Nepregledno blago: Slava Raškaj

Naša najvažnija akvarelistica s prijelaza 19. na 20. stoljeće još uvijek je nedovoljno valorizirana, a djelo Slave Raškaj nije dovoljno približeno javnosti. Prikazana je najčešće opterećenom romansiranom biografijom. Kroz knjigu/slikovnicu "Šest šetnji Slave Raškaj", etablirana književnica i prevoditeljica Sanja Lovrenčić s ilustratorom Dominikom Vukelićem, u prvi plan stavlja djela velike slikarice. Lovrenčić govori i o posebnom izazovu jer njene šetnje su za djecu, dakle u pitanju je potpuno drugačiji pristup. Mnogo toga je nestalo ili je uništeno što bi dalo o toj našoj umjetnici potpuniju sliku koji joj pripadaju u umjetnosti i baštini, ističe Lovrenčić i dodaje kako je književnik i likovni kritičar Matko Peić u privatnim zbirkama pronašao dvjestotinjak njenih slika, popisavši gotovo čitav njen opus, te ukazao na veličinu njenog slikarskog talenta usprkos ranoj smrti, ali i Peićevi rukopisi su nestali.

Slava Raškaj rođena je 2. siječnja 1877. u Ozlju, a umrla je u Stenjevcu (Zagreb) 29. ožujka 1906.

Slava Raškaj rođena je gluhonijema, ali je progovorila kroz svoje pejzaže kojima se proslavila. Školovala se 1885–93. u Zavodu za gluhonijeme u Beču, u kojem je dobila prve likovne pouke. Pokazavši nadarenost, nakon povratka u Ozalj nastavila crtati i slikati. Na nagovor I. Muhe 1895. došla je u Zagreb te posredovanjem I. Kršnjavoga bila zbrinuta u Zavodu za gluhonijemu djecu (Ilica, kbr. 83, zgrada bivše Bolnice milosrdnih sestara) do 1898. i u jesen 1900. Polazila 1896–97. žensku stručnu školu, u kojoj je završila tečaj za umjetničko-obrtničko crtanje (I. Bauer, Štefana Hribar), od 1896. učila slikarstvo i privatno, u B. Čikoša Sesije. Slikala je u svojem atelijeru u Zavodu za gluhonijemu djecu (u bivšoj mrtvačnici rodilišta), rjeđe na otvorenome, nakon povratka u Ozalj 1899. uglavnom u pleneru. Kraće boravila u Loboru (Lobor, 1899, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, MMSU), Zlataru (Vodopad u Zlataru, 1899), Orahovici (Orahovica, oko 1899) i Opatiji (Motiv iz Opatije, oko 1900, Gradski muzej Varaždin). Nakon znakova depresije 1901, smještena je 1902. u Zavod za umobolne u Stenjevcu (danas Klinika za psihijatriju Vrapče, KPV). Izniman joj opus pripada hrvatskoj likovnoj moderni, posebno »komponenti njenih impresionističkih tendencija« (J. Uskoković, 1987), dijelom i europskoj umjetnosti na prijelazu XIX. u XX. st., a odlikuju ga samosvojan lirski izraz, duh impresionizma i secesije, osebujan plenerizam, intiman odnos s prirodom, moderno shvaćanje pejzažnoga slikarstva, poetiziranje motiva, vrsnoća tehnike, »prirodnost spajanja naivnog doživljaja i plemenite jednostavnosti izraza« (M. Peić, 1968). Slikala je u malom formatu, najviše u čistom akvarelu, katkad s primjesom gvaša ili u pastelu, rijetko u ulju, uglavnom zavičajne krajolike. 

Prvi put izlaže već u svojoj dvadeset drugoj godini, na prvoj izložbi tek utemeljenog Društva hrvatskih ­umjetnika 1898. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Njena djala su bila i na  međunarodnim izložbama u Sankt Peterburg, Parizu i Pragu. 

Nakon njene smrti posebnu pozornost na njeno djelo skrenuo je slikar i likovni kritičar Ljubo Babić (1890. – 1974.), kojeg je uz Slavu vezivao zajednički rodni kraj u kojem su oboje pronalazili neiscrpno nadahnuće. Oboje su također bili Čikoševi učenici i oboje su radili u akvarelu. Književnik i likovni kritičar Matko Peić je u privatnim zbirkama pronašao dvjestotinjak njenih slika, popisavši gotovo čitav njen opus, te ukazao na veličinu njenog slikarskog talenta usprkos ranoj smrti.