V. Bruketa povodom nove izložbe Moja ljeta: Razmišljam kako naslikati sliku, a da bude jednostavna i da se sviđa mojim unučićima!

Već tradicionalno u ljetnom terminu, Vladimir Bruketa postavlja novu samostalnu izložbu u Galeriji 2 na Sušaku, pod nazivom Moja ljeta.

Evo što je autor Vladimir Bruketa napisao povodom otvorenja izložbe: 

Do pred izvjesnog vremena galerije u Rijeci su u ovo doba godine uglavnom dežurale za onih par posjetitelja, a neke su jednostavno zatvorile svoja vrata do jeseni. Ljetni termin sam ugrabio da ne budem pretenciozan i da se nečim ispuni prazan prostor. Ipak je ta galerija zamišljena tako da pomogne mladim umjetnicima na putu njihove afirmacije. Tako to traje automatizmom do danas. A i ja se osjećam mlađi iako, makar samo u duši, opisuje Vladimir Bruketa i nastavlja.

Naravno da Rijeka ljeti ima odnedavno sasvim novi ritam i galerije ne zatvaraju svoja vrata. Premda više nema one industrije koje je Rijeku nosila i izgradila kroz minulo stoljeće ,sad se stari industrijski pogoni , bivše tvornice i reprezentativne palače pretvaraju, preko noći u luksuzne hostele, parobrodi u botele, a pokojnih nonica kućice ili stanovi dobivaju na ulazu table; apartman**. Strani turisti ostaju u Rijeci danima. Otvorilo se masu novih kafića, fast-fuda, restorančića.

Grad je prepun omladine, studenata, turista. Sve je otvoreno izabavno do jutra. Umirovljenici su ionako noću pred tv serijama, ali zato ujutro upotpunjuju i sudjeluju u šušuru na Korzu i ribarnici i tako doprinose pravom mediteranskom koloritu.

Na moru na lučkom terminalu kineski brodovi danju i noću bjesomučno iskrcavaju nove i nove kontejnere. Međutim, možda bi bilo bolje da se sad malo vratim u ona moja pra- davna vremena, u svoje djetinjstvo, u moja ljeta, koja su u meni ostavila trag.

Zašto baš ljeta? Zato što sam za razliku od drugih godišnjih doba tada imao više vremena za igru . Iako je puno djece, moji prijatelji iz razreda, otišlo na ljetne praznike, negdje na jug, odakle su im roditelji preselili u industrijsku Rijeku," trbuhom za kruhom", mi koji smo ostajali doma, jer se nismo imali kamo vraćat, ljeto smo provodili odlazeći na kupanje sa roditeljima. Ja sam uglavnom boravio kod svoje none Ane na Trsatu. Stanovala je sa obitelji u osnovnoj školi i radila kao podvornik.Sa njom je živjela sestra, teta Marcela i suprug, nono Vlado.

U praznoj školi lupao sam po raštimanom pianinu. U školskom vrtu penjao sam se na murvu, trijebio mendule. I sad imam miris prašine u nosu kad je odjednom iznenadna nevera poškropila suho tlo. Bila je tu u vrtu i jedna limena bačva za polijevanje pomidora i močenje nonovih motika. I ja sam se močio u njoj, u smeđoj i toploj vodi.

Trsaćani su imali svoje eksluzivno mjesto uz more; Grčevo. Za malu djecu neplivače tu je bila lokva tople ustajale vode; pišuraka. Kako sam ubrzo proplivao počelo je i istraživanje plaža preko Pećina pa do Gradskog kupališta, na Delti Rječine. No, pravi doživljaj bio je odlazak na kupanje u Martinšćicu u Lazaret. Pješice preko Podvežice.

Jednom sam se vozi sa tatom na "kolibriću", dok je išao na posao, usput do Martinšćice. Tu smo mi, djeca, ronili barut "pašte" iz mina u moru. Naravno da smo ih bacali u vatru kad bi se osušile na suncu. Pravi vatromet! Ronili smo i dagnje koje smo grijali na ruzinavom limu ispod kojih smo ložili vatru. Gladni i sretni cijeloga dana na moru.

Tako sam dogurao i do puberteta gdje počinje priča vezana uz temu: Moja ljeta. Sva sam ljeta od tada provodio uglavnom radno učeći za popravne ispite na jesen. Obično bi me podučavale neke mlade studentice kojima sam bio i jedini učenik.

Uz znanje iz predmeta dobivao sam njihovu pažnju a s time i sigurnost koja mi je očajno nedostajala tih godina. Sjećam se Jesenjinovih stihova: Ima nečeg lijepog u ljetu, a sa ljetom i nečeg lijepog u nama! I tako do danas ljeto me još uvijek posebno nadahnjuje.

Radim sa guštom. Uživam risati, slažem boje i razmišljam  

Njhovo mi je razmišljanje i kritika dragocjena, jer me često podsjete i odvedu u dane djetinjstva kad sam jos bio neopterećen iskustvom koje je došlo sa godinama. Dok se na život gledalo sa zanosom; sa jedne vedrije i ljepše strane, zaključuje Bruketa.