Hrvatski radio

Radio Sljeme

10:21 / 18.05.2013.

Autor: Miroslav Šašić

Feljton: Zagrebački gradonačelnici IV. dio

HRT logo

HRT logo

Foto: HRT / HRT

U feljtonu Miroslava Šašića prisjećamo se gradonačelnika iz vremena nakon Drugog svjetskog rata, poput Većeslava Holjevca ili Pere Pirkera koji se borio s velikom poplavom.

Ulazak partizana u Zagreb, 8. svibnja 1945. označio je kraj NDH. Upravu gradom najprije je kratkotrajno preuzela Vojna komanda na čijem je čelu, manje je poznato, bio Većeslav Holjevac, da bi nakon toga za predsjednika Gradskog odbora (kako se dužnost gradonačelnika tada nazvala) bio imenovan Dragutin Saili (1945.-1948.). Pukovnik Saili bio je rođeni Zagrepčanin i prije nego je 1942. godine zajedno s I.G.Kovačićem i Nazorom otišao u partizane, pod ilegalnim imenom Konspirator organizirao je ilegalu u Zagrebu i Zagorju. Problemi s kojima se susreo na mjestu prvog čovjeka grada bili su poratni: smještaj i opskrba. U Zagreb se slilo mnoštvo ljudi. Stoga je javnim proglasom zatražen povratak u mjesto prebivališta prije 10. travnja 1941., a oni koji su se u međuvremenu za stalno nastanili na području grada, pozvani su da zatraže dozvolu boravka. U prvim mjesecima zabilježeno je 23 000 molbi za oko 80 000 osoba koje su tražile dozvolu za boravak i rješenje stambenog problema. Paralelno je nova vlast razračunavala sa svim oblicima ostataka stare. No bilo je i zanimljivih iznimaka. Šverceri i provalnici nisu mirovali pa je gradska uprava bila prisiljena angažirati i profesionalce iz starog policijskog sustava, no često su i oni sami bili privedeni i saslušavani. Komunalni se život polako normalizira. Tramvaj se vraća u promet i ujedno grade nove pruge, uspostavlja željeznička veza Zagreb-Split preko Like, betonska cesta prema Karlovcu (1946.) obnavlja civilni zračni promet (1947.), grade nove tvornice, stadion u Maksimiru (započet 15. rujna 1946. dovršen 13.lipnja 1948.). Istovremeno gradska uprava brine o moralu pa zabranjuje "nekulturne plesove": trocking, big apple, bougivougi, karioke i lakonoga. Razračunavanje s prošlošću je potrajalo. Kardinala Stepinac je osuđen na dugogodišnju kaznu, a u noći 25. na 26. srpnja 1947. maknut je spomenik bana Jelačića s glavnog gradskog. Iza postavljenog drvenog paravana, demontiran je i maknut, a od definitivnog nestanka spasio ga je tadašnji ravnatelj Gliptoteke prof. dr. Antun Bauer, pospremivši njegove dijelove u podrumu te muzejske institucije. No, postavljen je spomenik kralju Tomislavu (26. listopada 1947.). Samoborček je predan na upravu gradu.

Salija je na mjestu prvog čovjeka grada naslijedio Mika Špiljak (1948.-1950.). Sekretar Gradskog komiteta KP Zagreb do 1952. u razdoblju od 1948. do 1950. paralelno je bio i predsjednik grada. Jedna od upečatljivih karakteristika tog razdoblja bile su radne akcije. Od lopatama i krampovima izgrađene 4,7 km duge dionice budućeg auto puta kroz Zagreb, na koju je posebno bio ponosan još kao sekretar komiteta, do predvođenja karavana zagrebačkih graditelja u obnavljanju porušenih sela na Baniji. Komunalni su se problemi tada uglavnom rješavali dobrovoljnim radom, pa gotovo da nije bilo Zagrepčanina koji u njih nije bio uključen. Kao simbol graditeljskog zanosa tog vremena ostao je «tunel kroz Medvednicu» iznad Dolja. Na mjestu predsjednika grada u sličnim su se okolnostima izmijenili još Milivoj Rukavina (1950.-1951.) i Mirko Pavleković (1951.-1952.). Njih će naslijediti Većeslav Holjevac.

