Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje

Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je Isus ulazio u Jeruzalem, narod ga je dočekao mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu.  U spomen na taj događaj koji je predstavljao uvod u dramatične događaje Velikog tjedna, na Cvjetnicu se prije jedne mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama ali i drugim grančicama koje pripadaju podneblju u kojem živimo.  

Zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić predvodit će liturgijsko slavlje Nedjelje Muke Gospodnje – Cvjetnice, u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca, Kaptol 28, s početkom u 10 sati, a zagrebački nadbiskup koadjutor Dražen Kutleša predvodit će euharistijsko slavlje u 11 sati u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu. 

Misa Cvjetnice koja se danas slavi po našim crkvama zato ima i dva posebna obreda: prvi je procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim granama, koja spominje Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a drugi je cjeloviti izvještaj o Isusovoj muci. Ovi obredi izražavaju glavne oblike vazmenog otajstva: Isusovo bolno umiranje i uskrsnu pobjedu.

Izvorno ime ove nedjelje, u rimskoj tradiciji bilo je de passione Domini – Nedjelja Muke Gospodnje. Taj naslov nalazio se već i kod zapadnih crkvenih otaca (4. i 5. st.), ali i u ponekoj liturgijskoj knjizi. Kasnije se ovom imenu dodalo i ono koje je već bilo prisutno u Crkvama na Istoku – Dominica palmarum – Nedjelja palmi. Taj naslov preuzima i Gelazijev sakramentar koji konačno i utječe na ovu izvornu promjenu imena ove nedjelje. To je pak osobito još jače došlo do izražaja kada se naglasak s Gospodnje muke počinje stavljati na prvi dio slavlja ovoga dana – blagoslov grančica. Tek će postsaborskom reformom Drugoga vatikanskog sabora, ovom danu biti vraćen njegov izvorni naslov.

Kršćani u Jeruzalemu običavali su već od 4. stoljeća skupljati se na Maslinskoj gori te bi nakon bogoslužja riječi uvečer ulazili u Jeruzalem s granama palmi ili maslina u ruci. Taj se običaj širio po Europi, pa su vjernici u mediteranskim krajevima upotrebljavali zelene grane palmi i maslina, a u kontinentalnim jelice ili kojeg ukrasnog grmlja koje su imali pri ruci, a nakon sudjelovanja u bogoslužju nosili bi ih kao svetinju kući i stavljali u kuću ili u polja da im budu zaštita od nevremena ili kakvog drugog zla.

U hrvatskoj tradiciji u narodnom običaju ili folkloru, Cvjetnica je obilježena uporabom raznovrsna proljetnog bilja: grančica drijenka, vrbe, lijeske, ljubica i bršljana u kontinentalnoj Hrvatskoj, te maslinovih i palminih grana u primorskoj Hrvatskoj.

Bilju, blagoslovljenomu na Cvjetnicu u crkvi, pridavala se i pridaje se i danas, dvostruka moć: zaštitna od groma, tuče, bolesti i sl. i plodonosna tj. osiguravanje dobrog uroda i zdravlja. Blagoslovljene su se grančice stavljale na polja, u štale i hambare, zaticale za svete slike u kući, odnosile na groblje ili su se, sasušene, palile kada se približavalo nevrijeme.