Hrvatski radio

Radio Sljeme

10:30 / 17.05.2013.

Autor: Miroslav Šašić

Feljton: Zagrebački gradonačelnici III. dio

HRT logo

HRT logo

Foto: HRT / HRT

U novom nastavku feljtona Miroslava Šašića o zagrebačkim gradonačelnicima kroz povijest doznajte kako je grad živio u prvoj polovici prošloga stoljeća, između dva rata.

Sveučilišnog profesora, arhitekta Janka Holjca (1910.-1917.) nazivali su «ratnim gradonačelnikom» jer mu je veći dio mandata protekao u razdoblju Prvog svjetskog rata. Po struci arhitekt, u Zagrebu je projektirao Isusovačku crkvu i zgradu Nadbiskupske gimnazije. Za njegove je uprave gradom uređeno Strossmayerovo šetalište, uveden električni tramvaj (1910.), osnovana Gradska štedionica, izgrađeni Sveučilišna knjižnica i Kemijski laboratorij na Marulićevom trgu (1914.). Do početka rata uređivane su gradske ulice (Draškovićeva, Frankopanska, Vlaška, Bijenička…), «dovršene» arkade na Mirogoju. Prvi svjetski rat prekinuo je daljnji razvitak grada, a sva briga gradonačelnika bila je usmjerena opskrbi građanstva živežnim namirnicama. Uz Janka Holjca povezana je i nezgoda s gradonačelničkim lancem, o kojoj nas je svojevremeno izvijestio suvremeni gradski kroničar, a za čiju je izradu ideju dao i prvi ga nosio Adolf Mošinsky. Nakon njega nosili su ga svi zagrebački gradonačelnici do kraja Drugog svjetskog rata. Zagrepčani su zamalo ostali bez te svoje dragocjenosti na velikom kongresu austrougarskih gradova, održanom 1910. godine u Krakowu, na kojem je sudjelovala i zagrebačka delegacija s gradonačelnikom Jankom Holjcem na čelu. Putem na završnu svečanost Zagrepčani su nakratko izašli iz fijakera, a kad su se vratili lanca više nije bilo. O tome kako se tada osjećao gradonačelnik možemo samo nagađati. Na sreću policija Krakowa je ubrzo, kod jednog poznatog prijestupnika, pronašla lanac i vratila ga, pa je tako ova nezgoda sretno završila.

Kraj rata Zagreb je dočekao pod vodstvom dr. Stjepana Srkulja (1917.-1919.). Povjesničar Srkulj rodom iz Varaždina upravljao je gradom u dva navrata. Prvi je obilježila teška poslijeratna oskudica i stambena kriza. Napredak se donekle očitovao jedino na polju prosvjete. Započeli su s radom Medicinski fakultet (1917.) i Gospodarsko šumarski fakultet (1919.), a otvorena je i Visoka tehnička škola. Obzirom da je drugi Srkuljev mandat bio puno plodonosniji i poučniji, ovdje ćemo ga spomenuti samo zbog kronološkog slijeda, a opširnije mu se posvetiti kasnije.
Na općinskim izborima 21. ožujka 1920. od četrdeset i pet gradskih zastupnika, dvadeset je izabrano s liste komunista. Kao najjača stranka u Gradskom zastupstvu , Komunistička je partija stekla pravo predložiti svog kandidata. Tako je za gradonačelnika izabran komunistički kandidat Svetozar Delić (1920.). Njegova je uprava gradom trajala samo tri dana. No i to je vrijeme proveo zaključan u gradonačelničkoj sobi, pokušavajući spriječiti svoje micanje s položaja. Kraljevska je vlada, naime, 18. travnja poništila odluke Gradske skupštine o njegovom imenovanju. Dan kasnije, kada se trebalo održati prvo zasjedanje novog zastupstva pod predsjedanjem Delića, policija je upala u zgradu i onemogućila rad. Svim komunističkim zastupnicima mandati su bili ugašeni.