Ivo Frangeš je Većeslava Holjevca (1952.-1962.) nazvao pjesnikom Zagreba, jer kako je to lijepo rekao «što je Šenoa naslutio kroz daleku viziju, Holjevac je stvorio, što je Krleža spominjao kao trnjansko blato i močvaru, Holjevac je pretvorio u gradsko središte». Možda najvažniju odluku svog mandata donio je već u prvoj godini upravljanja gradom. Predložio je preseljenje Velesajma s prostora u Savskoj na daleke livade s druge strane Save. Bio je to vizionarski potez s dalekosežnim posljedicama. Malo je ljudi pedesetih godina prošlog stoljeća moglo zamisliti da grad ima takve potencijale, te da se tako brzo može približiti Savi. Još manje njih da je grad moguć i s druge strane. Holjevac je znao iskoristiti komunalnu infrastrukturu koja je s Velesajmom prešla rijeku i istovremeno zadovoljiti ogromnu potrebu za stambenim prostorom. Velesajam je postao pokretačem izgradnje čitavog novog grada. Izgradnjom Mosta slobode 1959. počelo je i njihovo međusobno povezivanje. Prostor prema Savi grad je ubrzano popunjavao. Sama je gradska uprava tome simbolički doprinosila preseljenjem u novu gradsku vijećnicu u današnjoj Vukovarskoj ulici (1958). Izgrađeni su: tiskara Vjesnika, zgrada Elektrotehničkog fakulteta, Pučkog učilišta, toplana... Započela je izgradnja koncertne dvorane, palače pravde i zgrade političkih organizacija – poznate «kockice». Razmišljalo se o izgradnji nove bolnice na desnoj obali Save (1960.) i gradnji RTV doma na Trnju (1961). U takvoj masovnoj izgradnji potkrala su se i neka, ne baš sretna rješenja poput zgrade Željpoha (Ferimporta) pored HNK ili Iličkog nebodera. Uređivala se i Medvednica gdje je izgrađena prva skijaška žičara. Modernizirala se veza sa Samoborom ("Srebrna strijela"). Pripremala se izgradnja autobusnog kolodvora u Držićevoj, putničke zgrade na aerodromu Pleso. Pokušalo se urediti i riječnu luku na Savi. Izgrađena je tramvajska pruga kroz Držićevu i Šubićevu. Zagrepčani su sposobnom gradonačelniku 15. prosinca 1994. podigli spomenik kojeg je autor Zvonimir Gračan.

Velika poplava 1964.

Početak mandata gradonačelnika Pere Pirkera (1962.-1966.) obilježili su problemi proizašli iz činjenice da izgradnja pratećih objekata u novim dijelovima grada nije išla ukorak sa stambenom izgradnjom. Građani su se žalili na nedostatak trgovina, slabo organiziran prijevoz i usluge skuplje nego u središtu grada. No sve se to pokazalo beznačajnim spram katastrofe koja je pogodila Zagreb. U noći od 25. na 26. listopada 1964. godine izlila se Sava i potopila gotovo čitavo uže gradsko područje. Četrdeset tisuća građana moralo napustiti svoje domove. Deset tisuća stanova bilo je potpuno uništeno, a tridesetak tisuća oštećeno. U hladnoj i mutnoj jesenskoj vodi zauvijek se ugasilo sedamnaest ljudskih života. Uklanjanje posljedica poplave bilo je glavna Pirkerova preokupacija ostatka njegova mandata. U zasluge mu pripisujemo i puštanje u rad sljemenske žičare (27.srpnja 1963.), vodocrpilišta Mala Mlaka, te organizaciju samodoprinosa za izgradnju osnovnih škola. Na mjestu prvog čovjeka grad naslijedio ga je Ratko Karlović (1967.).

U vrijeme Josipa Kolara (1967.-1972.) svoje prve trenutke slave imao je zagrebački Dinamo. Plavi su se, najprije plasirali u finale kupa velesajamskih gradova (1967), a dvije godine kasnije na maksimirskom stadionu se okupilo 65 000 gledatelja. Utakmica s tadašnjim klupskim prvakom svijeta Santosom, u čijim je redovima igrao Pele završila je neriješeno 1:1.

Trajno mlijeko, topla voda i telefon!


Bilo je to i vrijeme početka «hrvatskog proljeća» u kojem je Kolar, kao prvi čovjek grada tražio «ne više sredstava, već da se Zagrebu manje uzima». Građanima je, te 1968. godine, novost bila trajno mlijeko, topla voda u stanovima na Knežiji i Srednjacima, telefoni u Trnskom. Otvorena NAMA na Kvaternikovom trgu (1968) i Remizi (1972). Nakon jedanaest samoubojstava skokom s iličkog nebodera, gradska je uprava odlučila postaviti ogradu na njegovoj terasi. Na Vrbiku rastu "rakete", prve na potres otporne zgrade u gradu. Jedna od njih morala je biti skraćena za dva kata, kako ne bi smetala signalu iz budućeg RTV doma. Stenjevečka je postala Alejom Bologne. Novu je prometnicu otvorio osobno gradonačelnik tog prijateljskog grada. Potkraj 1969. zaustavljena je stara uspinjača. Stari je uređaj pružao sve manje sigurnosti, pa je u dogovoru s nadležnim građevinskim inspektoratom njen promet obustavljen. Uspinjača je ipak imala više sreće od Samoborčeka. Zahvaljujući između ostalog i razumijevanju Kolara pristupilo se njenoj temeljitoj rekonstrukciji, što ju je spasilo od propasti. Samoborček, znamo, nije imao tu sreću. Godine 1970. počinje izgradnja Mosta mladosti i autoputa Zagreb – Karlovac. Otvorena je Palača pravde u Vukovarskoj. Nakon više najava počeo se graditi hotel "Zagreb - Intercontinental" (dovršen 1975). U Zapruđu, Utrini, Trnskom, Sigetu i Sopotu, građani ratuju s malim crvenim mravima koji su tko zna odakle došli s izolacijskim materijalima. Veliki politički skup na glavnom gradskom trgu održala je Savka Dapčević Kučar, dok su se 23. studenoga 1971. masovnim štrajkom oglasili i zagrebački studenti. Nakon održane 21. sjednica SKJ u Karađorđevu promijenio se život mnogim našim sugrađanima. Gradski komitet je «u sklopu svenarodne društvene akcije pokrenute Pismom Predsjednika SKJ izrazio iskrenu nadu da će drug Kolar uviđajući ispoljene slabosti ubuduće naći odgovarajuće mjesto u društveno-političkom životu.» Na mjestu prvog čovjeka grada zamijenio ga je Ivo Vrhovec (1972.-1978). U vrijeme njegova mandata dovršena je, nakon dvanaest godina izgradnje, dvorana Vatroslava Lisinskog (1973). Grad se širio prema jugu. Gradilo se novo naselje Dugave, a prvi stanari uselili u «mamuticu» u Travnom. Svečano je otvoren Vjesnikov neboder. Zamišljen 1954., započet 1961., pod krovom je bio 1963., a otvoren 1976. Godinu kasnije položen je i kamen temeljac za novi RTV dom u Trnju. U vrijeme Vrhovca Zagreb dobiva "atomskog susjeda" u Krškom, a njegov će mandat obilježiti i dvije velike prometne nesreće. Najprije je 30. kolovoza 1974. na Glavnom kolodvoru iskočio iz tračnica međunarodni vlak iz Dortmunda pri čemu je 151 čovjek poginuo, a u rujnu 1976. u zrakoplovnoj nesreći nad Vrbovcem poginulo je 170 ljudi.

U nedjelju čitajte o gradonačelnicima u posljednja dva desetljeća 20. stoljeća.