuli kojoj nikad nije dovršen vrh. 

U pijesku su zakopana dva mikrofona. Posjetitelji ih mogu posipati pijeskom, i na taj način mijenjati zvučni ambijent u galeriji. Preko zvučnika slušamo i svojevrsnu live radiodramu koju Liberta Mišan i Antonio Kiselić izvode u zatvorenom boksu u dnu galerije, ispred kojeg stoje dva scenografska krajolika napravljena od crnoga kazališnog snijega i stakla. Umjetnike u boksu vidimo isključivo kao odraz u ogledalima, postavljenima poput retrovizora, ili pak kamera u reality showu. Potpuno odvojeni od ostatka galerije, improviziraju, i zvukom, u realnom vremenu, ocrtavaju neke nove prostore.

Na zidu galerije oko kojega je konstruiran boks izvedena je intervencija Lare Badurine, čija je didaskalija za projekt bila riječ Magla. Zid kao da je od sive cigle i/ili betona, ispisan sivim pretapajućim riječima koje asociraju na zaustavljenost i želju za kretanjem, nemogućnost snalaženja i nastojanje da se prodre do jasnije slike. Staneš pred njega i jasno ti je da moraš naći neki drugi put.

Tako je to bilo u subotu, no svaku je večer, u svakoj izvedbi, nešto bilo drugačije. Jedina je poveznica bila pojam pejzaža, odnosno krajolika, odnosno prostora, kao važne odrednice naših identiteta koja određuje osjećaj i pojam doma. Četvero umjetnika i studenti u ta su četiri dana od galerije napravili svoj prostor i svoj dom: ujutro su organizirane radionice, a u večernjim terminima je pripremljena izvedba bila otvorena za publiku. Čitav je proces bio otvoren, stvaralo se zajednički, na licu mjesta.

Galerijski prostor u koji obično ulazimo kao pasivni promatrači postao je poput vivarija u kojem se živi, stvara, odvažno pokušava, upušta u novo. Estetski rafinirano i umjetnički hrabro, profesorica Badurina i njezini bivši i sadašnji studenti uvukli su nas u svoj stvaralački proces i potaknuli da u njemu i sami sudjelujemo. Već samim svojim ulaskom u galeriju, dok još nemamo pojma što nas čeka, postali smo dio njenog prostora i eksperimentalnog krajolika – vizualnog, zvučnog, sinestetičkog. I nema natrag, jer već smo unutra, nepovratno "navučeni" na eksperiment.