Odlučni Heinzel

Ime gradonačelnika Vjekoslava Heinzela (1920.-1928.) povezano je uz razdoblje urbanističkog razvitka grada. Arhitekt po struci, u Zagrebu je radio punih osamnaest godina te je svoja stručna znanja koristio i kao gradonačelnik u izgradnji grada. Smatra ga se jednim od najuspješnijih zagrebačkih gradonačelnika. Na tu je dužnost bio biran tri puta: 1920., 1922. i 1927. godine, a prosperitet koji je Zagreb doživljavao u vrijeme njegove uprave, kao i rješenja koja je imao za složene gradske probleme, mogla bi biti uzornima i u suvremenim prilikama. Suvremenici su mu kao najveću zaslugu pripisivali rješavanje stambenih problema. Naime, dugo vremena (u stvari uvijek) velik problem u Zagrebu je bio nedostatak stambenog prostora. Grad je stalo privlačio nove ljude, a stambenog je prostora uvijek bilo nedovoljno. I dok su u gradskom poglavarstvu nisu znali riješiti taj problem, Heinzel je dao na parcelaciju staro Sajmište, Borongaj i Kanal. Izgradio je potrebnu infrastrukturu - ispresijecao ih cestama, kanalima, te doveo vodu i struju. Pri tom je gradilištima odredio prihvatljivu, odnosno lokaciji adekvatnu cijenu i tako privukao brojne zainteresirane. Bogati su kupovali parcele na Sajmištu – u Draškovićevoj, Martićevoj i ulici Račkoga, srednji stalež na Borongaju, u Zvonimirovoj i oko nje, a siromašniji na Kanalu. U kratkom vremenu izgrađene su stotine kuća. Aktivirane brojne ušteđevine, a brojni građevinski poduzetnici u gradu i konkurencija proizvođača građevinskog materijala potaknuli su još intenzivniju izgradnju. Izgrađeni su čitavi novi predjeli današnjeg Zagreba poput Peščenice, Trešnjevke, Rebra, Pongračeva, Sigečice, Volovčice, Martinovke, Kruga, vile nad Medveščakom… Da novi kvartovi ne bi ostali tek puke spavaonice gradonačelnik Heinzel se pobrinuo za izgradnju novih školskih zgrada, zdravstvenih i higijenskih institucija, bolničkih zgrada na Zelenom brijegu, javnog kupališta na Kvaternikovom trgu, skloništa za djecu, Pučkog doma na Trešnjevci. Započinje graditi i tržnicu na Dolcu, te novo sajmište u ulici koja danas nosi njegovo ime. Istovremeno je forsirao i uređivanje gradskih ulica. Popločavao ih je i asfaltirao brzinom koja je izazivala brojne komentare. Probudio se dobro poznati jal. Prigovaralo mu se da uređuje samo središte grada, dok periferiju gdje stanuje sirotinja zapušta. Zamjeralo mu se na navodnom neshvaćanju socijalnih problema, no ponajviše mu se predbacivalo veliko zaduživanje grada. Heinzel je naime unatoč nesigurnim političkim prilikama, novčanoj krizi i socijalnim nemirima za sve navedene radove podigao kod Gradske štedionice veliki zajam, više od dvijesto pedeset milijuna dinara kojeg se grad, istina, dugo i teško rješavao. U privatnom životu Heinzel je bio športski nastrojen i vrlo nemirnog duha. Bavio se klizanjem i biciklizmom, a posebno je volio automobilizam. Vrlo aktivno je sudjelovao u stvaranju Hrvatskog automobilskog kluba 1906. godine i bio mu dugogodišnjim odbornikom. Uz Ferdinanda Budickog vozio je prvi automobil u Zagrebu i s veseljem sudjelovao u automobilskim utrkama, na kojima ga je redovno pratila njegova supruga Berta.

Gradonačelnici za teške godine

Gradonačelnik Stjepan Srkulj (1917.-1919. i 1928.-1932.) upravljao je gradom prvi put u teškom razdoblju završetka Prvog svjetskog rata, a drugi mu se mandat poklopio s velikom gospodarskom krizom koja je potresala čitav svijet od 1929. do 1933. Unatoč tome, ali i zahvaljujući poslovima započetim u razdoblju njegova prethodnika Heinzela, Zagreb bilježi daljnji napredak. Pod tim se prvenstveno podrazumijeva otvaranje tržnice Dolac (1930.) i klaonice u Heinzelovoj (1931.). Bile su to tada dvije najsuvremenije ustanove te vrste u Europi. Na mjestu današnje tržnice nalazilo se srednjovjekovno naselje Dolac, koje je prema projektu arhitekta Viktora Kovačića iz 1909. trebalo srušiti. Međutim za to nije bilo hrabrosti do odlučnog Heinzela 1925. Najprije se mislilo urediti samo vanjski, odnosno gornji dio tržnice, no tijekom radova projekt je promijenjen pa se prišlo iskopu i gradnji donjeg, natkrivenog dijela tržnice. Gradnja je dugo trajala i izazivala različite reakcije. Bilo je to vrijeme krize i mnogi su zamjerali gradskoj vlasti da je tržnica prevelika i preskupa, zaboravljajući pri tom da njena izgradnja zapošljava veliki broj građana i omogućuje im tako sigurnu i dobru zaradu. Tako je gradonačelnik umjesto da se brine kako nezaposlenima pribaviti hranu, osigurao im posao. Iskoristila se i iskopana zemlja, kojom su izgrađeni željeznički nadvožnjaci na Savskoj i Selskoj cesti. Prilikom svečanog otvorenja 1. rujna 1930. gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj je istakao da će se Zagrepčani zasigurno desetljećima "špinčiti" ovom tržnicom jer takve nema u Europi. Danas, nakon gotovo sedamdeset i pet godina, možemo samo posvjedočiti točnost riječi izgovorenih na otvorenju. U vrijeme Srkulja izgrađen je i veliki odvodni kanal Zagreb – Ivanja Reka (1931.),a u Klinča-selu novi dom za nezbrinutu djecu. U gradskom središtu srušena je stara zakladna bolnica. Radilo se na gradskom prometu – sagrađene su tramvajske pruge u Draškovićevoj i Branimirovoj (1928.) i Ribnjaku i Medveščaku (1931.) Stjepan Srkulj osnovao je Statistički ured pokrenuo izlaženje «Gradskog vjesnika» kao službenog lista grada Zagreba. Gradonačelnik dr. Ivo Krbek (1932.-1934.) bio je sveučilišni profesor, pravnik. Njegovo je razdoblje obilježila kriza zagrebačkih banaka, osobito Gradske štedionice koja je bila glavni pokretač stambene izgradnje. Ako se nešto i radilo, bili su to završni radovi, adaptacije i manje rekonstrukcije. Izuzetak su bile jedino zgrada Elektre na uglu Gundulićeve (1932.), te Šumarskog fakulteta (1934.). Uređuje se trg ispred Glavnog kolodvora, te današnja Vukovarska ulica, koja je prema urbanističkim nastojanjima zamišljena kao novo središte grada. Tijekom 1933 rješeno je jedno od najvažnijih komunalnih pitanja – opskrba dovoljne količine pitke vode. Izgrađeni su zdenci u Botaničkom vrtu i Remetskoj cesti, no i to je bilo privremeno rješenje do izgradnje vodovoda s desne strane Save, između Male Mlake i Brezovice.

Raste broj nezaposlenih

Godine 1933. proširuje se tramvajska mreža prema Tratinskoj i Ozaljskoj, te ulici Račkog do današnjeg Trga žrtava fašizma. Postavlja javna rasvjeta od Kvaternikova trga do Maksimira, elektrificira Uspinjača. Najveći problem koji je gradonačelniku i gradskoj upravi bila je velika nezaposlenost. Godine 1934. Zagreb je imao 8000 nezaposlenih s dvadeset i četiri tisuće članova obitelji. Osiguravane su poprilične svote novca namijenjene socijalnoj skrbi, no sve je to bilo nedovoljno. Kad je Rudolf Erber (1934.-1936.), generalni ravnatelj Gradske štedionice, preuzeo mjesto gradonačelnika u financijama gradske općine vladala je potpuna anarhija. U svom dvogodišnjem mandatu reorganizirao je poslovanje gradskog poreznog ureda, računovodstva i blagajne, te smanjio dug grada. U drugom je dijelu čak uspio pokrenuti izgradnju bolnice na Rebru i poboljšati vodovodnu mrežu. Velike radove pokušavalo se nadomjestiti malima koji su trebali rezultirati poljepšanjem grada. Zasađeni su travnjaci na Medveščaku i Kaptolu, a na Sljemenu uređeni šumski putovi. Zamjenom s vojnim vlastima osiguran je novi prostor za Zagrebački zbor na Savskoj cesti. Gradi se i nasip na desnoj obali Save. Dr. Teodor Peičić (1937.-1939.) još je jedan u nizu gradonačelnika iz teških vremena. Bio je pogodna politički neangažirana osoba u razdoblju rješavanja važnih političkih pitanja. Dok je svijetom vladala ratna psihoza, pregovorima Cvetkovića i Mačeka rješavalo se «hrvatsko pitanje». Državne vlasti u Beogradu do kraja su stegnule financije. Zagreb je bio ostavljen gotovo bez svih prihoda iz poreznih vrela. Ostavljene su mu samo trošarina i kućarina. U takvoj situaciji nemoguća je organizacija komunalnih djelatnosti. Posao gradonačelnika se svodio na organizaciju smještaja socijalno ugroženih i javnih kuhinji. Grade se jedino objekti od šireg strateškog interesa – željeznički i kolni most preko Save i kozmetički zahvati poput restauracije Umjetničkog paviljona, uređenja parkova i nasada na Krešimirovom trgu. Nakon sklapanja sporazuma Cvetković – Maček, odlukom bana Ivana Šubašić dr. Peičić i čitavo gradsko poglavarstvo bili su razriješeni dužnosti, a na čelo gradske uprav je postavljen povjerenik Mate Starčević (1939.-1941.) Da bi donekle ublažila teško stanje, gradska je uprava na saveznom razini podigla zajam od kojeg je trećina otišla za pomoć i popravke kuća na gradskoj periferiji. Godine 1941. prije izbijanja rata, djelovanje gradske uprave bilo je usmjereno ponajviše na opskrbu grada hranom i davanje raznih uputa i naredaba građanstvu koje je zahtijevala ratna situacija. Uspostavom NDH, Mate Starčević je 10. travnja 1941. razriješen dužnosti, a za gradonačelnika je postavljen dr. Jozo Dumandžić (1941.). Uz njega, iz razdoblja NDH na mjestu gradonačelnika izmijenila su se još dvojica gradonačelnika: Ivan Werner (1941.-1944.) i Eugen Starešinić (1944.-1945.).

U subotu čitajte o gradonačelnicima nakon Drugog svjetskog rata. Doznajte i koji je od njih temeljitom obnovom spasio uspinjaču koja je zbog dotrajalosti prestala voziti.