Spusti se Franjo!! Vodimo. Ne može smiješak sakriti Pero Skansi! Za antologiju!

Prošlo je već trideset godina od tih rečenica Slavka Cvitkovića kada je Hrvatska u finalu Olimpijskih igara povela protiv Dream Teama, najbolje ekipe NBA košarkaša koja se ikada pojavila na nekom turniru.

Emocije su prisutne i danas, govori nam Slavko Cvitković, nakon što smo zajedno odslušali tih nekoliko antologijskih rečenica. S Franjom Arapovićem se često sretnem u obližnjem kafiću, bio sam na nedavnom pogrebu Pere Skansija, ima tu puno emocija. To su bili i dani kada je Hrvatska tek bila međunarodno priznata.

Je li to bio vrhunac hrvatske, pa i europske košarke?

Mogu reći da se tako nešto nikada više neće ponoviti. Imali smo i prepune košarkaške dvorane, a danas je sve prazno.

Gdje je bila najljepša atmosfera? Jazine, Dom sportova, Gripe?

Ma svuda. Jedino su me u Jazinama dočekivali kao omraženu Cibonu, iako sam korektno radio svoj posao. Prvenstvo je bilo vrlo jako. Sjećam se zanimljivog trenutka kada sam prenosio u Skoplju susret između Rabotničkog i Partizana. Georgijevski je dao koš u posljednjim trenucima, utakmica je završila, mi smo se isključili iz prijenosa, a deset minuta kasnije zapisnički stol nije priznao koš što je značilo pobjedu Partizana. Trčao sam na telefon da bi javio kolegama u Dnevniku, kolegi Anzuloviću koji je to ovako objavio: Vi, prijatelji košarke koji ste gledali prijenos iz Skoplja mislite da je pobijedio Rabotnički. E nijeeee...

Koja vam je od tih odličnih ekipa bila najatraktivnija? Zadar Ćosića i Gergie, Draženova Cibona, Delibašićeva Bosna, Partizan s Kićanovićem i Dalipagićem ili Jugoplastika, ona prva s Ratom, Šolmanom i Skansijem ili druga s Kukočem i Rađom?

Splićani, oni koji su bili trostruki prvaci Europe i to zbog Tonijevog šarma.

A koja bi bila najbolja petorka?

Mogu reći trojku, onako za basket. Ćosić koji je bio sjajan i kao igrač i kao trener, Dražen s nevjerovatnom voljom i Kukoč s fantastičnim talentom koji je kasnije bio odličan i u Bullsima. Tamo sam uspio intervjuirati i Rodmana i Jordana. Kasnije su imali primjedbu, prenio mi je Kukoč, da sam im smrdio po cigaretama. Tada u to doba mogao sam pušiti u svim košarkaškim dvoranama, sjećam se u Barceloni, na Olimpijadi je bilo toliko ćikova oko mene da je čistačica ostavljala posebnu poruku za mene.

Prošlo je od tada punih trideset godina, a mi se sjećamo slušajući razgovor: