Lea Popović: Nudio se Japan, poslala sam mailove i otišla

Svi volimo putovati i jedva čekamo negdje otići. No, kad je riječ o dalekoj destinaciji, koja nam po ničemu nije bliska, postoji određena doza straha koja vas natjera da razmislite o okolnostima i detaljno isplanirate taj put.

Mlada Riječanka, studentica Lea Popović, nakon godine dana provedene u Španjolskoj (Huelva) na čije je sveučilište otišla preko Erasmus mobilnosti, htjela je, kako kaže, nešto malo dalje.  

Vidjela sam da se nudi Japan; pitala, poslala mailove i otišla, rekla je Lea Popović u programu Radio Rijeke o svom odlasku u daleki Japan. No, studij u Japanu nije vezan uz Erasmus, pa je cjelokupno financiranje petomjesečnog života u gradiću Kofu bilo preko studentskoga kredita. Naglašava i da treba istražiti stipendije japanske vlade, jer i oni nude puno različitih stipendija.

Imala sam sreće što na fakultetu teže da ima što vise stranih studenata. Svi studenti pričaju engleski. Ali, kad se izađe izvan Kampusa, veći je problem, jer Japanci u globalu ne znaju engleski, ali svi su jako dragi i pokušavaju pomoć kako god mogu. Ako si stranac nazivaju te /gajđin/ što bi u prijevodu i bio stranac, ali više onaj stranac koji nije s ove planete, vanzemaljac. Ali oni to ne rade iz zlobe, samo misle da ih mi ne razumijemo, prisjeća se Lea nedavnih dana i iskustava.

Lea je dobila i stručnu praksu u Mitsubishi Fuso truck and bus corporation, a o ponovnom odlasku kaže da bi voljela neko vrijeme živjeti u Japanu, ali zauvijek vjerojatno ne. Nije stvar što je drugačije, nego lijepo je ponekad stat u životu i uživati u njemu. Ali oni stvarno samo rade, ne druže se i ne žive, samo su na to koncentrirani, ne vide ni obitelj. To je previše stresno, obrazložila je Lea.

O životu u Japanu, standardima i iskustvima, poslušajte u razgovoru: